Nipošto mi nije namjera biti neobjektivan, ali u prigodama kao što je prelazak preko Rijeke Života, prikladno je prepustiti se samo lijepim zapažanjima, a ona manje lijepa ostaviti za neku drugu prigodu, kada pravda vremena učini svoje i dođu dani za objektivan stav. Stoga…
Nekako čovjeku dođe toplo oko srca kada iz života, kako osobnog, tako i društvenog, ode osoba ili sadržaj koji su činili sastavni dio «dekora» ovih naših vremena. I nakon takvog odlaska više ništa ne biva isto, iako užurbanost ovog našeg vremena učini da se ne obaziremo na praznine koje su ostale nečijim odlaskom. Tako je i sa našim Rođom, iliti Stjepanom Spajićem, kako ga prije 52 godine krstiše. Otišao je vječni zabavljač i luda hrvatske društvene zbilje, tajkun ili naivac, trener ili amater, branitelj ili političar; tko bi mu ga znao! Jest, znao se i naš Rođo za ovozemaljskog života, osobito u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća, pobrinuti za zemaljska dobra sebe i svojih najbližih, ali za razliku od sličnih njemu po tom pitanju, naš je Rođo odisao neskrivenom jednostavnošću čovjeka iz puka, koji bez dlake na jeziku, poput kakvog suvremenog Petrice Kerempuha ili Pošćera Bombište iz Malog Mista, humorom nadomješta trulost hrvatskog društvenog života, osobito političkog. I nogometaši, i političari, i žene i pederi, i Raos i vlasnici restorana po kojima se Rođo gostio, i Karla Del Ponte, i Četnici i Ustaše i sve moguće teme ostadoše bez onoga tko ih je nemilosrdno verbalno okarakterizirao na sebi svojstven način; na način seoskog muškarčine kojemu je sadržaj na jeziku prije nego li u glavi. I to ga je činilo oriđinalom, ridikulom, lerom svoje i općedruštvene sredine, to ga je činilo specifičnim, jedinstvenim, neponovljivim.
Zato sada neka naš Rođo nastavi zabavljati ekipu tamo gdje nema ovozemaljskih gluposti. Jer i Bog voli zemaljske lude.
Post je objavljen 21.08.2004. u 23:57 sati.