aparatczykovi zapisi

Jučer na CNN-u se pojavila vijest da je nekadašnji čileanski diktator Augusto Pinochet umro u 91. godini u bolnici u Santiago de Chileu. Nisam samome sebi mogao vjerovati da će mi prva asocijacija vezana uz Pinochetovu smrt biti: „Konačno!“. Na taj način percipirati nečiju smrt, grozno. Augusto Pinochet prema onome što sam pročitao i znao o njemu čovjek je za kojime zaista ne bi trebalo žaliti. Može se čak i reči, kako god okrutno bilo, da je predugo živio. On sigurno nije žalio za svim onim ljudima koje je poslao u smrt tijekom svoje 17 godišnje tiranske vlasti u Chileu. Prema nekim izvorima radi se o bar 3000 ljudi. 3000 ljudi, što je to statistički u usporedbi sa cjelokupnim stanovništvom Chilea, što je to prema pokoljima u Hrvatskoj i Bosni u najžešće doba rata? Pa i da je i jedan smaknut bez zakona i suda, previše je. Pa da je i jedan smaknut zbog svojih političkih uvjerenja, previše je. Augusto Pinochet došao je na vlast okrutnim vojnim pučem 1973. svrgnuvši demokratski izabranog marksističkog predsjednika Salvadora Allendea, koji je potom počinio misteriozno samoubojstvo. Pinochet je svoj čin obrazlagao kao borbu za dobrobit Chilea, radi sprječavanja razvoja komunizma kubanskog tipa. I zbog te dobrobiti je 17 godina vladao čvrstom rukom uz podršku SAD-a, poslao gomilu ljudi što u smrt što na robiju i na kraju morao ipak, pošto je izgubio potrebnu podršku, odstupiti. Ipak, makar je dopustio demkratske izbore, ostavio si je mjesto doživotnog senatora, uz toliko koristan zastupnički imunitet od kaznenog progona. Imunitet mu je pasao, dok recimo o ljudskim pravima Pinochet nije imao baš dobro mišljenje, smatrao ih je proizvodom marksista. Ipak, nije sve baš najbolje isplanirao. 79 žrtava sa španjolskom putovnicom bile su samo motiv da se hrabri istražni sudac Baltasar Garzon upusti u istragu protiv i dalje svemoćnog starca. Baltasara Garzona se zbog njegovih odvažnih istraga protiv raznih diktatora i ratnih zločinaca moglo čak smatrati i najboljim sucem na svijetu. Šteta što on nije nikada preuzeo vođenje Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi u Den Haagu, ljudi poput Fausta Pocara ili glasovite tužiteljice Carle del Ponte doimaju mi se poput karijerista i birokrata (ipak, prvi predsjednik ICTY Antonio Cassese bio je faca). Plemeniti pothvat da se Pinocheta osudi za sva zla nije uspio. Pinochetovi odvjetnici uspjeli su nafukati vještake da starog gada proglase nesposobnim za praćenje suđenja. Tako je nastao Pinochetov presedan (a kod nas se, uzgred rečeno, lagano razvija tzv. Glavaševa dijeta, učinkovitija od Montignacove). Suđenje je prekinuto, mislim da se trebalo nastaviti kada bi stari smrad opet postao sposoban pratiti ga, znači nikad. I tako je stari gad poslan na kućni pritvor, koji i nije bio baš tako strog jer se starog znalo viđati u nekim prigodama uparađenog u bijelu uniformu kao i u doba dok je vedrio i oblačio. Promatrati tog gospodara života i smrti kao onemoćalog starca i zarobljenika vlastitog tijela, ne može biti zadovoljština za činjenicu da je taj najbrutalniji latinoamerički diktator izbjegao kaznu, jer je to jednostavno ispod razine dobrog ukusa i morala. Parafrazirao bih novinara sa CNN, Pinochet je možda uspio izbjeći sudsku presudu, ali povijest ga je neprijeporno osudila. A kod osude povijesti nema prava na žalbu, niti mogućnosti ponavljanja postupka, pravomoćnost nastupa odmah, zastara izvršenja ne nastupa nikada, pravne posljedice traju vječno. Možda je povijesna pravda što je nedavno izbrana ljevičarska predsjednica Chilea Michelle Bachelet, kćerka jedne od žrtava Pinochetovog režima, a i sama zatvarana. O političkoj klimi Latinske Amerike i spodobama poput Huga Chaveza, ipak treba posebna tema. Mnogi su plakali za Pinochetom, po vijesti o njegovoj smrti, neki su i slavili, makar je to najmanju ruku neukusno. Mnogi desničarski krugovi ga i danas slave kao spasitelja Chilea, i ne smeta im što se otkrilo kako je njihov spasitelj imao mnoge tajne bankovne račune na koje je na sigurno sklonio gomilu novaca. Radi viših ciljeva na koje se često pozivao, dakako.
Na više se ciljeve često pozivao, a i tajne račune je imao, i naš pokojni predsjednik- diktator amater dr. Franjo Tuđman, koji je igrom slučaja, preminuo prije sedam godina upravo na datum 10.12.1999. Nije da povlačim paralelu između Pinocheta i Franje, ali sličnosti ima. Zajedničko im je osim pozivanja na više ciljeve, i otvaranja tajnih računa, i to što su imali slične stavove prema ljudskim pravima i demokraciji. Iako Franjo ne bi nikada govorio protiv navedenih instituta, čovjeka čine i njegova djela. Srećom, ipak se nije nikada toliko osilio da bi bacao ljude u zatvor bez postupka, ukinuo slobodne izbore ili slično. Demokrat nije bio, ali ipak se nisu baš tako kršila ljudska prava, a batine si mogao dobiti samo ako urlaš Dinamo. Unatoč dozi infantilnosti, nije bio tako opasan kao Pinochet, ni približno. Igrom slučaja, i neobičnom koincidencijom je 10. 12. i Dan ljudskih prava. Tako će se na 10. 12. obilježavati kako i dan ljudskih prava, tako i godišnjice smrti dvojice ljudi koji baš i nisu doprinjeli razvoju ljudskih prava.