aparatczykovi zapisi

Nekada mi se činilo kako je jedna od čestih diskusija one generacije koja je dovoljno stara da pamti taj događaj (a to znači ona rođena oko sredine sedamdesetih i starija), o tome gdje su i kako dočekali vijest o smrti Josipa Broza Tita, te davne 1980. godine.
Danas se apsolutno svi slažu da je to bio nekakav prijelomni trenutak, iako se meni to tada nije tako činilo. Kada imate pet godina uglavnom vas nije baš briga kako će se dogovoriti republike i pokrajine o zapovjedanju vojskom i popunjavanju budžeta.
O samom događaju, pamtim da sam bio na prvomajskim praznicima u Puli, gdje su moji roditelji osim brojnih rođaka imali i mnogo prijatelja. Bio je to kao produženi prvomajski odmor, valjda su starci spojili neki vikend ili tako nešto, prema dobrim starim običajima spajanja praznika koji i danas žive. Pamtim da su svi utihnuli, da se prekinuo teve program. Svima je bilo jasno što se događa. Na televiziji se pojavila prazna stolica, pamtim to vrlo jasno iako sam bio sasma mali. Onda je valjda netko pročitao vijest i pukla je opća žalost. Ne pamtim suze Zlatka Vujovića, niti prekid kola nogometne lige, nogomet nisam percipirao bar do 1982.
Pamtim da sam bio tužan, ali ne toliko zbog toga što je Tito umro, nego što sam znao da slijede dani žalosti i da neće biti crtića na teveu u 19,15h.
Jebiga, kad imate 5 godina onda su vam motivi vrlo sebični. Pitanje je da li se to uopće promjeni s godinama.
Dalje ne pamtim, ali mislim da je odmor bio gotov, i da se brzo krenulo preko Učke prema Zagrebu. Mislim da mi je stari pričao kako su kod njega u firmi krenula nekakva dežurstva ili tako nešto nebulozno. Kao, nešto se moglo dogoditi. Koje gluposti...
Bila je ovo jedna vrlo osobna pripovijest o Titovoj smrti, i ja ju i dan danas tako percipiram.

Kao bonus, naveo bih da sam manijački učio za ispit iz građanskog procesnog prava na dan kad je umro Franjo Tuđman. Zapravo je to bilo po noći u petak navečer, a ja sam ipak odjurio ujutro u NSB jer nisam znao za kada će biti odgođen ispit. U ponedjeljak sam na faksu pročitao da se ispit odgađa za tjedan dana. Upravo je započinjala pogrebna ceremonija i sva je ekipa kretala prema centru grada, jedino sam ja išao doma prema Novom Zagrebu. Imao sam dojam da hodam kontra ekipe koja ide ispratiti preminulog predsjednika, i to je nekako sažetak moga stava prema njemu i njegovoj politici. Ispit sam roknuo na usmenom, položio ga tek za dva roka.
Ne znam što bi se još ovdje moglo dodati. Inače, kad je objavljena smrt pape Ivana Pavla II., jedinog pape kojeg pamtim prije sadašnjeg, ja sam bio već lagano na trećem pelinu u kvartovskoj birtiji. To, međutim, nije baš nešto s čime bi se čovjek trebao hvaliti, a i nije neka previše zanimljiva priča.
Toliko o tome gdje sam bio kad su objavljivane značajne smrti.