aparatczykovi zapisi

Otvarajući blogeditor nisam više bio siguran radi li mi password još. Toliko dugo nisam napisao post da ni ne pamtim kako se to uopće još radi. Život, posao, problemi, onemogućavaju čovjeka da se bavim ovim lijepim hobijem.
Ponekad nam i neke druge stvari skreću pažnju i okupiraju vrijeme. Prošli tjedan u Zagrebu se održao jedanaesti po redu festival suvremene glazbe Žedno Uho. Jedanaesti, i moguće posljednji, jer su gradski i državni glavonje odlučili ne trošiti više naše pare (naše, jer smo ih mi u proračune uplaćivali putem poreza, doprinosa i ostalih davanja) na kulturne događaje, pa makar oni bili kvalitetni, međunarodno cijenjeni i uspješni.
Žedno Uho je bio stvarno uspješan i kvalitetan glazbeni festival, na kojem se moglo vidjeti raznih i zanimljivih izvođača. Više niti ne pamtim što sam sve gledao ovih godina od svih silnih koncerata koji su odvijali u KSET-u, Pauku, a poglavito u Studentskom centru koji je prostore Teatra &TD u zadnjim godinama pretvorio u vrhunske koncertne prostore u kojima je nastupilo mnoštvo bendova. Mislim da ne pretjerujem ako kažem, da je Zagreb u zadnjih sedam osam godina postao glazbena i koncertna meka. Nekoliko jazz festivala, veliki In-music open air na ljeto, bar nekoliko main eventova tokom godine, čine Zagreb vrlo značajnim koncertnim središtem regije (pa neće to valjda biti mala i razmjerno provincijalna Ljubljana?).
Mislim da su najvažniji segment zagrebačke koncertne scene ipak mali, klupski nastupi, poput onih koji se redovno odigravaju u SC-u ili KSET-u.
I to su koncerti koji su redovno najuspjeliji, imaju svoju redovnu i vjernu publiku koja ih pohodi uporno i dosljedno. I većina izvođača će upravo te koncerte isticati kao najbolje na svojim turnejama. Zagrebu se kao gradu može štošta prigovoriti, da je dosadan, umjetan, provincijalan, ovakav, onakav, ali mora mu se priznati da ima odličnu koncertnu publiku (koje sam i sam dio).
Žedno Uho i njegov jesenski pandan N.O. Jazz festival rezultat su entuzijazma Mate Škugora, pokojnog Ivice Baričevića i još nekih ljudi koji su vjerovali da Zagreb ima publiku i za drugačiju glazbu od one koja se uobičajeno može slušati na radiju i u klubovima. Na zadovoljstvo nas glazbene publike, uspjeli su u tome u potpunosti. Ali protiv vis maior se ne može. Ovakav nekomercijalni glazbeni koncept ne može funkcionirati bez pomoći grada i države, a oni u ovo recesijsko doba krešu sve dotacije koje im nisu po političkoj volji. Možda se neke stvari ipak promijene, pa se u ovom gradu ipak neće dogoditi kulturna pustoš na koncertnoj sceni.
Sami koncerti su ove godine bili fora. Zahvaljujući festivalskoj ulaznici, pogledate i svirke nekih bendova koje bi inače možda propustili. Za oko su posebno zapeli neki Deerhoof, čudan bend s japanskom pjevačicom koja svira bas, pjeva na nekoj čudnoj kombinaciji jezika, i još skakuće okolo. Vrlo bizarno. Još bizarniji je bio stanoviti Dan Deacon, DJ koji nastupa sa mix pultom u publici i na čijim nastupima zna biti navodno i incidenata.
Čovjek je zapravo elektronska verzija Mambo Kurta, koja puno priča i pomalo zajebava publiku. Krajnje bizarno i nije mi se baš svidjelo.
Iako je Žedno Uho festival suvremene glazbe, zna se dogoditi i da veterani glazbene scene privuku najviše pažnje. Grant Hart legenda je svjetske glazbene scene, bubnjar, tekstopisac i vokal velikih Husker Dü, jednog od najvećih bendova ikada. I autor ovih redova je glazbeno stasao baš uz glazbu Husker Dü u davna srednjoškolska vremena, a njihov album "Zen Arcade" po meni je jedan od najboljih albuma svih vremena. Hart je u Zagrebu nastupio solo, samo sa gitarom, i odsvirao je više nego korektnih sat i pol svirke. Ovaj ostarjeli i drogom razvaljeni gay sa maramom preko glave u stilu Jacka Whitea, odavao je sliku propalog čovjeka čija su najbolja vremena prošla. Iako su mu, navodno, novi albumi čisto solidni, držao se pretežno starih Husker Dü klasika, podilazeći tako, na određeni način, publici koja ipak te stare klasike Huskera najbolje i pozna. Unatoč dobroj svirci, sveukupni dojam je bio prilično tužan, a i ja sam se samome sebi, iz nekih razloga, učinio jako starim.
Nakon Granta Harta nastupio je stari znanac zagrebačke publike Chuck Prophet, ovoga puta sa bendom i vidno manje pijan od njegova zadnjeg nastupa u KSET-u prije nekog vremena. Prophet se pokazao kao pravi američki zabavljač koji drži publiku na nogama kroz skoro dva sata koncerta u vrlo kasnim satima u srijedu navečer. Lijepo da je za kraj odsvirao stvar od nedavno preminulog velikana americana scene Alexa Chiltona.
Dobro posjećenu zadnju večer festivala obilježio je nastup britanskih indie pop veterana Wedding present. Lider benda David Gedge se već više od dvadeset godina održava na sceni uspješno izbjegavajući uključenje u mainstream. Čak smo i popričali nakon koncerta, pokazao se kao vrlo normalan i ugodan lik koji svoju glazbenu svježinu objašanjava kao posljedicu čestih turneja i brojnih koncerata. Stvarno su dobar live band, a njihov se zvuk može okarakterizirati kao pravi indie, koji je poprilično uticao na glazbena stremljenja u britanskoj nezavisnoj sceni zadnja dva desetljeća.
Tako je prošao i taj festival.. Hoće li ga opet biti, i gdje će se i kako odvijati, tko zna? U svakom slučaju, Zagreb ne može i ne smije izgubiti koncertnu scenu koja se u zadnjim godinama razvila oko SC-a i njegovih prostora. To bi ovaj grad gurnulo znatno unazad u kulturnom smislu, a ovaj grad i njegova vjerna koncertna publika to stvarno nisu zaslužili.