aparatczykovi zapisi

Danas sam u kasnim poslijepodnevnim satima NSB imao jedan kratak razgovor.
Vratio sam se do svog stola nakon nekog pretumbavanja gradiva s dvojicom kolega koji žive istu dramu. Za stolom nasuprot mene sjedila je neka djevojka. Nije sjedila tamo prije. Na prvi pogled nije bila jedna od onih koje bi odmah poželio za parenje, ali ne bih je nikada ni odbio. Nemam baš previsoke kriterije, što se toga tiče. Ne osobito bitno za ovu priču. Ponavljala je tiho nekakvu zašaranu skriptu.
Pogledi su nam se susreli, usta iskrivila u diskretan smješak. Ona je prva uzela riječ i tihim enesbeovskim glasom upitala:
- Učiš za pravosudni, jel da?
- Da. A što ti učiš?
- Radno.
- Aha. Kad imaš?
- Za dva tjedna.
- Ja za tri.
- Jel frka?
- Frka je. Jel ti to zadnji?
- Nije, još tri.
- Sretno! Nego, kako si skužila da učim za pravosudni?
- Vidim da radiš KPP, a ne izgledaš mi baš kao netko na drugoj godini.
- Shit! Ne mogu se prodavat za studenta više, ostario sam! Jel bi barem mogao proči kao četvrta godina?
- Da, to prije..
- Inače, imam 32. godine..
- Ne bih rekla, dobro se držiš za svoje godine...
- Hvala!

Zadovoljni izmjenjenim informacijama svako se vratio svojoj skripti. Izmjenili smo još par smješaka kad bi nam se pogledi susreli. Ona se u nekom trenutku pokupila, uputila mi tihi pozdrav. I to je bilo to. I ja sam nastavio pilati po skripti i zakonu do ranih večernjih sati...

Ne znam za vas, ali meni kad čujem to prezime uvjek pada na pamet vaterpolo, i davnašnja reprezentacija, samo što mi se čini da se taj momak zvao Igor, i bio je osim po opakim golovima poznat i kao veliki pijanac. Tu nastupa slijedeća asocijacija, da je to buraz od određenog Kreše, kojega znam dugi niz godina još od davnih ljetovanja u Šilu na Krku.
Tada se sjetim 2003. godine i moga hoda po mukama u potrazi za poslom, i obećavajućeg razgovora za prestižno radno mjesto u Ministarstvu vanjskih poslova. Bio sam pozvan kao jedan od boljih kandidata sa pismenog dijela natječaja. Razgovor je vodilo nekakvo povjerenstvo, među kojima sam najbolje zapamtio mlađeg čovjeka u tamnom odijelu. Besprijekorno odjeven, crne kose i prodornih plavih očiju koje te fiksiraju, kao da pokušava gledati kroz tebe. Skužio sam tada da je to neki važan operativac. Nisam uspio zapamtiti da je to pomoćnik za bilateralu, a niti da mu je ime Zoran Milanović.
U pitanjima opak, bez pardona, nije ostavljao prostor za muljanje, tražio je konkretne stvari. Tražio je samopouzdanje, tražio je stav. U početku me to malo stjeralo u kut, ali brzo sam se izvukao, zauzeo gard i pokazao stav. Bio mi je to valjda dvadesetpeti razgovor za posao, imao sam već puno iskustva sa raznim ljudima i sugovornicima, bilo me teško impresionirati. I našli smo se, skužio je da ne muljam, da iza mojih riječi stoji znanje i poznavanje situacije, da postoji stav. Razgovor se razvijao i uskoro postao sasvim ugodan, kako sam postajao opušteniji i samopouzdanje mi je raslo. Bio sam praktički au pari s povjerenstvom i znao sam da je sam ostavio stvarno dobar dojam. Danas mislim, a i tada mi se tako činilo, da mi je to bio najbolji razgovor za posao koji sam ikada imao. Od svih članova povjerenstva, najbolje sam se skužio upravo s Milanovićem. Zapamtio sam tog čovjeka, osjetio sam da je opak igrač, iako mi nije ni na kraj pameti tada bilo, da če niti četiri godine od toga dana taj čovjek biti izabran za vođu opozicije na izborima. Dosada je dobro plivao i doplivao do mjesta predsjednika SDP-a, ali sada će zaista morati plivati kao vaterpolist, brzo, spretno i agresivno, sa puno faulova i niskih udaraca, jer ti i protivnici zadaju takve. Trebat će mu i nešto od Igora Milanovića.
A ja i MVP? Vijesti su kolale, feedback je bio dobar, sve informacije su upućivale da sam ostavio stvarno dobar dojam, u 5 najboljih od 90 kandidata (8 se primalo), sve stvari su ukazivale na to da upadam. A onda je došlo rješenje o primanju a na njemu sasvim drugi ljudi, mnogi od njih djeca uglednih roditelja. Mogao sam ja ostaviti ne znam kakav dojam, kad je to rezervirano za priplod društvene kreme i tu se ne može ništa. Razne su informacije i dalje stizale, navodno Milanović nije imao veze s time, navodno su kandidati već prije odabrani, neovisno o rezultatima natječaja. Navodno, ali nema dokaza. Danas je sve to manje važno, stvar prošlosti.

U mojoj općoj psihozi prouzročenoj velikim pritiskom koji izaziva blizina pravosudnog, mnoge stvari u životu mi nedostaju. Nedostaje mi blog, ali uistinu nemam snage nešto napisati. Za to treba vremena i živaca, a ja ni jedno ni drugo trenutno nemam. Ali čovjek ipak voli svoje hobije u kakvoj god se situaciji nalazio. Potreba da se nešto napiše je jaka...
Tako mi je palo na pamet pisati o glazbi koju sam najviše ove godine vrtio što u MP3 plejeru, što u automobilu. Naime, specifičan sam u konzumaciji glazbe, rijetko je slušam doma, preferiram je slušati u pokretu, hodajući ili vozeći se javnim prijevozom, na MP3 plejeru. A tek u autu, solo se voziti u slušati muziku je iskonski gušt. Zato nek se moji suputnici ne iznenađuju na relativno glasnu nafrljenost muzike na mom prilično slabom autoradiju. Koji je tek gušta pjevat za volanom... No, pređimo na stvar: ovo su albumi koje sam najviše slušao u ovom polugodištu:

1. The Decemberists- The crane wife
Odličan album ovih novotradicionalista. Konceptualan i pripovjedački, romantičan ali uz dozu cinizma. Poznato je da sam ih bio odlučan poslušati uživo ove veljače, ali put je propao nakon što je jedan od organizatora imao hipohondrijski fingirani moždani udar na dan puta. Propo put, propale karte, nema veze, bit će još prilike.
Zanimljivo je kako su većina meni ove godine najviše slušanih albuma bendovi koje sam gledao ili bih trebao gledati uživo.

2. Bloc Party- Weekend in the city
Bloc Party nema problema sa sindromom drugog albuma, u njihovom slučaju drugi je bolji od prvog. Odličan materijal za proljetnu vožnju po Dalmaciji.

3. The Long Winters- Putting the days to bed
Tko kaže da više nemamo duge zime? Iako su im hardcore fanovi And you will know us by the trail of deada zamjerali što toliko vremena uzimaju njihovim idolima na zagrebačkom koncertu u SKUC-u, Wintersi su napravili jedan od najboljih albuma godine. Pitak i lagan za slušanje, a opet intrigantan. Podiže dobro raspoloženje u svakom pogledu. Možda i najviše puta odsviran album. Jedva čekam ponovni koncert.

4. Of Montreal- Hyssing faunaKao prošle godine Calexico, slušati bend na vrhuncu slave i kreativne snage uživo pravi je doživljaj, a s time će se složiti svi koji su bili prije kakva dva tjedna u KSET-u. Osim vrhunske live forme, i ovaj zadnji album je odličan. Konceptualan, podijeljen u dvije faze: prva do sedme stvari je pop faza, a druga od sedme do kraja je luđačka faza. Ovako bi Suede i Placebo zvučali da su fakat opaljeni kao što se ovi momci čine, iako se Of Montreal više furaju na neki neo-glam rock.

5. The Jam- Compact Snap
To što se popisuje što se najviše slušalo ove godine ne znači da ne smijemo slušati stare bendove. The Jam nikada neće prestati zvučati aktualno. A baš se nekako osjećam mod u zadnje vrijeme....