aparatczykovi zapisi

Prošloga je tjedna ključni globalni događaj bila, dugo očekivana, inaguracija novog američkog predsjednika. Uz veliku pompu kao i obično, možda ovoga puta spektakularnije nego ikad.
Mnogi su iskazivali oduševljenje izborom Barracka Obame na izborima u studenom, a ja sam u svemu tome ostao nekako suzdržan. Unatoč tome, drago mi je da je pobijedio. Bez daljnjega, pobjeda čovjeka crne boje kože na američkim predsjedničkim izborima povijesni je događaj, nešto što se nije moglo zamisliti prije mnogo godina, apsolutno zaslužuje svu pažnju koja mu je posljednjih mjeseci poklanjana. A i dobrog su lika izabrali, tipološki gledano. Čovjek iz naroda, neobičnog porijekla (u pravom smislu riječi african-american, od crnog oca i bijele majke), besprijekornog obrazovanja i besprijekorno pravocrtne karijere (specijalist za ustavno pravo i međunarodne odnose, počeo u lokalnim non profit organizacijama, urednik Harvard law rewiewa). Samo je takav lik mogao na izborima pobijediti američku ikonu konzervativizma Johna McCaina.
Ali što od njega treba očekivati?
Pa, ne puno toga, odnosno, ništa posebno. Američka politička scena zapravo je nesklona promjenama, tek nešto malo manje od vatikanske. Važno je da se održava kontinuitet funkcioniranja, važno je da se stvari ne mijenjaju, osobito ne brzo.
Svijet se, pak, okrenuo Obami s puno nade da će on promijeniti svijet na bolje. Legitimne su to želje, ali i prevelika očekivanja od jednog predsjednika, pa bio on i gotovo konsenzusom izabrani predsjednik najmoćnije svjetske sile. Američka se vanjska politika gotovo sigurno neće mijenjati, zapravo se nikada posebno ne mijenja, sve ovisi jesu li u otvorenijoj ili zatvorenijoj fazi. Što se unutarnje politike tiče vjerujem da će mu jedan od glavnih zadataka biti umanjiti osjećaj neizvjesnosti i straha od nesigurne budućnosti koji u doba recesije muči većinu američana. Imati uplašenu naciju vrlo je nezgodno, strah daje prostora ekstremnim stavovima i pogledima na svijet, a to je ono što crnom predsjedniku najmanje treba.
Ljudi zaista imaju nerealna očekivanja od novog američkog predsjednika, osobito po pitanju politike vezane uz klimatske promjene. Još donedavno su neki novinari pisali o tome kako bi Obamina administracija mogla imati pozitivniji stav od Bushove prema ratifikaciji Kyotskog protokola (negativniji stav teško može imati). Nisam siguran da je tako što izgledno, s obzirom da se prihvaćanje Kyota, primjena njegovih fleksibilnih mehanizama i sudjelovanje u globalnoj shemi trgovanja emisijskim jedinicama gotovo i ne spominje u Obama-Biden Environmental policy (spominje se doduše podrška post-Kyoto shemi). Mislim da američko gospodarstvo nije baš ludo od sreće da se nađe na udaru globalne trgovine emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, koja bi sigurno živnula i dobila na cijeni upadanjem SAD u shemu. Ameri vide Kyotsku shemu kao priliku da ih se limitira i novčano odere, a sama učinkovitost sheme u globalnom smanjenju emisija stakleničkih plinova je upitna. S druge strane Obama najavljuje okretanje politici održivosti i boljem iskorištavanju obnovljivih izvora energije. Inicijativa je to za svaku pohvalu iako su njeni motivi ekonomski i strateško politički- smanjiti ovisnost o uvoznim energentima. Ovo je tema iz koje bi i Hrvatska trebala učiti. Vidjet čemo kako će to sve ispasti....
Gospodin Obama predsjednik je jedne velike zemlje na drugoj strani oceana prilično daleko od mene ovdje pa ja po toj nekoj logici i ne očekujem da njegova vladavina ima previše veze s mojim životom ovdje. Ipak, imam neka očekivanja od njega, zapravo nadanja. Nadam se, da američka politika vađenja iz banane (poznate i kao recesija) neće uključivati neke globalno ekonomske mjere, koje bi mogle dovesti do bacanja u bananu drugih zemalja, tojest, nadam se da Amerika vađenjem iz vlastite banane neće usput sjebati neke druge države kao kolateralne žrtve, primjerice malu Hrvatsku u kojoj, eto, živimo. Nadam se da će te mjere biti takve da bi od njih i druge države mogle imati neku korist, odnosno barem da nemaju nikakvu štetu.
Inače, čini mi se da je Obami dobro počelo predsjednikovanje. Ispucao je dobar inauguracijski govor u churchillovskom stilu. Nepopulistički popularno najavio teška i odgovorna vremena.
Što se mene tiče, neka mu je sa srećom. Ono što mu ja želim je prvenstveno da preživi mandat, a ako usput napravi nešto dobro i korisno za svijet u kojem živimo, utoliko bolje!

Posebna je ta zemlja Bosna, jasno mi je to bilo, čim sam nedavno prvi se puta uvezao u nju. Ne treba ti puno da je zavoliš. Makar ti se činilo kako si ušao u neki drugi svijet, neki drugi život, neko drugo stoljeće, neko drugo vrijeme i drugačiji način razmišljanja. Makar oko tebe bio posvemašnji kaos, gomila bijede i prljavštine, nakaradne građevine uz cestu i visoki dimjaci iz kojih kuljaju staklenički plinovi i raznorazne tvari opasne i manje opasne u emisijama previsokih graničnih vrijednosti. Sveisto, odmah ti se svide te planine, doline i rijeke. Preko mnogih slikovitih mjesta poput Doboja, Maglaja i Kaknja, put me vodio do Sarajeva, zapravo do Hadžića podno Igmana.
Zanimljivo je to kako funkcionira 13 ljudi na jednom mjestu, u vikendici u šumi negdje iznad Hadžića. Redovni konzumenti Big brothera bi vjerovatno očekivali pizdarije, svađe i gomilu gluposti. Zapravo baš je suprotno. Vjerovatno zato, jer se radi o kvalitetnim ljudima, za razliku od onih u Big brotheru. Iako u 13 jakih karaktera svako vuče na neku svoju stranu, dogovor se ipak uvijek postiže, i sve ispadne dobro. U takvoj atmosferi nova godina se dočekuje otprilike svaku noć, svaku noć je tulum do kasnih noćnih ili ranih jutarnjih sati. Tulumarilo se najviše na kravi. Što to znači, e to neću reči. Takvi tjedni su prigode da se tridesetogodišnjaci osjećaju i ponašaju kao da su ponovno na maturalcu. Takvo ponašanje dobro dođe, s vremena na vrijeme, od nove godine do nove godine. Kada se otputuje negdje i žešće zatulumari, nove godine imaju neki smisao i neki događaj, inače bi to bio dan kao i svaki drugi. Zapravo vikend kao i svaki drugi, ostaneš do kasno vani i napiješ se, a sutra ujutro ne moraš na posao i oporavljaš se. Ovako sa evociranjem maturalca, to ima neki smisao...
Kad se skupe zanimljivi ljudi na jednom mjestu, i obuzme ih dokolica, tulumarenje, zajebancija, priroda i šuma, mnogo toga pada na pamet. Daleko od svakodnevice i pod specifičnim uvjetima rađaju se razne ideje. Atmosfera stimulativna, zapravo potiče na stvaranje, na kreativnost. Doza opuštanja i bijega od stvarnosti korisna je za mnogo toga, od pozitivnih misli do novih kreativnih pokušaja.
A i Sarajevo je grad koji potiče na stvaranje. Samo sjetiti se svih tih bosanskih bendova koje smo oduvijek voljeli slušati, svih tih bosanskih pisaca i pjesnika, i ostalih umjetnika... Kao i Bosnu, i Sarajevo zavoliš odmah, iako ti se čini da ga poznaš i voliš odavno iz pjesama Pušenja i mnogih legendarnih filmova poput „Valtera“, a i olimpijada iz 1984. i njeni simboli su još u nekom davnom sjećanju iz djetinjstva. Neke druge slike Sarajeva iz prošlosti manje davne od olimpijade su isto na pameti, ali to su slike koje je bolje zaboraviti i stvari koje se više ne bi smjele ponoviti....
Iako je svima nama namjera bila da se odmorimo, provedemo i da uživamo, meni nije sve baš ispalo kako treba. Crijevna viroza, koju sam tako prigodno dobio za Božić, slijedila me i do Sarajeva, pa sam većinu vremena bio prisiljen bit na dijeti. Biti u Sarajevu i uza sve te ćevape, tufahije, pihtije, sogan dolme i ostale delicije biti osuđen na rižu i dvopek, i nije nešto što oduševljava. Ali to ipak nije ono što bi me pokolebalo da iskoristim to vrijeme da mi bude dobro. I unatoč tome što sam bio na dijeti, i bez skoro ikakve konzumacije bilo kakvog alkohola, i dalje mi je bilo odlično. Ništa to nije moglo spriječiti. Znali smo da to vrijeme koje imamo treba iskoristiti najbolje moguće. Bili smo svjesni da je pitanje kada i da li će nam ponovno biti tako dobro....I iskoristili smo to vrijeme.

Kada se nađete u krizi pisanja postova jedan od načina izvlačenja je i reciklaža/oporaba starih tekstova. Osobito ako je dobra prigoda, a takva je večeras. Na jednoj od nacionalnih teve postaja večeras u 21h može se pogledati film Alexandera Paynea Stranputica (Sideways, 2004.). Svojevremeno sam o tom filmu napisao recenziju na www.filmski.net . S obzirom na ograničenja prostora za pisanje recenzija stil je bio ponešto reduciran.
Film je u svakom slučaju za preporučiti. Svako od nas se našao ili se može naći na takvoj stranputici....
Nakon filma si pustiti onu noviju stvar od The Who: "Old red wine..."



Objavljeno jednom davno.....