petak, 07.03.2014.

osamdeset i sedmi dan

Da je ovi dani moje svakodnevice bolest bila bi to upala pluća.
„Ali, što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena kakva bih i ja da nije mog voljenog o kom skrbim. Ja ga ponavljam sada kao u bunilu od vrućice, a zatim uvečer izlazila na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove svojih žalopojki, a ne da vodim dobronamjernu ljubav sa tuđim muževima da bi se poslije mene vratili ljubovati sa suprugama jer im se ona poslije mene više ne bi činile toliko loša...
„Baviš se drugima?!“ kažem sama sebi. „Jasno, kako bi onda i mogla sa sobom?“
Opet se javlja slika svježeg ali istog sjećanja na trenutak u kom želim umrijeti baš kao da je smrt pjesma po željama. To je poput izreke: ' Pustiš mozak na ispašu, a on te navuče na travu!'
Opet glavom bruje pitanja što sam ih sebi postavljala dok sam bila zatočena u logoru:
Zašto sam razdvojena od voljenog i ne znam što je s njim?
Zbog čega zajedno ne planiramo život za plod naše ljubavi koji nosim u utrobi?
Da se moram nositi s uobičajenim pitanjima koje život postavlja mladim bračnim parovima shvatila bih iskušenja koja treba prebroditi ali…
Zar smo razdvojeni samo zato jer je voljeni moj odlučio braniti rodnu grudu, zavičaj i dom koji smo izgrađivali u svojoj Domovini i nismo izbjegli u tuđinu?
Što sam propustila?
Bilo je lijepo sanjati voljenog, ali zagrljaj iz snova ne može da se mjeriti sa onim u stvarnosti.
Dok se još privikavam ležati između tijela nepoznatih žena na betonu svinjca, u glavi mi se odvija sukob dvije stvarnosti: prošlosti i sadašnjosti. Već mi je daleko što se dogodilo prije. Kao da se zbilo nekom drugom, a ja gledam film i prepoznajem djeliće svog doma dok pripravljam stol za ručak prije nego se voljeni moj vrati s posla.
Koliko ću se dugo tog sjećati?
Je li dobro sjećati se i vjerovati da će se sve nastaviti tamo gdje je naprasno sve prekinuto?
Onda dok sam naivno još vjerovala da je samo potrebno probudi se u bilo koje drugo vrijeme.
Voljeni moj i ja pripadamo različitim vjeroispovijedima koje štuju istog Boga.
Nisam htjela prigrliti tugu…
Zar se sve ovo nama dogodilo kao pokora zbog različitih obreda povod sudbini koja će nas razdvojiti, upitala sam se u jednom trenutku makar i nisam tražila odgovor.
Postoji specifična vrsta samopouzdanja koju može dati samo neznanje.
Zbog ljubavi, zbog istine, zbog iskrenosti što sam ćutila u srcu znala sam da je besmisleno svom usudu pripisat takav značaj i dozvoliti da tlapnje svećenika različitih crkvi uvuku čovjeka u ratno-huškački pohod. Zbog čega sam, dakle, unatoč svemu kažnjena?
Okreni se oko sebe i ne traži na pogrešnim mjestima. Ni s onima koji ne žele pružiti ti sreću…
SMS-poruka mog voljenog:
„Ah ljubav…“

- 14:52 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.