aparatczykovi zapisi

Ne znam koliko je općeprimjetno, ali 2009. godina već pomalo ide prema svom kraju. Uskoro će i 2010. i jedno desetljeće će se završiti. Već smo duboko zagazili u dvadesetprvo stoljeće, dublje nego nam se čini.
Što se dvadesetprvog stoljeća tiče, jedna stvar je sigurna: Nećemo ga preživjeti. No, nisu to katastrofičarske prognoze, nego jednostavno biološka datost. Svi koji ovo čitaju rođeni su uglavnom u prošlom stoljeću, i šanse da dožive slijedeće su minimalne. Zato će ga doživjeti neki od naših potomaka.
Devedesete su bile neko čudno i nedefinirano vrijeme. Iz današnje perspektive mi se čini zaista dalekim. Devedesete, osobito njihova druga polovina, bile su prilično isprazno vrijeme, kao neko vrijeme velikih iščekivanja i očekivanja, a ništa se zapravo nije trebalo dogoditi. Tako su devedesete ostale pretežno kao bezlično razdoblje, a za neke od nas i prilično loš period života, pa smo početak novog milenija dočekali sa zadovoljstvom.
A svijet se uistinu izmijenio. Tek sada gledajući retrospektivno i introspektivno, mogu osjetiti te razlike. Jel se to meni samo čini ili se ubrzalo vrijeme? Meni se, naravno, samo čini, jer u međuvremenu sam odrastao i počeo ulaziti u srednje godine, a s time se subjektivni osjećaj vremena mijenja na nepobitno brže. Ali imam dojam da se ubrzala i naša zemljina kugla, možda čak i u svojoj rotaciji oko sunca. Ubrzalo se društvo, i društveni procesi, u svim svojim segmentima. Ubrzao se razvoj i plasman novih tehnologija, jer ubrzalo se gospodarstvo, sposobno dosegnuti i najzakučastije kutke ove planete. Nažalost, ubrzali su se i ratovi, nepravde, putevi u propast, krize i recesije. Bojim se da četiri jahača apokalipse više ne jašu na konjima, sad imaju Yamahe i Ducatije.
Na ova promišljanja o početku ovog stoljeća ponukala me knjiga moga prijatelja Omera Raka „Stoljeće na početku“, predstavljena nedavno u izdanju Profila. Možda je ovo prva knjiga na ovim prostorima koja tematizira ovo stoljeće i njegov početak. Sabrao je Omer u ovoj knjizi svoje kolumne koje je objavljivao tijekom proteklih nekoliko godina u „Vjesniku“ i „Novom listu“ i objavio ih kao jedinstvenu misao sastavljenu od više fragmenata. Mnoge fenomene je dotaknuo, i to one koji su tako tipični za ovo stoljeće u kojemu živimo. Konzumerizam, opasnost od manipulacija javnim medijima, utjecaj globalizacije na društvo i pojedinca, stanje duha u hrvatskom društvu u odnosu na članstvo u međunarodnim organizacijama, samo su neke od općih tema koje autor obrađuje, ali se osim toga bavi i još nekim ne tako čestim i općim temama, kao što su nasilje čovjeka nad prirodom i okrutnost prema životinjama, spoznaje i poruke koje nam dolaze iz arheoloških istraživanja, ili pak neke sasvim osobne životne činjenice. Možda se knjiga izvana doima kao puki skup autorovih kolumni objavljenih tijekom minulih godina, ali u njoj se prilično jasno razabire duh, duh dvadesetprvog stoljeća. Mene je knjiga zaintrigirala, ne samo zato što me potaknula da napišem ovaj post, nego i zato što sam pročitavši je, nekako spontano krenuo na čitanje Borgesa, jer mi se to činilo kao neki logični slijed.
Mnogo toga se može reći i primijetiti o ovom dvadesetprvom stoljeću koje proživljavamo. I nekako mi se čini da ga tek sada počinjemo zaista primjećivati. I ozbiljnije razmišljati o životu i svijetu u dvadesetprvom stoljeću.
Završio bih ovaj post sa zapravo banalnim pitanjem, jeste li već primijetili dvadesetprvo stoljeće oko sebe i kako vam se (zasad) čini?

Malo je večeri u životu poput sinoćnje, malo je tih večeri koje se pamte... Pod otvorenim nebom na stadionu Ernst Happel u Beču, glavnom gradu svih Balkanaca. Svakim krajem godine pišem o koncertima na kojima sam bio, ali i onima koje sam propustio. Svake godine u rubrici propušteni koncerti stoji Bruce Springsteen. Do ove godine, do ove nedjelje, i tog 5. srpnja.
Ima nešto u tom Beču, da je uvijek tako ugodno u njega dolaziti. Nešto k.u.k. poznato i prihvatljivo. Ponekad bude i zanimljivih sporednih događaja, ponekad i ne bude, ali Beč uvijek ostaje poseban, pogotovo za nas balkance koji se i ovdje osjećamo kao doma. Ovoga puta došao sam u Beč ostvariti tu dugogodišnju želju, vidjeti The Bossa uživo. Moram priznati da sam imao velika očekivanja, nekako sam se bojao da bi mi ovo mogao biti posljednji koncert, jer mi se činilo da nakon toga ništa više neće imati smisla slušati uživo.
Ipak, nije to bio posljednji među koncertima niti sve nakon toga gubi smisao, ali bio je vrhunski i jedinstveni doživljaj, jedan od onih koncerata kada vam je žao što je gotovo.
Mogu slobodno reči, ima elemente duhovnog iskustva. Možda će se mnogi začuditi kada ovo kažem, ali u trenutku kad je odsvirao na usnoj harmonici prve taktove The River, i kada je podigao mikrofon pustivši publiku da sama odpjeva prve stihove pjesme, na pamet mi je pao Mate Mišo Kovač, i način na koji on napaljuje publiku. Srećom, tu se sličnosti između dvije legende završavaju.
Nevjerovatna je moć Bossove komunikacije s publikom, koju naoko otežava stadionski ambijent. The Boss svira na stadionima već više od dvadest godina i zna kako se iz te pozicije komunicira s publikom. Osim skupljanja želja publike, što radi na ponekim koncertima, sinoć je posebno zapamćena jedna situacija. Jedna djevojka iz publike skinula je majicu na kojoj je pisalo „Jersey girl“ i poslala mu je, na što je on odgovorio kako sada definitivno moraju odsvirati tu stvar. I odsvirali su je, a on joj je nakon toga pristojno vratio majicu... Bio je ovo tek jedan od trenutaka te veličanstvene večeri, i toga koncerta koji će se pamtiti.
Istina, neke mu se stvari mogu i zamjeriti. Više mu ne zamjeram pretjeranu komercijalnost i populizam, svaki glazbenik za kojeg se čuje je komercijalan, a Bruce Springsteen bez populizma jednostavno ne bi bio The Boss. Zamjerio sam mu, doduše, izbor pjesama na setlisti i pretjerano skretanje u country vode. Nezgodna je stvar kod fanova, to što svaki ima svoju setlistu u glavi i ono što želi čuti na koncertu. Možda nisam baš iščekivao čuti Seeds ili Johnny 99, a niti Proud Mary (koju je naručio netko iz publike, rekao bih), a možda sam želio čuti Murder Inc., Atlantic city ili bilo koju stvar sa odličnog albuma Magic, ali bio je to show Bosaa i E-street Banda, i oni su odabrali što će svirati a što ne. Ali zato smo čuli i nadahnute izvedbe Darkness on the edge of town, Outlaw Pete, Because the night i nisku pjesama sa albuma The Rising. Zapravo, svaka izvedba je bila nadahnuta, svaka izvedba je bila žestoka, iskrena, strasna, nabrijana do bola. Ljubav i strast, dvije riječi kojima se može opisati E-street Band. Već dugo su uz Brucea (uz poneke prekide) ta grupa veličanstvenih muzičara, među njima Nils Lofgren, Max , Roy Bittan, Little Steven Van Zandt (koji je pauze u nastupima s E-street Bandom kratio nastupajući u „Sopranosima“) i burno pozdravljeni saksofonist Clarence Clemons, da spomenem samo neke od 11 glazbenika. Ta sinergija Bossa i E-street Banda nešto je zaista posebno u glazbenom svijetu, oni doslovno uživaju u nastupu neopterećeni činjenicom što je pred njima stadion sa pedesetak tisuća gledatelja. Njima kao da nije bitno koliko je ljudi pred njima, već im je bitno da se i ti ljudi koji ih gledaju provode barem jednako dobro kao i oni na stageu.
Vrijeme prolazi brzo kad se zabavljaš, i tri sata koncerta brzo prođu... The Boss je izložio svoj credo, podignuti kuću sreće, kuću nade, kuću ljubavi, kuću vjere, kuću strasti, kuću seksa, kuću radosti. I nastala je kuća sreće i radosti na stadionu Ernst Happel toga 5. srpnja 2009. u Beču. Mislim da sam te večeri bio na najboljem tulumu na području cijele bivše Austro-ugarske monarhije a i šire. A ako to možda i nije bio najbolji tulum, ja sam ostvario svoj dugogodišnji san, i uživo čuo čovjeka čija je glazba toliko utjecala na moj život i svjetonazor...
I nakon toga iskustva slijedi povratak u svakodnevicu, u našu otužnu zemlju i svakodnevne probleme, ali to je već jedna druga priča. Važno da smo mi te srpanjske večeri, ipak uživali u jednom jedinstvenom doživljaju, kakav mogu pružiti samo Bruce „The Boss“ Springsteen i The E-street Band!
Za kraj iz Jutarnjeg prenostim setlistu, 29 stvari, isplatilo se:
1. Jackson Cage
2. Badlands
3. Cover Me
4. My Lucky Day
5. Outlaw Pete
6. Darlington County
7. Working On A Dream
8. Seeds
9. Johnny 99
10. Darkness On The Edge Of Town
11. Growin' Up
12. Rendezvous
13. Proud Mary
14. 4th Of July, Asbury Park (Sandy)
15. Because The Night
16. Waiting On A Sunny Day
17. The Promised Land
18. The River
19. Into The Fire
20. Lonesome Day
21. The Rising
22. Born To Run
23. Cadillac Ranch
24. Jersey Girl
25. 10th Avenue Freeze Out
26. American Land
27. Bobby Jean
28. Dancing In The Dark
29. Twist & Shout/La Bamba/Twist & Shout