Da je ovi dani moje svakodnevice bolest bila bi to upala pluća.
„Ali, što drugo mogu, znam ili sposobna sam raditi poslije svega?“ pitanje je izrekla žena kakva bih i ja da nije mog voljenog o kom skrbim. Ja ga ponavljam sada kao u bunilu od vrućice, a zatim uvečer izlazila na ulicu da u rijeci prolaznika ispredam stihove svojih žalopojki, a ne da vodim dobronamjernu ljubav sa tuđim muževima da bi se poslije mene vratili ljubovati sa suprugama jer im se ona poslije mene više ne bi činile toliko loša...
„Baviš se drugima?!“ kažem sama sebi. „Jasno, kako bi onda i mogla sa sobom?“
Opet se javlja slika svježeg ali istog sjećanja na trenutak u kom želim umrijeti baš kao da je smrt pjesma po željama. To je poput izreke: ' Pustiš mozak na ispašu, a on te navuče na travu!'
Opet glavom bruje pitanja što sam ih sebi postavljala dok sam bila zatočena u logoru:
Zašto sam razdvojena od voljenog i ne znam što je s njim?
Zbog čega zajedno ne planiramo život za plod naše ljubavi koji nosim u utrobi?
Da se moram nositi s uobičajenim pitanjima koje život postavlja mladim bračnim parovima shvatila bih iskušenja koja treba prebroditi ali…
Zar smo razdvojeni samo zato jer je voljeni moj odlučio braniti rodnu grudu, zavičaj i dom koji smo izgrađivali u svojoj Domovini i nismo izbjegli u tuđinu?
Što sam propustila?
Bilo je lijepo sanjati voljenog, ali zagrljaj iz snova ne može da se mjeriti sa onim u stvarnosti.
Dok se još privikavam ležati između tijela nepoznatih žena na betonu svinjca, u glavi mi se odvija sukob dvije stvarnosti: prošlosti i sadašnjosti. Već mi je daleko što se dogodilo prije. Kao da se zbilo nekom drugom, a ja gledam film i prepoznajem djeliće svog doma dok pripravljam stol za ručak prije nego se voljeni moj vrati s posla.
Koliko ću se dugo tog sjećati?
Je li dobro sjećati se i vjerovati da će se sve nastaviti tamo gdje je naprasno sve prekinuto?
Onda dok sam naivno još vjerovala da je samo potrebno probudi se u bilo koje drugo vrijeme.
Voljeni moj i ja pripadamo različitim vjeroispovijedima koje štuju istog Boga.
Nisam htjela prigrliti tugu…
Zar se sve ovo nama dogodilo kao pokora zbog različitih obreda povod sudbini koja će nas razdvojiti, upitala sam se u jednom trenutku makar i nisam tražila odgovor.
Postoji specifična vrsta samopouzdanja koju može dati samo neznanje.
Zbog ljubavi, zbog istine, zbog iskrenosti što sam ćutila u srcu znala sam da je besmisleno svom usudu pripisat takav značaj i dozvoliti da tlapnje svećenika različitih crkvi uvuku čovjeka u ratno-huškački pohod. Zbog čega sam, dakle, unatoč svemu kažnjena?
Okreni se oko sebe i ne traži na pogrešnim mjestima. Ni s onima koji ne žele pružiti ti sreću…
SMS-poruka mog voljenog:
„Ah ljubav…“
Post je objavljen 07.03.2014. u 14:52 sati.