Arhangel
29.08.2004., nedjelja
LEŠINARI
|
U našoj se zemlji životinje dijele na one koje su ugrožene i na one koje to nisu. U prvu kategoriju spadaju one koje možda nisu uvijek malobrojne, ali im je egzistencija upitna, a možda je i samo pitanje dana kada će im doglaviti. Tu primjerice spadaju bjeloglavi supovi, mrki medvjedi, većina hrvatske radničke populacije, vukovi, intelektualci i umjetnici koji nisu imali sreće pobjeći u inozemstvo, sredozemna medvjedica i dr. U drugu pak kategoriju spadaju životinje i biljke koje su se evolucijom bolje prilagodile nastaloj situaciji pa su se razmilile širom lijepe nam Domovine. E, u tu kategoriju spadaju insekti, biljka Ambrozija, štakori, političari i razni drugi lešinari, pantagane, tajkuni i ostali metilji, salmonela i nametnici. Ovi drugi su se izvrsno prilagodili, ne samo u sustavu koji je prisutan, već su znali jako dobro proći i u svim sustavima prije. Prilagodili su se tako dobro da po potrebi mijenjaju dlaku, boje, dizajn, pa čak i oblik, ali je važno da im je bit ostala ista; isti mali mozgovi, ista nutrina koja sadržava izmet, isti način ponašanja… Ova uspješna vrsta životinja ne samo da se uspjela prilagoditi u svim sustavima, nego je u istima uspjevala piti krv na slamku, iliti na ticala, drugoj skupini, skupini ugroženih životinja. Tako su npr. komarci uvijek medvjedima pili krv, političari odstrijelivali vukove i cijedili radnike do zadnje kaplje znoja i zadnjeg novčića. Predviđanja pokazuju da će se isti trend i nastaviti, do u nedogled. Manire iz napredne skupine životinja su se prilagođavale u globalu, ali su u nekim primjerima ostale iste. Uzmimo npr. lešinare, ili muhe. Oni se uvijek sakupe oko plijena, ili oko govana. Ili političari; i oni su se uvijek sakupljali oko plijena, čim bi osjetili neku korist, jer korist je ta koja u ovoj evoluciji pokreće akciju. Tako se muha koristi izmetom, lešinari plijenom, a političari uspjesima sportaša, umjetnika ili drugih žrtava. Naravno, opet je motiv njihovih akcija korist. A tu se znaju služiti i kamuflažom; sve da bi zavarali i namamili plijen. Eto tako neke zmije glume granu da namame žrtvu, a političari one koji sve rade zapravo za dobro naroda. I uče od drugih životinja kad zagusti, pa tako prvi napuštaju brod koji tone, a raja neka crkava. I tako teče evolucija. Svi se zapravo prilagođavaju. Da prežive. A koji se ne prilagode; izumiru. Sredozemna medvjedica, beštija jedna, nije htjela past travu, nego je i dalje htjela samo loviti ribu. Pa je izumrla. A Vuci bi samo meso janjaca. Ni oni ne bi trave. Pa su pred izumiranjem. Srećom, kod nas trave na pretek. Na svakom partiyu. A oni ne bi. Evo tako je kod nas skoro nestalo i nekad uspješne vrste koja se zvala radnici. Koji su imali posla i primali za to plaću. I nisu se prilagodili. Pustili su da im se pije krv. Pa su u Hrvatskoj skoro nestali. Nisu se prilagodili. A političari jesu; i tajkuni. Zato oni napreduju; sve su okrugliji od sisanja krvi narodu. Zato i jesu u skupini uspješnih životinja. Kao i svaki lešinari. Čim namirišu kakav dobar plijen (rentabilnu tvrtku, neopljačkanu banku, ulagača i sl.) eto ti ih; sjate se ko' muhe. I glasaju se, lijepo i slatkorječivo govore, baš kao što muhe zuje. A životinje iz ugrožene skupine sve su tiše, i skoro da ih se više ne čuje; vukovi zavijaju, supovi se glasaju, a narod neka još samo malo bleji ko' ovca, dok može. Jer, lešinari već kruže. |
26.08.2004., četvrtak
DEBILI NA ŽARU
|
Zašto baš uvijek mi i samo mi moramo imati posla sa kretenima? Čini mi se da ćemo prije otkriti gdje je kraj svemira ili uhvatiti ono nevoljno čudovište iz Loch Nessa nego uspjeti odgovoriti na to pitanje! Mora da je to neki kobni usud ove nadasve glupave nacije. Tako nam nisu bila dovoljna sva sranja oko postavljanja spomen-ploče Mili Budaku, književniku koji se u slobodno vrijeme, valjda onako iz hobija, bavio pisanjem i provođenjem rasnih zakona, a sada se našlo nekoliko krembila koji traže da se istom «pedagogu» iz «odmorišta» Jasenovac koji je ljude dijelio po broju krvnih zrnaca, da se tom idiotu ponovi suđenje, za koje, gle čuda, isti likovi već «znaju» da će rezultirati rehabilitacijom naše verzije Gobbelsa. Da čovjek ne povjeruje vlastitim ušima! I očima! A sva «sreća» da su se među potpisnicima takvog zahtjeva našla tako «eminentna» imena, doista dostojna svake septičke jame; spomenut ću samo onog splitskog kretena Lukšića, a ostali paraziti su mu do uha. Moje rješenje je sljedeće; poslati ću ga u kokošinjac, ovaj… Sabor da o njemu rasprave, a sastoji se od sljedećih točaka; 1. napravimo vremeplov 2. u vremeplov ukrcamo Lukšića i slične mu nametnike 3. putnicima damo jednosmjernu kartu i uputimo ih u doba Mile Budaka i njegove ekipe da provjere kako su u «pravu» 4. putnicima vremeplova omogućimo trajan boravak u Jasenovcu 5. E pa, dragi moji tražitelji rehabilitacije zločinaca; uz malo sreće dabogda i vama vaš omiljeli književnik u rodoslovlju našao nekog Srbina, ili Židova, ili Roma, ili da ste niži od 160 cm, ili da nemate plave oči… He, he, ako nemate plave oči u Budakovo vrijeme, obratite se doktoru Mengeleu – on će znati što će sa vama! Pa ćete se u Jasenovcu lijepo provesti; sigurno vam neće biti hladno (griju na plin!) |
25.08.2004., srijeda
ŽIVOTI ZA OGRADE!
|
U jednom običnom kraju na jugu Dalmacije nalazi se jedna mala općina, a u toj maloj općini jedan još manji grad (prije selo, ali kad ga već gradom prozvaše, neka im bude). I kroz tu općinu, kao i kroz većinu njih na našoj obali prolazi cesta, koju su njeni negdašnji graditelji, tamo negdje šezdesetih godina minulog stoljeća, nazvali Jadranskom turističkom cestom. Naravno, ovo ne bi ni bio Balkan kada bi se u tu, kreditima sagrađenu i krvlju žrtava brojnih prometnih nesreća, prometnicu nešto uložilo. Ali ona jadna ostade krivudava i uska, sa onako izlizanim asfaltom i nejasnom i izblijedjelom signalizacijom, obična mala cestica, koja i takva postade stanovnicima hrvatskog juga važna žila kucavica, i u nedostatku drugih prometnih sredstava, jedina veza sa svijetom. A da ova priča ne bi bila tako idilična kako se na početku čini, prijeđimo u surovu stvarnost! Na samo malom odsječku Jadranske magistrale koji prolazi kroz našu malu općinu, nebrojeni su svojom krvlju zalili svaki pedalj asfalta te monstruozne ceste, uključujući kako domaće stanovništvo tako i strane turiste kojima ne znam što bi pa se odlučiše za ljetovanje kod nas gdje te gledaju samo opljačkati do kože i tako oderanog uputiti kući što prije. Tako se u nevoljnoj nam Domovini promijeniše garniture vlasti i političara svih boja i dizajna, ali iste retorike; laži i samo laži, ali tako dobro da narod povjeruje! Ali u cestu nitko ništa ne uloži! Cesta dobrim dijelom prolazi uz rub brda, ispod kojeg se nalazi prilično duboka strmina. Vjerovali ili ne; na toj dionici nikada nije bilo zaštitne ograde. Dične su se vlasti, skupa sa Hrvatskim cestama zaštitne ograde dosjetile samo u onim tjeskobnim trenucima kada su se na toj dionici događale stravične prometne nesreće sa tragičnim posljedicama. Scenarij je doista morbidan; nesretan netko podne autom pod cestu i pogine; dođu Hrvatske ceste koji dan poslije toga i na mjestu nesreće postave 10 metara, ponavljam SAMO 10 METARA ograde!!! Nevjerojatno, ali istinito. I, na žalost, kod nas. I svaki put tako. Do sada je barem desetak ljudi glavom platilo da bi se postavilo dvjestotinjak metara ograde. Naravno, kritična mjesta gdje još nitko nije platio glavom još stoje nezaštićena. Valjda se čeka nova žrtva. Prije neki dan na jednom od takvih mjesta pogine bračni par. Vjerojatno se sada postavlja novih 10 metara ograde! Kako degutantno i morbidno! Vidjeli bismo da se nesreća dogodi nekom od političara; mora da bi nikao novi Berlinski zid! Do tada; pogibaj narode! Ma dajte mi šmajser da ih sve pobijem (HC) p…ka im materinaaaaaa! |
22.08.2004., nedjelja
NEPROBAVLJIVI ČOBANI
|
Blago nama, jer se još jednom pokazalo koliko smo blago, kojem očito trebaju čobani, kad nema pastira koji bi nas vodili onamo kamo je najbolje za našu egzistenciju. Jer kao da se svemir upravo davno zasitio raznih čobana pa ne zna gdje bi sa njima pa ih je kleta sudbina poslala da baš nama sišu krv. E je… ga! Pa gdje su sve one velike crne rupe u svemiru da usisaju takvu gamad? Mora da se onaj Hawking gadno vara kada tvrdi da te crne rupetine usisaju baš sve, pa i same sebe. E bome nije, jer kretene nikako da usisaju. Mora da im je količina njihove gluposti prevelik zalogaj za njihovu probavu. Ili sami oni. Jer svako govno smrdi. A o kome zapravo govorim? Dakle, draga djeco… Sastala se ekipa hrvatskih (na nesreću!) emigranata tamo negdje preko Velike bare, koja je iz svoje uhljebljene sigurnosti odlučila nekome zavrtati vratom, što bi se u žargonu prevelo, je… nekoga u zdrav mozak. I koga će se oni uhvatiti nego svojega nevoljnog naroda koji se valjda ponadao da se riješio barem dijela nametnika iz svojega dvorišta kada je takve poslao što dalje od sebe. Ali neeee! Naši emigranti odlučiše svojemu narodu popiti ono malo krvi koju nisu posrkali domaći političari i tutori. Pa su nam tako naši samonametnuti čobani, valjda misleći da i sami nemamo dovoljno problema ni pameti, poslali čobane sebi ravne, u likovima kojekavih Šušaka i inih nametnika. I tako su nam oni sisali krv i naše sinove slali pred bajunete, dok su vlastitu djecu uhljebili na sigurnom, jer netko valjda mora i misliti i bogatiti se, a ne samo ratovati. Ratovati će, po računici čobana, djeca sirotinje i «premile» im Domovine. Znamo kakav je bio rezultat kola smrti takvih glava. Kao da nam je bilo malo naših jada i bez takvih glupana. I sada su se našli postavljati nam spomenike. Ma neee, kakav novac i ulaganja u Hrvatsku! Ako je riječ o novcu, takvi čobani ga u svezi sa Domovinom spominju samo kada je riječ kako taj isti novac opljačkati, kao što je bio slučaj sa, kako ono, aha; Glumina bankom, Hercegovačkom bankom, i mnogim drugim tvrtkama čiji nekadašnji uposlenici sada jedva vežu kraj sa krajem. Ali naši nas čobani iz emigracije očito i dalje smatraju neobrazovanom stokom sitnog zuba, kada nas i uče povijesti i postavljaju nam spomenike kojekakvim sebi ravnim likovima, koji su isto tako TUĐE sinove slali u smrt, koji su donosili i provodili zakone koji se protive svim ljudskim i Božjim zapovijedima. I onda nas takvi idu učiti kršćanstvu! Bilo bi smiješno da nije tragično! I tako spomenik Mili Budaku postavljen u Lovincu svakog čovjeka, bio on Hrvat ili ne, podsjeća samo na to da treba blejati poput ovce kad takav spomenik vidi. I pripremati se za novi rat. Ne treba misliti, jer ima čobana koji iz sigurnosti emigracije misle za njega. Kao da su malo zla učinili. I nije čudo da jadne svemirske rupe takva govna ne mogu probaviti. |
21.08.2004., subota
ROĐO
|
Nipošto mi nije namjera biti neobjektivan, ali u prigodama kao što je prelazak preko Rijeke Života, prikladno je prepustiti se samo lijepim zapažanjima, a ona manje lijepa ostaviti za neku drugu prigodu, kada pravda vremena učini svoje i dođu dani za objektivan stav. Stoga… Nekako čovjeku dođe toplo oko srca kada iz života, kako osobnog, tako i društvenog, ode osoba ili sadržaj koji su činili sastavni dio «dekora» ovih naših vremena. I nakon takvog odlaska više ništa ne biva isto, iako užurbanost ovog našeg vremena učini da se ne obaziremo na praznine koje su ostale nečijim odlaskom. Tako je i sa našim Rođom, iliti Stjepanom Spajićem, kako ga prije 52 godine krstiše. Otišao je vječni zabavljač i luda hrvatske društvene zbilje, tajkun ili naivac, trener ili amater, branitelj ili političar; tko bi mu ga znao! Jest, znao se i naš Rođo za ovozemaljskog života, osobito u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, pobrinuti za zemaljska dobra sebe i svojih najbližih, ali za razliku od sličnih njemu po tom pitanju, naš je Rođo odisao neskrivenom jednostavnošću čovjeka iz puka, koji bez dlake na jeziku, poput kakvog suvremenog Petrice Kerempuha ili Pošćera Bombište iz Malog Mista, humorom nadomješta trulost hrvatskog društvenog života, osobito političkog. I nogometaši, i političari, i žene i pederi, i Raos i vlasnici restorana po kojima se Rođo gostio, i Karla Del Ponte, i Četnici i Ustaše i sve moguće teme ostadoše bez onoga tko ih je nemilosrdno verbalno okarakterizirao na sebi svojstven način; na način seoskog muškarčine kojemu je sadržaj na jeziku prije nego li u glavi. I to ga je činilo oriđinalom, ridikulom, lerom svoje i općedruštvene sredine, to ga je činilo specifičnim, jedinstvenim, neponovljivim. Zato sada neka naš Rođo nastavi zabavljati ekipu tamo gdje nema ovozemaljskih gluposti. Jer i Bog voli zemaljske lude. |
19.08.2004., četvrtak
VJEROVALI ILI NE iliti HELIKOPTERI part II
|
Preuzimam sa Index.hr Objavljeno prije 45 minuta Kako doznajemo iz pouzdanih izvora, Hrvatska je u periodu od 12. do 16. kolovoza bila bez transportnih helikoptera MI-8, koji se koriste za traganje i spašavanje, hitnu medicinsku evakuaciju te gašenje požara. Jedini raspoloživi helikopter MI-8, oznake H-202, od subote do ponedjeljka koristio se, kako saznajemo, za prijevoz predsjednika RH. Iako MORH raspolaže s pet helikoptera MI-8, njih četiri su prizemljena zbog istog kvara i nalaze se na popravku u ZTZ-u u Velikoj Gorici. Naime, na sva četiri helikoptera došlo je do oštećenja sajli koje vode od nožnih komandi do repnog rotora. Kako saznajemo, njihovo puknuće uzrokuje trenutačni gubitak upravljivosti helikoptera i udes u slučaju da se puknuće dogodi u letu. Takve su sajle predviđene za 1500 sati leta, ali do oštećenja na helikopterima je došlo nakon samo 200 sati leta jer su u remontu ugrađene sajle loše kvalitete. Da stvar bude još gora, takvim neispravnim helikopterima izvršen je prelet za Zagreb, jer je bio problem u Split dovesti opremu i mehaničare. Također, s istim izvođačem koji je ugradio nekvalitetne sajle potpisan je ugovor o remontu još deset hrvatskih helikoptera. U srijedu smo uputili detaljan upit u Službu za odnose s javnošću MORH-a, u kojem smo zatražili da potvrde ili demantiraju gorenavedene informacije. Odgovor je sadržavao tri rečenice. "Helikopteri Mi-8 MTV-1 su srednji transportni helikopteri višestruke namjene i u okviru sustava MORH se koriste za transport tereta i prijevoz putnika, za potrebe postrojbi OS RH, za traganje i spašavanje, medicinsku evakuaciju kao i za gašenje požara u sustavu protupožarne zaštite RH. Svakodnevno su u operativnoj upotrebi dva helikoptera, a što je zavisilo o potrebama zadaće. Rutinskom kontrolom su uočena manja oštećenja na tri helikoptera. Razlozi oštećenja se preventivno ispituju pa se u skladu s time navedeni helikopteri nalaze u ZTZ-u na defektaciji i otklanjanju uzroka oštećenja, te će po njihovom otklanjanju oni biti stavljeni u funkciju." - stoji u šturom odgovoru MORH-a, za sastavljanje kojeg je Službi za odnose s javnošću trebalo nešto više od pet sati. Budući da nije konkretno odgovoreno na pitanja iz prvotnog upita (je li istinita informacija o oštećenju nedavno zamijenjene sajle, u koje su svrhe korišteni raspoloživi helikopteri.), u četvrtak ujutro e-mailom smo uputili još opširniji upit u MORH. No, do zaključivanja ovog teksta nije stigao odgovor. U Službi za odnose s javnošću MORH-a cijeli se dan nitko ne javlja na telefon. Podsjetimo, početkom kolovoza zbog teške je ozljede glave na Hvaru preminuo petogodišnji dječak Haris McGinley, državljanin Velike Britanije. Iako nije sigurno da bi dječak preživio i da je osiguran helikopterski prijevoz do bolnice u Splitu, MORH ipak nije osigurao helikopter. Tzv. princip zlatnog sata, prema kojem bi bio zajamčen dolazak helikoptera za najviše 20 minuta do bilo kojeg mjesta u državi, te prijevoz do bolnice u roku od sat vremena, smanjio bi smrtnost ozlijeđenih za 30 posto. Taj se princip primjenjuje u svim europskim zemljama koje imaju raspoređene zračne baze u koncentričnim krugovima. Unatoč predsezonskim najavama o pet raspoloživih helikoptera, u turističkoj zemlji koja ima na stotine otoka loše povezanih s kopnom još uvijek ne možete očekivati da ćete u slučaju teške nesreće helikopterom biti prebačeni do najbliže bolnice. |
RAJ ZA DROTOVE
|
Dočekali smo o taj dan; dan kada, odlukom dične nam Vlade, količina alkohola u krvi vozača ne smije biti veća od 0.00 promila. Za svaku je pohvalu to što se želi na kraj stati serijama poginulih na našim cestama, ali čisto sumnjam da će novi Zakon o sigurnosti u prometu sa svojom restrikcijom od 0.00 promila učiniti išta po tom pitanju. Zašto? Jednostavno stoga što taj Zakon neće biti moguće provesti u praksu. Naša vrla policija, kao što svi vrlo dobro znamo iz vlastitog iskustva, sposobna je za malo stvari, a jedna od stvari za koje je najsposobnija je – vidi vraga – primanje mita! I to uvijek i u svakoj prigodi. «Daj sto kuna, ajde, ajde, da ti ne pišem..., može pedeset! Ma kako ne bi moglo!» Vjerujem da je svaki od čitatelja ove kolumne do sada doživio slično iskustvo. I neće li naši drotovi sada biti još raspoloženiji, kada će našim vozačima biti daleko jednostavnije i za njihove ispražnjene džepove isplativije dati policajcu «da se nađe, ne daj Bože zatribalo», nego da plaća ogromne svote novca zbog bevande poslije ručka. A naši policajci, pošteni kavi već jesu, sigurno će Zakon od sutra revno provoditi, naravno, za račun svoga džepa. I to na penzićima. Jer lakše je utjeravati pravdu od penzića koji je krenuo kopati krumpire za preživjeti sa neregistriranom traktorskom prikolicom, nego od sina lokalnog tajkuna koji ćaćinim mu audijem, bez tablica, uokolo danima divlja po cesti dok ne ubije druge, nevine. To što će, eventualno ubiti sebe, živo nas ne zanima. Na moje pitanje policajcu koji je pratio pauka koji je upravo odvozio starijeg Fiat Uno, zbog čega ne kupe BMW i Audi koji su u istom prekršaju, iznenadna provala iskrenosti lokalnog drota me je frapirala, kao i sadržaj odgovora: « Nikad ne znaš čija su ta bolja auta!» Dok razmišljam o policijskom inspektoru koji mi je sam priznao da njegova ekipa sama popuši travu koja je racijom oduzeta, ostavljam zaključak otvorenim…A novom Zakonu o sigurnosti u prometu želim dug vijek, barem do novih izbora… |
17.08.2004., utorak
PA SE TI ŠKOLUJ!
|
Sada sam potpuno siguran da teorija evolucije doista nema nikakvog utemeljenja, jer se svakodnevno pokazuje da njene postavke ne vrijede, pa i moja baba može vidjeti da su priče o promjenama, o napretku, o popravljanju nesavršenog zapravo samo mlaćenje prazne slame, barem što se ovdašnjih prilika tiče. Ako bismo promjene preveli sa «snalaženjem», ta bi riječ savršeno pristajala balkanskom trulom žabokrečju u kojem se nalazimo, i iz kojega se, kako se čini, tako lako nećemo izvući. Ukratko rečeno, kod nas su majmuni uvijek to i bili i ostali, samo se je promijenilo to što ih sada zovemo ljudima. Priča počinje kada je jedan mladi čovjek odlučio ostvariti svoj dugo sanjani san, te je, uz nesebičan rad i samoprijegor došao na prestižno američko vojno učilište West Point. Mladiću je ime Mario Bogunović. Takvi ljudi kao što je on zaista su vrijedni svakog divljenja, i doista ne spadaju u kategoriju širokonosnih krznenih ljubitelja banana. Kada je naš Bogunović stigao u SAD, sigurno je da je bio na početku, kako bi svaki razuman čovjek pomislio, profesionalne vojne karijere, koja bi se ostvarila u krilu HV. Nakon višegodišnjeg rada do granica mentalne i fizičke iscrpljenosti, naš je Bogunović diplomirao na prestižnoj vojnoj Akademiji, čega su, naravno, bili puni ovdašnji mediji. I što se zatim dogodilo? E tu smo! Kako bi to bilo kada se netko vrijedan, radišan i sposoban, ukratko, pravi profesionalac u svom poslu, ne bi sudario sa hrvatskim rodijačko-opančarskim klanovima lokalnih i državnih polupismenih i nepismenih budža, koji su i na časničke i dočasničke položaje u HV postavili sebi jednake, a zapravo potpuno nesposobne trutove, koji su se uhvatili novca poreznih obveznika i sišu ga do zadnje lipe, a to što običan narod crkava od gladi dok se ovi skijaju po Austriji i ljetuju u Turskoj, nije njihov problem. I zašto bi njihov problem bilo to što ročnici u HV nemaju niti čiste i pristojne uniforme, pristojnu hranu ili smještaj, već se uokolo vuku u dronjcima i polugladni, misleći se kako da prežive idiote sa oružjem u rukama i pedofile koji ih vrebaju za vrijeme straže! I kada u HV dođe jedan profesionalac sa West Pointa, onda za njega nema mjesta, ostane neraspoređen. Gdje su sada redovi uhljebljenih ministara obrane, sve do sadašnjeg Rončevića, gdje su sada nazovipolitičari, kojima su puna usta NATO-a i profesionalizacije vojske po svjetskim standardima? Ili su i oni kao netom opisani čobani koji ne znaju više od tri i pol slova, ali zato jako dobro znaju kolike su im plaće i ostali prihodi, koje i nisu zaradili radeći. Stoga nije ni čudo da je naš Bogunović pokupio stvari i otišao u inozemstvo, u vojsku koja ga je sigurno dočekala otvorenih ruku, među ljude koji su davno sišli sa stabala i počeli cijeniti profesionalnost i čestitost. A vi čobani iz MORH-a, i HV (čast izuzecima), lijepo se je..te sa svojim rodijacima u smrdljivim vam jazbinama, jer ionako ni za što drugo niste sposobni. I jedite banane, da jednom u cirkusu budete ugojene nakaz…, oprostite, ovaj; majmuni. A tebi Bogunoviću, evala, svaka čast! |
15.08.2004., nedjelja
UHLJEBLJENI DEBELI KRVOPIJE
|
Čovjeka jednostavno ili presječe, ili pak utješi činjenica da, nazovi, narodni vođe, odnosno očevi bezglavih nacija, toliko "nezamjenjivi" i na samožrtvovanje "spremni", nisu pojava samo na ovim našim prostorima (nazovimo ih srednjom ili jugoistočnom Europom, Balkanom, ili kako hoćemo), već su se poput virusa razmilili po čitavoj baloti zemaljskoj, i to u svim vremenima, valjda kako ne bi bili zaboravljeni, barem što se uloge pijenja krvi vlastitom narodu tiče. Tako se u dobrom starom Iraku, uz nezaboravnog Saddama i za pokuse sa živim ljudima uvijek spremnog Kemijskog Alija, nakon za rat uvijek spremnog Georgea Busha ml. ( a ni otac mu nije bio puno miroljubiviji!), pojavio i jedan novi lik, draga djeco, koji hoće kopirati, ni manje ni više, nego Homeinija, bradatog iranskog revolucionara i fanatika. Ime mu je Muqtada Al' Sadr. I taj lik ne samo da se odijeva poput onog starog bradonje koji je proklinjao sve odreda i ženama zabranjivao pokazivati lice i školovati se, već koristi univerzalne metode psihopata, kojima se mogu podičiti i "veliki vođe" sa ovih naših prostora. Takvi se kunu da će uništiti neprijatelja boreći se do zadnje kapljice krvi (naravno, ne svoje), boreći se do zadnjeg čovjeka (naravno, ne svojih sinova za koje su se pobrinuli da na sigurnom bankovnom računu uživajući misle za one koji će ginuti), ulažući u borbu i posdljednji novčić (naravno, ne svoj, jer dolari na stranim bankama nisu za trošenje za prljave dronjke slobode naroda). I tako se naš Muqtada prijeti Amerima, od kojih je te metode zapravo i mogao naučiti, posredno preko Saddama, koji je, kao što znamo, dijete CIA-e, koja ga je ionako u Iraku instalirala kako bi se borio protiv netom pod Homeinijem Iračana ispranih mozgova. I naš Muqtada sada do zadnje kapi krvi tuđih sinova brani sveti grad Nadjaf od Amera. Ne podsjeća li to tako tragično na huškačke ratne bubnjeve koji se devedesetih godina upravo minulog stoljeća odzvanjali ovim prostorima? I kako da čovjek ne razumije jadnog malog Iračanina, običnog čovjeka koji samo želi izvući živu glavu iz govana koje su mu priredili njegovi, kao i u svoje vrijeme naši "veliki vođe"! I kada se sve završi, kada Ameri ostavre Kissingerovo: "Mi ne smijemo dozvoliti da Arapi upravljaju naftom", na Srednjem Istoku će doći vrijeme za neke nove uhljebljene debele prljeve vođ...pardon, varalice, koji će vlastitom narodu i dalje zavrtati vratom. Ma kako se oni zvali. A znamo i koje će metode upotrijebiti. Ma valjda će i njih jednom vrag odnijeti tamo gdje zaslužuju. |
12.08.2004., četvrtak
Helikopteri
|
Blago turistima, i inim posjetiteljima naše Nigdjezemske, kada; odu od nas (u prijevodu; odjure glavom bez obzira, tj. daju petama vjetra). To mora da su presretni ljudi, koji danima slave to što su izvukli živu glavu. Ako ih ne ubiju na našim cestama nabrijani vozači sa kojekakvim kompleksima manje vrijednosti, ili ih naša Bogomdana policija ne zlostavlja do smrti (slučaj Cettina od prije par godina), ako prežive pljačkaški nastrojene trgovce i stanodavce, ako izbjegnu svim birokratskim smicalicama nezainteresiranih teta sa šaltera, koje samo sjede i raskravljuju se, ako se uopće snađu u šumi naših cesta, tj. kaldrma i kolskih puteva, i uspiju se okupati u moru u blizini kojekakvih bagera i glisera čiji propeleri nemilosrdno sijeku kupače, ako čak prežive rušenja betonskih čudovišta od apartmana uokolo, grintanja ljubomornih susjeda od stanodavaca, nepostojanje urednih javnih sanitarnih čvorova i svega što civiliziran svijet nudi, ako, i samo ako sve to prežive, i još im se dogodi kakva nesreća koja zahtjeva hitan transport do bolnice, nedajbože helikopterom; uzalud su se trudili oko svih iskušenja, pa i onih toliko traumatičnih kao što su tete na šalterima. Naime, jedan je strani turist, dijete, na jednom od otoka stradalo kada se na nesretno stvorenje koje je imalo peh što su mu roditelji odlučili ljetovati u Hrvatskoj, srušila metalna ograda (toliko o sigurnosti i uređenosti turističkih destinacija). U svakoj normalnoj državi, u tom slučaju se koristi najbrže prijevozno sredstvo do bolnice; helikopter. Ali neeeee!!! Pa vi ste u Hrvatskoj! Kod nas MORH liječničkim službama ustupi helikoptere kakvih se ni Grunf iz Alan Forda ne bi postidio; i k tome MORH fino dostavi dopis da je vožnja u istim helićima na vlastitu odgovornost! A kada bi u hitnim slučajevima, kao što je bio onaj otočki, i takav helić došao za manje od PET SATI, ponavljam; PET SATI, i to bi bio uspjeh! Ali neeee! I naravno, dogodilo se najtragičnije da je nesretno dijete umrlo. E pa dragi turisti, ako vas ne ubiju krivolovci koji love dinamitom dok vi ronite, onda ćete izdahnuti dok očekujete helikopter za čiju vožnju sami odgovarate. Svakako, spasa vam nema. Naravno, da ste kojim slučajem političar, i to u stranci na vlasti, helićima biste se vozili i na smotre lokalnih KUD-ova i otvaranje mjenjačnica, zahoda i sličnih objekata, naravno, na račun poreznih obveznika, jer, gle, to ionako činite za dobro naroda! I na povratku možete popiti kavicu sa Hebrangom, naravno, nakon što vas je isti helikopter povezao na Brijune, ili neko drugo elitno odredište, jer, vi kao političar sve činite ionako za narod. A ti, rajo, krepaj čekajući neispravni helić! Blago nama, glavno je da uhljebljeni političari lete. Pa valjda će i to vrijeme doći kada će nisko padati oni koji lete visoko.Tu gamad treba potamaniti. Dok to ne zbude, mi čekajmo neispravni helić - koji neće doći. |
11.08.2004., srijeda
|
Danas gledam kako je u Bosni nađena nova masovna grobnica žrtava nacističkog divljanja četnika sa (što ovo zvuči nevjerovatno!) KRAJA XX. STOLJEĆA! I na što me to podsjeća??? Na neke Jasenovce, Auswize, Treblinke, na jučer Kambodžu našeg junaka Pola pota, ili Sibirske gulage Staljina, danas Sudan, sutra...? Kada sve to vidim, požalim što se moji preci nisu zadržali na stablima, a ne sišli i razvili se u humanoide, od kojih su mnogi, kako vidimo, rezultat zlokobne povijesti u kojoj su se, svojevoljno, pretvorili u veće majmune od kojih su, reče Darwin, postali. I kaži ti sada kome je ovdje teže; onim jadnicima kojih se kosti sada iskopavaju, ili nama? Za prve je lako; oni su pretrpjeli svoje, a mi živi smo prisiljeni i dalje gledati majmune (ne one lijepe životinje pod krznom) koji još uvijek slave svoj kurvin pir! A čovjek se nikako na to da navikne. I bolje ne. Jer tada ne bi bio u stanju napisati ovo. |
10.08.2004., utorak
Pozdrav svima
|
Da se ne bi dogodilo da se nisam najavio bilo kome na planetu drage nam majčice Zemlje, objavljujem da sam tu! |