Kišni koncerti
Gledajući svu tu kišu koja je cijeli vikend prala ovaj grad nemilice, nisam mogao se suosjećati sa svom tom silnom ekipom koja je jučerašnju večer provela na Hipodromu na koncertu Metallice. Inače, već jedno petnaestak godina nisam neki ljubitelj toga benda, prvo su počeli jako kenjati sa vrstom glazbe koju sviraju, a onda su izveli ono sranje s Napsterom što nije doprinjelo njihovoj popularnosti. Tako da, sve uzimajući u obzir, nisam imao osobitu želju niti interes ići ih slušati uživo.
Nastranu moj nedostatak interesa, mnogi drugi su dugo čekali ovaj koncert, zbog njih mi je najviše žao što se polarna oluja morala baš ovaj svibanjski vikend strusiti po Zagrebu. Igrom slučaja sam se prošle večeri ipak profurao po mostu Slobode i zatekao pravi happening unatoč kiši. Stotine ljudi na mostu i na nasipu, automobili parkirani posvuda. Sve je odavalo atmosferu pravog muvinga, kakva i priliči događaju ovakvog kalibra. Kiša nije zastavila fanove i svirku.
Podsjetilo me to sve na jedan sada već davni koncert, kada nas je isto tako nemilosrdno prala kiša. Bio je to prvi (od dva) zagrebački koncert Davida Bowiea. Bilo je to 5. rujna 1990. Da, ima tome već dvadeset godina (zanimljivo je da se već može baratati brojkom od 20 godina. Iako tek petnaestogodišnjaku, nije mi to bio prvi koncert (prvi sam istoga ljeta gledao u Americi, i to Ramonese). Međutim, bio mi je to prvi koncert u Zagrebu, a i do tada najveći strani koncertni spektakl koji je ovaj grad do tada vidio.
Sjećam se ko da je bilo danas, kako sam već oko šest popodne bio na stadionu, a tako nekako je počela i kiša. Do 21,30h, kad je Bowie krenuo sa prvim taktovima prve stvari "Space oditty", već smo bili pokisli do gole kože. Inače, u međuvremenu su za zagrijavanje nastupili Puljiz i Remenarić i njihova Boa. Kako se znalo da će Bowie kasno nastupiti, Boa je morala dugo svirati, tako da su valjda odvrtli skoro cijeli svoj repertoar, na opće negodovanje svih nas koji smo čekali Bowiea.
Bowie je tu večer odsvirao jedan solidan presjek vlastite karijere u kakvih sat i pol svirke. Pamtim dobro da je završio sa Van Morrisonovom "Gloriom" i da nije izašao na bis pred pedesetak tisuća pokislih fanova, propust koji je ispravio tek svojim drugim zagrebačkim koncertom 1997.
Ni te kasne ljetne večeri u rujnu 1990. kiša ipak nije uspjela pokvariti događaj i doživljaj toga veličanstvenog koncerta jedne glazbene ikone. Svi su te večeri bili na Dinamovom stadionu, jedan veliki skup ljudi. Meni, tada petnaestogodišnjaku, sve je djelovalo upravo fascinantno. Nekako taj Bowiev koncert gledam kao svoj debitantski nastup na sceni, kao neki prvi izlazak (došao sam doma u pola dva, a bio je radni dan i sutra ujutro se išlo u školu). Bio je to sjajan uvod u sjajnu zadnju koncertnu jesen u Zagrebu, prije nego što će niti godinu dana kasnije rat ugasiti sve.
Siguran sam da je i sinoćnju Metallicu netko doživio kao ja tog Bowiea 1990. Kiša zapravo pojačava uspomenu na takve događaje...
|
