Prošloga je tjedna ključni globalni događaj bila, dugo očekivana, inaguracija novog američkog predsjednika. Uz veliku pompu kao i obično, možda ovoga puta spektakularnije nego ikad.
Mnogi su iskazivali oduševljenje izborom Barracka Obame na izborima u studenom, a ja sam u svemu tome ostao nekako suzdržan. Unatoč tome, drago mi je da je pobijedio. Bez daljnjega, pobjeda čovjeka crne boje kože na američkim predsjedničkim izborima povijesni je događaj, nešto što se nije moglo zamisliti prije mnogo godina, apsolutno zaslužuje svu pažnju koja mu je posljednjih mjeseci poklanjana. A i dobrog su lika izabrali, tipološki gledano. Čovjek iz naroda, neobičnog porijekla (u pravom smislu riječi african-american, od crnog oca i bijele majke), besprijekornog obrazovanja i besprijekorno pravocrtne karijere (specijalist za ustavno pravo i međunarodne odnose, počeo u lokalnim non profit organizacijama, urednik Harvard law rewiewa). Samo je takav lik mogao na izborima pobijediti američku ikonu konzervativizma Johna McCaina.
Ali što od njega treba očekivati?
Pa, ne puno toga, odnosno, ništa posebno. Američka politička scena zapravo je nesklona promjenama, tek nešto malo manje od vatikanske. Važno je da se održava kontinuitet funkcioniranja, važno je da se stvari ne mijenjaju, osobito ne brzo.
Svijet se, pak, okrenuo Obami s puno nade da će on promijeniti svijet na bolje. Legitimne su to želje, ali i prevelika očekivanja od jednog predsjednika, pa bio on i gotovo konsenzusom izabrani predsjednik najmoćnije svjetske sile. Američka se vanjska politika gotovo sigurno neće mijenjati, zapravo se nikada posebno ne mijenja, sve ovisi jesu li u otvorenijoj ili zatvorenijoj fazi. Što se unutarnje politike tiče vjerujem da će mu jedan od glavnih zadataka biti umanjiti osjećaj neizvjesnosti i straha od nesigurne budućnosti koji u doba recesije muči većinu američana. Imati uplašenu naciju vrlo je nezgodno, strah daje prostora ekstremnim stavovima i pogledima na svijet, a to je ono što crnom predsjedniku najmanje treba.
Ljudi zaista imaju nerealna očekivanja od novog američkog predsjednika, osobito po pitanju politike vezane uz klimatske promjene. Još donedavno su neki novinari pisali o tome kako bi Obamina administracija mogla imati pozitivniji stav od Bushove prema ratifikaciji Kyotskog protokola (negativniji stav teško može imati). Nisam siguran da je tako što izgledno, s obzirom da se prihvaćanje Kyota, primjena njegovih fleksibilnih mehanizama i sudjelovanje u globalnoj shemi trgovanja emisijskim jedinicama gotovo i ne spominje u Obama-Biden Environmental policy (spominje se doduše podrška post-Kyoto shemi). Mislim da američko gospodarstvo nije baš ludo od sreće da se nađe na udaru globalne trgovine emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, koja bi sigurno živnula i dobila na cijeni upadanjem SAD u shemu. Ameri vide Kyotsku shemu kao priliku da ih se limitira i novčano odere, a sama učinkovitost sheme u globalnom smanjenju emisija stakleničkih plinova je upitna. S druge strane Obama najavljuje okretanje politici održivosti i boljem iskorištavanju obnovljivih izvora energije. Inicijativa je to za svaku pohvalu iako su njeni motivi ekonomski i strateško politički- smanjiti ovisnost o uvoznim energentima. Ovo je tema iz koje bi i Hrvatska trebala učiti. Vidjet čemo kako će to sve ispasti....
Gospodin Obama predsjednik je jedne velike zemlje na drugoj strani oceana prilično daleko od mene ovdje pa ja po toj nekoj logici i ne očekujem da njegova vladavina ima previše veze s mojim životom ovdje. Ipak, imam neka očekivanja od njega, zapravo nadanja. Nadam se, da američka politika vađenja iz banane (poznate i kao recesija) neće uključivati neke globalno ekonomske mjere, koje bi mogle dovesti do bacanja u bananu drugih zemalja, tojest, nadam se da Amerika vađenjem iz vlastite banane neće usput sjebati neke druge države kao kolateralne žrtve, primjerice malu Hrvatsku u kojoj, eto, živimo. Nadam se da će te mjere biti takve da bi od njih i druge države mogle imati neku korist, odnosno barem da nemaju nikakvu štetu.
Inače, čini mi se da je Obami dobro počelo predsjednikovanje. Ispucao je dobar inauguracijski govor u churchillovskom stilu. Nepopulistički popularno najavio teška i odgovorna vremena.
Što se mene tiče, neka mu je sa srećom. Ono što mu ja želim je prvenstveno da preživi mandat, a ako usput napravi nešto dobro i korisno za svijet u kojem živimo, utoliko bolje!
Post je objavljen 26.01.2009. u 00:19 sati.