aparatczykovi zapisi

Koji su sigurni znaci ljeta u ovo lipanjsko doba? Nesnosne sparine, dame koje odjećom otkrivaju sve veće površine svojih tijela ostavljajući mašti da se razmaše, kratke noći i dugi dani. Sve to, ali i praznjikav Zagreb, ekipa na onome što se popularno naziva „Stari godišnji odmor“. Možda ga se krivo naziva (trebalo bi reči: „godišnji odmor za prethodnu godinu“), ali svi koji imaju mogućnosti ga koriste.
Poseban je taj lipanj, mjesec u kojem sam rođen. Temperature rastu, dan na vrhuncu trajanja, noć na minimumu. Ljetni solsticij, dramatična pobjeda dana nad noći, a nakon toga kreće postepeno izjednačavanje snaga. Neobičan ali očekivan splet zakonskih okolnosti nalaže da se godišnji odmor za prethodnu godinu mora iskoristiti do 30. lipnja tekuće godine. Isto tako neobičan splet zakonskih okolnosti pozicionirao je čak tri praznika u mjesec lipanj. Tako nastaju savršeni uvjeti za prakticiranje nacionalne vještine spajanja praznika i godišnjih odmora. Lipanj postaje savršeni uvod u ljeto. Mnogi hrvati tada kreću prema svojim drugim nekretninama na moru ili drugdje, a neki poput mene u posjet srodnicima koji obitavaju u morskim krajevima.
Mnogi će kapitalistički dušebrižnici grmiti protiv institucije „spajanja“, često neodvojive od prava na neiskorišteni dio prošlogodišnjeg godišnjeg odmora. Mahati će se statistikama, kenjariti o izgubljenim radnim satima, nekakvi usrani menađerčići govoriti će o izgubljenoj dobiti. Iznositi će se primjeri Japana i slčnih zemalja i nesretnika koji idu na godišnji 7 dana svake četvrte godine, i to samo ako u prvom kvartalu prebace očekivanja. A nikome neće pasti na pamet koliko onome tko radi znači tih tjedan dana odmora u lipnju mjesecu, i koliko će isti taj napunjenih baterija bolje funkcionirati nego kao iscrpljeni i radom slomljeni zombi, kakvima često postajemo...
Štogod radili i kako god funkcionirali, bili dio Europske Unije ili ne, starog godišnjeg i spajanja praznika se ne smijemo odreći. Dapače, moramo ih brižno čuvati kao dio nacionalnog blaga, svojevrsne baštine kulture rada. Moramo ih čuvati i prakticirati, jer time održavamo zdravlje nacije.

U to ime danas i ja krećem na Stari Godišnji!

Danas je životnu scenu u 81. godini napustio Zvonimir Berković. Neki koji su ga bolje poznavali zvali su ga i Berk. Iako je bio prijatelj moga oca, ja ga baš i nisam poznavao, barem ne osobno. Ali poznavao sam njegova djela, njegove filmove, ali i brojne novinske kolumne koje je pisao. Zvonar katedrale duha, oštar, ponekad i ciničan, sklon konfliktu, ali uvijek na nivou, na svojevrsnoj distanci koju si takav intelektualac može dopustiti. Nesklon svrstavanju, uvijek na liniji kritičkog promišljanja. Hrvatski patriot, u najboljem izdanju patriotizma..
Ono po čemu ga najbolje poznam, ipak, bili su njegovi filmovi. Nije ih bilo puno ali neki od njih spadaju u najveća remek djela hrvatske kinematografije.
"H 8" je režirao veliki Nikola Tanhofer, a Berk je napisao scenarij. Svaki put kada gledam taj film jednostavno mi je nevjerojatno da je snimljen u Hrvatskoj 1958. godine. Film katastrofe koji ima sve elemente toga scenaristički, režijski i tehnički zahtjevnog žanra. Po dramatičnosti ravan svakom hollywoodskom proizvodu toga vremena.
"Rondo" je film neobične strukture, gotovo muzičke forme, kao što mu i samo ime implicira. Specifikum u hrvatskoj kinematografiji, vjerujem i u europskoj. Osim fascinantne forme, i priča nosi neke svoje posebnosti. Čudan odnos mladog bračnog para s srednjovječnim introvertiranim sucem koji kod njih dolazi igrati šah tematika je koja otvara mnoge mogućnosti. Berković je tu čak uspio poslati i političku poruku, na neki se način obračunati sa tadašnjim sustavom o kojemu ne moramo govoriti kakav je bio prema neistomišljenicima. Osobito me dojmila scena u kojoj sudac (kojeg je sjajno odglumio danas također pokojni Stevo Žigon) nakratko se emocionalno otvorivši, govori kako je kao mladi boljševik "..rezao kose i progonio jazz...". Da, zaista su bila vremena kada su duža kosa i jazz smatrani reakcionarnim, i moglo se zbog njih stradati... Scena teška za opisati, morate sami pogledati film. Berković je to upakirao onako, suptilno, inteligentno, gospodski, na finjaka, kako treba... Ne bi mu cenzori mogli ništa nalijepiti, ionako vjerojatno nisu prokužili tu suptilnost. To je umijeće velikih autora, a Zvonimir Berković je upravo to bio.
Oduvijek sam tvrdio da bi "H 8" i "Rondo" trebalo puštati na nacionalnim te ve postajama barem jednom godišnje. Čisto da ih se ne zaboravi. Ti me filmovi uvijek iznova oduševe, dapače, osjećam se ponosno, da je i hrvatska kinematografija mogla stvoriti takva remek djela.
Nema više autora poput Zvonimira Berkovića.
Neka mu je vječna slava!

„Podignite visoko krovnu gredu tesari. Namjeravam se uspeti na nju kako bi sa sigurne visine promatrao svijet.“ Kao da je odlučio veliki J.D. Salinger još prije više od 40 godina, otkada se povukao iz javnosti i osudio na dobrovoljni egzil u nekom mjestašcu u New Hampshireu. Možda je njegova odluka dobra, jer na taj način neće kompromitirati svoja veličanstvena književna djela autorskom dijarejom koja hvata mnoge velike pisce koji pošto-poto ne žele prestati biti u centru pažnje. Ipak, devedesetogodišnja književna legenda nedavno je ponovno pokazala interes za svijet izvan njegova egzila. Isprovocirao ga je malo poznati američki autor John David California i njegova najava objave svojevrsnog nastavka „Lovca u žitu“.
Vjerojatno je to teško za prihvatiti autoru, ali neka od djela jednostavno postanu veća od njih samih. Shvatio je to latinoamerički pisac-amater Paolo Coelho, pa svoj slučajni uspjeh s „Alkemičarem“ pokušava klonirati s gomilom loših knjiga na isti kalup. Nesretni francuski pilot, markiz Antoine de Saint-Exupery nažalost nije imao vremena doživjeti razvoj svojega „Malog princa“, nestavši u vodama mediterana... J. D. Salinger imao je priliku shvatiti kako „Lovac u žitu“ više ne pripada samo njemu, već svima onima koji su tu knjigu barem jednom rado čitali. „Lovac u žitu“ dio je ne samo povijesti svjetske književnosti, nego i osobne povijesti svakoga onoga tko se barem malo našao u toj knjizi, u nekoj fazi svoga života, uključujući i Marka Chapmana, Lennonovog ubojicu. Salingerovo djelo se tako otelo kontroli, kao uostalom i svako književno djelo koje se objavi široj javnosti i stekne takvu popularnost. Možda on stvarno nije želio da bude tako, ali sada se tu više ne može ništa promijeniti. Svatko će imati neku svoju interpretaciju, a netko se poput gore navedenog Californie možda upusti i u vlastitu verziju.
„Lovca u žitu“, zapravo preciznije prevedeno bi bilo „Hvatača u raži“, čitao sam sa sedamnaest godina. I to su prave godine u kojima tu knjigu treba pročitati. Prije si premlad, i teško češ shvatiti neke stvari, jednostavno ti neće biti zanimljivo. Kao starijem ti se kroz iskustvo ipak postepeno istupe idealističke oštrine, i taj nadolazeći val cinizma koji nadire sa iskusnim i srednjim godinama lako potopi mladenački idealizam. Ali sve je to individualno, zapravo treba potrefiti pravo vrijeme za „Lovca u žitu“. Sve stvari imaju svoje vrijeme..
Kada sam ga drugi puta čitao imao sam nešto više godina i mnogo više životnog iskustva nego sa sedamnaest, ali to je već bila drugačija perspektiva. Sa sedamnaest ti se čini da se poput Holdena Caulfielda možeš na sebi svojstven način otuđiti od svijeta, svijeta koji je iskvaren, dekadentan i lažan. S godinama koje dođu počinješ shvaćati da to nije moguće, i da si i ti dio toga svijeta i da prihvačaš pravila igre kakva god bila. U nekom smislu to i nije loše, barem ti se ne čini više da si onako usamljen kao što si ti se činilo sa sedamnaest. Valjda se tako prestaje biti kategorija „sjebani adolescent“.
A taj JD Salinger je odista čudan čovjek. Navodno je podosta brijao na zen budizam, i da ga i danas prate traume iz II. svjetskog rata. Njegova izolacija je dojmljiva, u sadašnje vrijeme i razumljiva s obzirom na visoku dob. Možda se time odupro tome iskvarenom svijetu, i tako zaista i proživio ideale Holdena Caulfielda, njegova najvažnijeg lika.. Možda je zaista odlučio ne kompromitirati svoj rad, i tako se poput Johhya Štulića u bezličnom Utrechtu, osudio na dobrovoljni egzil u nekom gradiću u New Hampshireu. Takvu odluku treba poštovati. Takva odluka pokazuje hrabrost, i stoga je treba i cijeniti. Nadam se da je u svemu tome uspio pronaći svoj životni mir, ono što svi zapravo tražimo i čemu težimo.