Na početku stoljeća
Ne znam koliko je općeprimjetno, ali 2009. godina već pomalo ide prema svom kraju. Uskoro će i 2010. i jedno desetljeće će se završiti. Već smo duboko zagazili u dvadesetprvo stoljeće, dublje nego nam se čini.
Što se dvadesetprvog stoljeća tiče, jedna stvar je sigurna: Nećemo ga preživjeti. No, nisu to katastrofičarske prognoze, nego jednostavno biološka datost. Svi koji ovo čitaju rođeni su uglavnom u prošlom stoljeću, i šanse da dožive slijedeće su minimalne. Zato će ga doživjeti neki od naših potomaka.
Devedesete su bile neko čudno i nedefinirano vrijeme. Iz današnje perspektive mi se čini zaista dalekim. Devedesete, osobito njihova druga polovina, bile su prilično isprazno vrijeme, kao neko vrijeme velikih iščekivanja i očekivanja, a ništa se zapravo nije trebalo dogoditi. Tako su devedesete ostale pretežno kao bezlično razdoblje, a za neke od nas i prilično loš period života, pa smo početak novog milenija dočekali sa zadovoljstvom.
A svijet se uistinu izmijenio. Tek sada gledajući retrospektivno i introspektivno, mogu osjetiti te razlike. Jel se to meni samo čini ili se ubrzalo vrijeme? Meni se, naravno, samo čini, jer u međuvremenu sam odrastao i počeo ulaziti u srednje godine, a s time se subjektivni osjećaj vremena mijenja na nepobitno brže. Ali imam dojam da se ubrzala i naša zemljina kugla, možda čak i u svojoj rotaciji oko sunca. Ubrzalo se društvo, i društveni procesi, u svim svojim segmentima. Ubrzao se razvoj i plasman novih tehnologija, jer ubrzalo se gospodarstvo, sposobno dosegnuti i najzakučastije kutke ove planete. Nažalost, ubrzali su se i ratovi, nepravde, putevi u propast, krize i recesije. Bojim se da četiri jahača apokalipse više ne jašu na konjima, sad imaju Yamahe i Ducatije.
Na ova promišljanja o početku ovog stoljeća ponukala me knjiga moga prijatelja Omera Raka „Stoljeće na početku“, predstavljena nedavno u izdanju Profila. Možda je ovo prva knjiga na ovim prostorima koja tematizira ovo stoljeće i njegov početak. Sabrao je Omer u ovoj knjizi svoje kolumne koje je objavljivao tijekom proteklih nekoliko godina u „Vjesniku“ i „Novom listu“ i objavio ih kao jedinstvenu misao sastavljenu od više fragmenata. Mnoge fenomene je dotaknuo, i to one koji su tako tipični za ovo stoljeće u kojemu živimo. Konzumerizam, opasnost od manipulacija javnim medijima, utjecaj globalizacije na društvo i pojedinca, stanje duha u hrvatskom društvu u odnosu na članstvo u međunarodnim organizacijama, samo su neke od općih tema koje autor obrađuje, ali se osim toga bavi i još nekim ne tako čestim i općim temama, kao što su nasilje čovjeka nad prirodom i okrutnost prema životinjama, spoznaje i poruke koje nam dolaze iz arheoloških istraživanja, ili pak neke sasvim osobne životne činjenice. Možda se knjiga izvana doima kao puki skup autorovih kolumni objavljenih tijekom minulih godina, ali u njoj se prilično jasno razabire duh, duh dvadesetprvog stoljeća. Mene je knjiga zaintrigirala, ne samo zato što me potaknula da napišem ovaj post, nego i zato što sam pročitavši je, nekako spontano krenuo na čitanje Borgesa, jer mi se to činilo kao neki logični slijed.
Mnogo toga se može reći i primijetiti o ovom dvadesetprvom stoljeću koje proživljavamo. I nekako mi se čini da ga tek sada počinjemo zaista primjećivati. I ozbiljnije razmišljati o životu i svijetu u dvadesetprvom stoljeću.
Završio bih ovaj post sa zapravo banalnim pitanjem, jeste li već primijetili dvadesetprvo stoljeće oko sebe i kako vam se (zasad) čini?
|
