Kišni koncerti
Gledajući svu tu kišu koja je cijeli vikend prala ovaj grad nemilice, nisam mogao se suosjećati sa svom tom silnom ekipom koja je jučerašnju večer provela na Hipodromu na koncertu Metallice. Inače, već jedno petnaestak godina nisam neki ljubitelj toga benda, prvo su počeli jako kenjati sa vrstom glazbe koju sviraju, a onda su izveli ono sranje s Napsterom što nije doprinjelo njihovoj popularnosti. Tako da, sve uzimajući u obzir, nisam imao osobitu želju niti interes ići ih slušati uživo.
Nastranu moj nedostatak interesa, mnogi drugi su dugo čekali ovaj koncert, zbog njih mi je najviše žao što se polarna oluja morala baš ovaj svibanjski vikend strusiti po Zagrebu. Igrom slučaja sam se prošle večeri ipak profurao po mostu Slobode i zatekao pravi happening unatoč kiši. Stotine ljudi na mostu i na nasipu, automobili parkirani posvuda. Sve je odavalo atmosferu pravog muvinga, kakva i priliči događaju ovakvog kalibra. Kiša nije zastavila fanove i svirku. Podsjetilo me to sve na jedan sada već davni koncert, kada nas je isto tako nemilosrdno prala kiša. Bio je to prvi (od dva) zagrebački koncert Davida Bowiea. Bilo je to 5. rujna 1990. Da, ima tome već dvadeset godina (zanimljivo je da se već može baratati brojkom od 20 godina. Iako tek petnaestogodišnjaku, nije mi to bio prvi koncert (prvi sam istoga ljeta gledao u Americi, i to Ramonese). Međutim, bio mi je to prvi koncert u Zagrebu, a i do tada najveći strani koncertni spektakl koji je ovaj grad do tada vidio. Sjećam se ko da je bilo danas, kako sam već oko šest popodne bio na stadionu, a tako nekako je počela i kiša. Do 21,30h, kad je Bowie krenuo sa prvim taktovima prve stvari "Space oditty", već smo bili pokisli do gole kože. Inače, u međuvremenu su za zagrijavanje nastupili Puljiz i Remenarić i njihova Boa. Kako se znalo da će Bowie kasno nastupiti, Boa je morala dugo svirati, tako da su valjda odvrtli skoro cijeli svoj repertoar, na opće negodovanje svih nas koji smo čekali Bowiea. Bowie je tu večer odsvirao jedan solidan presjek vlastite karijere u kakvih sat i pol svirke. Pamtim dobro da je završio sa Van Morrisonovom "Gloriom" i da nije izašao na bis pred pedesetak tisuća pokislih fanova, propust koji je ispravio tek svojim drugim zagrebačkim koncertom 1997. Ni te kasne ljetne večeri u rujnu 1990. kiša ipak nije uspjela pokvariti događaj i doživljaj toga veličanstvenog koncerta jedne glazbene ikone. Svi su te večeri bili na Dinamovom stadionu, jedan veliki skup ljudi. Meni, tada petnaestogodišnjaku, sve je djelovalo upravo fascinantno. Nekako taj Bowiev koncert gledam kao svoj debitantski nastup na sceni, kao neki prvi izlazak (došao sam doma u pola dva, a bio je radni dan i sutra ujutro se išlo u školu). Bio je to sjajan uvod u sjajnu zadnju koncertnu jesen u Zagrebu, prije nego što će niti godinu dana kasnije rat ugasiti sve. Siguran sam da je i sinoćnju Metallicu netko doživio kao ja tog Bowiea 1990. Kiša zapravo pojačava uspomenu na takve događaje... |
Najbolji ministar
Umro je i sahranjen je Zvonimir Levačić- Ševa. Doživotni ministar obrane Malnarove Republike Peščenica. Jedan moj prijatelj je rekao- najbolji ministar obrane ikad. Imao je samo 67. godina, bio je mlađi od mog starog, iako je izgledao kao da je stari od mog starog.
Ova je vijest prilično nadaleko odjeknula internetom, formirale su se razne Facebook grupe ili forumi na kojima se odavala počast ovom živopisnom liku. Ono po čemu ću ga ja pamtiti bio je njegov najnevjerovatniji mogući tok misli, nikad se nije moglo ni pretpostaviti kako će završiti rečenicu. Zanimljiv je fenomen ta emisija koju je zasnovao čudak imenom Željko Malnar prije skoro devetnaest godina. "Noćna mora", ili "Nightmare stage" kako se prvotno zvala, već godinama egzistira na nekom od opskurnih programa u drugom redu daljinskog upravljača. Koncept prilično jednostavan, zapravo ga i nema. Imam dojam da je tok emisije počesto bio prepuštan slučaju, odnosno količini alkohola koju bi voditelj ili gosti konzumirali. Ono što me je kod te Malnarove emisije oduvijek smetalo, je taj neizbrisivi dojam, da se na određeni način manipulira ljudima za koje nisam baš siguran da su potpuno svjesni svojih radnji, a čine Malnarovu ekipu za skečeve. U pravnom smislu nije upitno, nisu lišenu poslovne sposobnosti, nisu stavljeni ni pod kakvo skrbništvo, mogu sami odlučivati o svojoj sudbini. Međutim, sustav je takav da ipak ne može detektirati sve one koje bi na neki način trebalo staviti pod skrbništvo, i sve one koji ne mogu shvatiti posljedice svojih radnji. Za pokojnog Ševu, ali i za Lakija, Jajana, Stankeca i još neke od tih likova, može se reči da su u najmanju ruku drugačiji od većine. Kad čovjek vidi koje sve oni pizdarije izvode pred TV kamerama, pita se da li uopće shvaćaju što se oko njih zbiva. S druge strane medalje, ja se nadam da su i pokojni Ševa, i Laki i Jajan i ostali imali neke koristi od Željka Malnara i "Noćne more", da su za svoja televizijska pojavljivanja ipak nekako plaćeni. Tko bi znao za sirotog Ševu da nije bilo "Noćne more", ostao bi samo jedan od lokalnih "redikula" s Peščenice, poznat jedino u popisima mjesno nadležnog centra za socijalnu skrb. Ovako je ipak nastupao na televiziji (i nadam se dobio barem neku pinku za to), glumio u spotovima, igrao košarku sa Rodmanom, postao poznat. Postoji ta moralna dvojba, je li prihvatljivo na neki način iskorištavati te nesretnike i njihovu upitnu mogućnost rasuđivanja, ali im i s druge strane dati priliku da nešto rade, budu na neki način korisni, da možda zarade i neku lovu od tog medijskog eksponiranja? Još u to nisam siguran, ali mi se čini da je ipak prihvatljivo, do granice kada pojedinac postane predmet zajebancije i kada počne maltretiranje. Za Ševu je sve to sada sasvim nebitno. On je svoju ovozemaljsku muku odradio. Bio je stvarno solidan ministar obrane, posebice ako ga se uspoređuje s kolegama is susjedne Republike Hrvatske.... |
Gdje ste bili na dan kad je Tito umro?
Nekada mi se činilo kako je jedna od čestih diskusija one generacije koja je dovoljno stara da pamti taj događaj (a to znači ona rođena oko sredine sedamdesetih i starija), o tome gdje su i kako dočekali vijest o smrti Josipa Broza Tita, te davne 1980. godine.
Danas se apsolutno svi slažu da je to bio nekakav prijelomni trenutak, iako se meni to tada nije tako činilo. Kada imate pet godina uglavnom vas nije baš briga kako će se dogovoriti republike i pokrajine o zapovjedanju vojskom i popunjavanju budžeta. O samom događaju, pamtim da sam bio na prvomajskim praznicima u Puli, gdje su moji roditelji osim brojnih rođaka imali i mnogo prijatelja. Bio je to kao produženi prvomajski odmor, valjda su starci spojili neki vikend ili tako nešto, prema dobrim starim običajima spajanja praznika koji i danas žive. Pamtim da su svi utihnuli, da se prekinuo teve program. Svima je bilo jasno što se događa. Na televiziji se pojavila prazna stolica, pamtim to vrlo jasno iako sam bio sasma mali. Onda je valjda netko pročitao vijest i pukla je opća žalost. Ne pamtim suze Zlatka Vujovića, niti prekid kola nogometne lige, nogomet nisam percipirao bar do 1982. Pamtim da sam bio tužan, ali ne toliko zbog toga što je Tito umro, nego što sam znao da slijede dani žalosti i da neće biti crtića na teveu u 19,15h. Jebiga, kad imate 5 godina onda su vam motivi vrlo sebični. Pitanje je da li se to uopće promjeni s godinama. Dalje ne pamtim, ali mislim da je odmor bio gotov, i da se brzo krenulo preko Učke prema Zagrebu. Mislim da mi je stari pričao kako su kod njega u firmi krenula nekakva dežurstva ili tako nešto nebulozno. Kao, nešto se moglo dogoditi. Koje gluposti... Bila je ovo jedna vrlo osobna pripovijest o Titovoj smrti, i ja ju i dan danas tako percipiram. Kao bonus, naveo bih da sam manijački učio za ispit iz građanskog procesnog prava na dan kad je umro Franjo Tuđman. Zapravo je to bilo po noći u petak navečer, a ja sam ipak odjurio ujutro u NSB jer nisam znao za kada će biti odgođen ispit. U ponedjeljak sam na faksu pročitao da se ispit odgađa za tjedan dana. Upravo je započinjala pogrebna ceremonija i sva je ekipa kretala prema centru grada, jedino sam ja išao doma prema Novom Zagrebu. Imao sam dojam da hodam kontra ekipe koja ide ispratiti preminulog predsjednika, i to je nekako sažetak moga stava prema njemu i njegovoj politici. Ispit sam roknuo na usmenom, položio ga tek za dva roka. Ne znam što bi se još ovdje moglo dodati. Inače, kad je objavljena smrt pape Ivana Pavla II., jedinog pape kojeg pamtim prije sadašnjeg, ja sam bio već lagano na trećem pelinu u kvartovskoj birtiji. To, međutim, nije baš nešto s čime bi se čovjek trebao hvaliti, a i nije neka previše zanimljiva priča. Toliko o tome gdje sam bio kad su objavljivane značajne smrti. |
Ušiju dobro napojenih
Otvarajući blogeditor nisam više bio siguran radi li mi password još. Toliko dugo nisam napisao post da ni ne pamtim kako se to uopće još radi. Život, posao, problemi, onemogućavaju čovjeka da se bavim ovim lijepim hobijem.
Ponekad nam i neke druge stvari skreću pažnju i okupiraju vrijeme. Prošli tjedan u Zagrebu se održao jedanaesti po redu festival suvremene glazbe Žedno Uho. Jedanaesti, i moguće posljednji, jer su gradski i državni glavonje odlučili ne trošiti više naše pare (naše, jer smo ih mi u proračune uplaćivali putem poreza, doprinosa i ostalih davanja) na kulturne događaje, pa makar oni bili kvalitetni, međunarodno cijenjeni i uspješni. Žedno Uho je bio stvarno uspješan i kvalitetan glazbeni festival, na kojem se moglo vidjeti raznih i zanimljivih izvođača. Više niti ne pamtim što sam sve gledao ovih godina od svih silnih koncerata koji su odvijali u KSET-u, Pauku, a poglavito u Studentskom centru koji je prostore Teatra &TD u zadnjim godinama pretvorio u vrhunske koncertne prostore u kojima je nastupilo mnoštvo bendova. Mislim da ne pretjerujem ako kažem, da je Zagreb u zadnjih sedam osam godina postao glazbena i koncertna meka. Nekoliko jazz festivala, veliki In-music open air na ljeto, bar nekoliko main eventova tokom godine, čine Zagreb vrlo značajnim koncertnim središtem regije (pa neće to valjda biti mala i razmjerno provincijalna Ljubljana?). Mislim da su najvažniji segment zagrebačke koncertne scene ipak mali, klupski nastupi, poput onih koji se redovno odigravaju u SC-u ili KSET-u. I to su koncerti koji su redovno najuspjeliji, imaju svoju redovnu i vjernu publiku koja ih pohodi uporno i dosljedno. I većina izvođača će upravo te koncerte isticati kao najbolje na svojim turnejama. Zagrebu se kao gradu može štošta prigovoriti, da je dosadan, umjetan, provincijalan, ovakav, onakav, ali mora mu se priznati da ima odličnu koncertnu publiku (koje sam i sam dio). Žedno Uho i njegov jesenski pandan N.O. Jazz festival rezultat su entuzijazma Mate Škugora, pokojnog Ivice Baričevića i još nekih ljudi koji su vjerovali da Zagreb ima publiku i za drugačiju glazbu od one koja se uobičajeno može slušati na radiju i u klubovima. Na zadovoljstvo nas glazbene publike, uspjeli su u tome u potpunosti. Ali protiv vis maior se ne može. Ovakav nekomercijalni glazbeni koncept ne može funkcionirati bez pomoći grada i države, a oni u ovo recesijsko doba krešu sve dotacije koje im nisu po političkoj volji. Možda se neke stvari ipak promijene, pa se u ovom gradu ipak neće dogoditi kulturna pustoš na koncertnoj sceni. Sami koncerti su ove godine bili fora. Zahvaljujući festivalskoj ulaznici, pogledate i svirke nekih bendova koje bi inače možda propustili. Za oko su posebno zapeli neki Deerhoof, čudan bend s japanskom pjevačicom koja svira bas, pjeva na nekoj čudnoj kombinaciji jezika, i još skakuće okolo. Vrlo bizarno. Još bizarniji je bio stanoviti Dan Deacon, DJ koji nastupa sa mix pultom u publici i na čijim nastupima zna biti navodno i incidenata. Čovjek je zapravo elektronska verzija Mambo Kurta, koja puno priča i pomalo zajebava publiku. Krajnje bizarno i nije mi se baš svidjelo. Iako je Žedno Uho festival suvremene glazbe, zna se dogoditi i da veterani glazbene scene privuku najviše pažnje. Grant Hart legenda je svjetske glazbene scene, bubnjar, tekstopisac i vokal velikih Husker Dü, jednog od najvećih bendova ikada. I autor ovih redova je glazbeno stasao baš uz glazbu Husker Dü u davna srednjoškolska vremena, a njihov album "Zen Arcade" po meni je jedan od najboljih albuma svih vremena. Hart je u Zagrebu nastupio solo, samo sa gitarom, i odsvirao je više nego korektnih sat i pol svirke. Ovaj ostarjeli i drogom razvaljeni gay sa maramom preko glave u stilu Jacka Whitea, odavao je sliku propalog čovjeka čija su najbolja vremena prošla. Iako su mu, navodno, novi albumi čisto solidni, držao se pretežno starih Husker Dü klasika, podilazeći tako, na određeni način, publici koja ipak te stare klasike Huskera najbolje i pozna. Unatoč dobroj svirci, sveukupni dojam je bio prilično tužan, a i ja sam se samome sebi, iz nekih razloga, učinio jako starim. Nakon Granta Harta nastupio je stari znanac zagrebačke publike Chuck Prophet, ovoga puta sa bendom i vidno manje pijan od njegova zadnjeg nastupa u KSET-u prije nekog vremena. Prophet se pokazao kao pravi američki zabavljač koji drži publiku na nogama kroz skoro dva sata koncerta u vrlo kasnim satima u srijedu navečer. Lijepo da je za kraj odsvirao stvar od nedavno preminulog velikana americana scene Alexa Chiltona. Dobro posjećenu zadnju večer festivala obilježio je nastup britanskih indie pop veterana Wedding present. Lider benda David Gedge se već više od dvadeset godina održava na sceni uspješno izbjegavajući uključenje u mainstream. Čak smo i popričali nakon koncerta, pokazao se kao vrlo normalan i ugodan lik koji svoju glazbenu svježinu objašanjava kao posljedicu čestih turneja i brojnih koncerata. Stvarno su dobar live band, a njihov se zvuk može okarakterizirati kao pravi indie, koji je poprilično uticao na glazbena stremljenja u britanskoj nezavisnoj sceni zadnja dva desetljeća. Tako je prošao i taj festival.. Hoće li ga opet biti, i gdje će se i kako odvijati, tko zna? U svakom slučaju, Zagreb ne može i ne smije izgubiti koncertnu scenu koja se u zadnjim godinama razvila oko SC-a i njegovih prostora. To bi ovaj grad gurnulo znatno unazad u kulturnom smislu, a ovaj grad i njegova vjerna koncertna publika to stvarno nisu zaslužili. |
< | svibanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv