Mei Ming. Ponoviti ću još jednom; Mei Ming. Ime je to koje vrijedi pamtiti. Cijeli život.
Godine 1949. komunistička je revolucija, nakon japanske okupacije i dugog i katastrofalnog građanskog rata, stvorila NR Kinu, pod vodstvom Mao Zedonga, idologa marksizma na Dalekom istoku. U desetljećima koja su uslijedila kineski je narod postao žrtva okrutnih društvenih pokusa, kojima su kineski komunistički vlastodršci na leđima vlastitog naroda pokazivali svijetu kako je njihova stvar «pravedna» i «uspješna». Tako su Kinezi prisiljavani u vlastitim dvorištima graditi peći za taljenje čelika, ubijati vrapce koji jedu ljetinu, odijevati identične plave kute, imati identične frizure (nasilno ukidanje tradicionalne pletenice – perčina), sudjelovati u beskrajnim radnim akcijama i sl. Svi su ti suludi Maovi pokusi donijeli glad i odnijeli milijune života. Nakon propale gospodarske revolucije, uslijedila je "kulturna revolucija", tj. kulturocid; okupacija Tibeta, uništavanje tisućljetnih hramova, samostana, skulptura, slika, rukopisa, svega što bi narod podsijećalo na religiju i vlastitu tradiciju. Stvaranje novog, «besklasnog» društva u Kini je tako dovelo do nezapamćenog uništavanja svijesti naroda o sebi i vlastitoj biti, do uništavanja tekovina tisućljetne kulture.
Najstravičnije je uslijedilo 1979. To je, praktički, bilo jučer; u Kini je donesen Zakon o jednom djetetu po obitelji! Taj Zakon je u toj zemlji još na snazi i Kinezima dozvoljava imati samo jedno dijete, kako bi se, kako rekoše, smanjio enorman porast kineske populacije, koja iznosi 1,2 milijarde ljudi! Naravno da se u ovom slučaju, kao i u svih zločinaca, prednost dala gospodarstvu (čitaj; zaradi!), a ne djeci. Pravedna rapodjela dobara i društvena pravda ustuknule su pred Zakonom o jednom djetetu. Katastrofalne posljedice Kina proživljava i danas;one za koje znamo; statističke. S druge strane, očima svijeta nije dano vidjeti enormne tragične posljedice spomenutog Zakona na pojedine ljudske sudbine… Jer ljudi su, ionako, samo potrošna roba, topovsko meso.
U gomili gluposti koje nam donosi Oprah u svojoj znamenitoj talk – emisiji, nađe se, tu i tamo, štogod korisnog. Tako smo imali prilike vidjeti i tajno snimljene materijale iz kineskih sirotišta. Ti su materijali toliko zastrašujući, da normalan čovjek, gledajući ih, ne može ostati ravnodušan.
Zna se da Kina, posebno u nekim područjima, provodi nasilnu sterilizaciju žena. Osim toga, zbog spomenutog Zakona u Kini je zadnjih dvadesetak godina katastrofalan porast napuštene djece; ženske. Zašto? Jer većina obitelji želi da to jedno dozvoljeno dijete bude muško, kako bi ostalo u obitelji, uzdržavalo je, dovelo ženu koja će raditi i rađati djecu, kako bi to muško dijete brinulo o roditeljima kad ostare i kako bi nastavilo obiteljski lozu. A kako je dobri Bog dao da se, uz mušku, rađaju i ženska dječica, mnoge obitelji su u problemu; što s njima! Nebrojene žene u Kini su pod pritiskom muževe obitelji da dijete koje će roditi bude muško! Za ime Isusovo; kao da je žena odgovorna za spol djeteta koje nosi!!! Još se jadna muči 9 mjeseci trudnoće, a ovi bi kreteni da dijete još bude i spola koje žele, tj. muško!
A kad se dogodi «tragedija» pa se rodi curica, mnoge obitelji ih jednostavno napuštaju; ostavljaju ih u kartonskim kutijama u bolnicama, na tržnicama, na vratima ubožnica i sirotišta… Valjda se nadajući da će se za te jadničke netko pobrinuti i da će sljedeća trudnoća postići «pravi» cilj!
Tako se dogodilo da je danas u Kini 17 milijuna više dječaka nego djevojčica! Nebrojen je broj djevojčica ubijen prije poroda (pobačen), ubijen poslije poroda, ili jenostavno; napušten. A napuštena dječica zapravo prođu najgore; kako to pokazuje spomenuti snimak. U pretrpanim kineskim sirotištima nema ni osnovnih uvjeta za normalan život, a kamo li za odgoj najmlađih; pa petero djece spava u jednom krevetiću na ekstremno visokim temperaturama, odgojiteljice-monstrumi vežu ih za krevetiće i kahlice i tako satima ostavljaju. Djeca su neuhranjena, poludivlja, sa ogromnim psihičkim traumama; jednostavno; nevoljena!!!
Jedan od takvih djevojčica bila je i Mei Ming. Sada već preminula; sada kad se na Nebu raduje s anđelima, presretna u krilu Svevišnjega, neka se čuje njena priča…
Mei Ming u prijevodu s kineskog znači Bezimena. Ostavljena je u kartonskoj kutiji nakon poroda. Par mjeseci svojega ovozemaljskog života mala Mei propatila je u sirotištu. Tu je ostavljena da umre; drugi put u tih malo dana njenog življenja. U to su sirotište potajno zavirile i tv kamere. Malu Mei, kao i bezbroj curica kojima imena nikada nećemo saznati, tete-monstrumi ostavile su bespomoćnu u SOBI ZA UMIRANJE. Jednostavno su je napustile; ostavile je da u jednom sobičku sirotišta umre od žeđi i gladi; sama. Zločinačka praksa u tom sirotištu je ostaviti dijete u sobi i ne ulaziti dok ne prođe dovoljno vremena da dijete umre. Kamere su je snimile četiri dana prije nego se preselila Gospodinu; mali kostur s malo tkiva jecao je glasom koji se izobličio od ispaćenosti; upale oči bile su tamne, gotovo neljudske. Ležala je među hrpom smeća u nekom kutu… Neopisivo. Bolno. Strašno. Taj prizor tako je bolan, nepoisivo bolan, do Neba strašan i tragičan. Taj jedva čujni jecaj male Mei bio je toliko duboko potresan…nepoisivo potresan… Umrla je četiri dana nakon snimanja. Nitko joj nije pomogao; odgojiteljice su je ostavile, čak su i snimatelji otišli prepustivši je sudbini… Eto, u takvom mi svijetu živimo.
Mei Ming nije uzalud umrla sve dok bude onih koji će svijetu izreći njezin život i smrt. Dok se stanje u Kini, Sudanu, Somaliji, Bosni, Ruandi i svugdje gdje djeca pate – ne promijeni!
Mei Ming, i sve djevojčice, napuštene i ostavljene u sobama za umiranje, uvijek ćete živjeti u srcima Hrabrih, Kćeri i Sinova Svjetla, nezaboravljene, voljene! Do susreta u Nebeskoj Domovini, pratite nas svojom dobrotom!
Post je objavljen 14.08.2005. u 19:53 sati.