Kada se nađete u krizi pisanja postova jedan od načina izvlačenja je i reciklaža/oporaba starih tekstova. Osobito ako je dobra prigoda, a takva je večeras. Na jednoj od nacionalnih teve postaja večeras u 21h može se pogledati film Alexandera Paynea
Stranputica (Sideways, 2004.). Svojevremeno sam o tom filmu napisao recenziju na
www.filmski.net . S obzirom na ograničenja prostora za pisanje recenzija stil je bio ponešto reduciran.
Film je u svakom slučaju za preporučiti. Svako od nas se našao ili se može naći na takvoj stranputici....
Nakon filma si pustiti onu noviju stvar od The Who: "
Old red wine..."
Na (ne toliko) zlu putu
Neka mi Arsen oprosti što parafraziram naslov njegovog zadnjeg albuma. Put je u naša kina doveo ovaj odličan film sve boljeg nadarenog autora Alexandera Paynea, a poputbina su mu i nominacije za Oscara. Ovo je divna priča o dvojici sredovječnih luzera i njihovom hodočašću vinskim cestama Californije. Casting je fenomenalan, Giammati je čovjek za velike uloge, nakon "American splendora" ponovno se pokazuje kao idealan tumač gubitničkog low-profile mentaliteta. Thomas Haden-Church je tek pravo otkriče, nekadašnji protagonist serije "Wings" zapravo glumi samog sebe, lošeg tv glumca na zalasku karijere, kojemu jedino ostaje nešto fizičke privlačnosti koja mu na kraju koristi tek za privlačenje odebljalih provinciskih konobarica. Likovi su to koje nije lako prihvatiti i mogu ići na živce, ali ih kroz film počnete zaista simpatizirati, možda se i identificirati s njima. Nemojmo zaboraviti ni sjajne ženske likove Virginiju Madsen i Sandru Oh. Payneova režija je odlična, savršenog ritma i smisla za detalje, i ovaj film ceste ne postane nikada zamoran. U offu se vrti dobar jazz što pomaže atmosferi dokolice i neodgovornosti. Specifikum ovog scenarija je vinska faktografija, pedantno sročena koju je teško pamtiti na jedno gledanje. Kriza srednjih godina i svođenje vlastitih računa glavna su potka ovog filma, ali i spoznaja da je kada život prividno izgubi svaki pravi smisao možda potrebno poći stranputicom da bi se spoznao pravi put. Payne svoje likove možda ipak ne šalje na Golgotu, ali kroz neku katarzu ipak moraju proći. Kroz metaforu vina, Payne govori o metafori života, dugo sazrijevanje dovodi do vrhunca nakon kojega slijedi polagani ali neumitni pad.
Ovo nije tipični holivudski film i neće baš imati veliku naklonost akademijinih glasača, vrlo vjerovatno će izvisiti za sve nominacije. Ipak, Payne je pokazao svoju autorsku veličinu i filmski će sladokusci uživati u ovom remek-djelu.
Objavljeno jednom davno.....
