aparatczykovi zapisi

Koji događaj! Pomalo smiješna manifestacija katastrofalne organizacije poznata i kao Crtani Romani Šou (CRŠ), zapravo nešto poput sajma stripova malo sadržajnijeg od prosječne subote na Trešnjevačkom placu, doveo je istinsku veličinu u naš grad. Max Bunker, čovječe. To je kao da studentu matematike dovedeš Demidoviča (glupa i loša usporedba, znam, ali ne pada mi na pamet ništa bolje). U pravom smislu riječi tvorac, učitelj. Pravim imenom Luchiano Secchi (valjda dobro pišem) ovaj vremešni talijan nije ni svjestan koliki je njegov utjecaj na ove prostore. Rijetki su oni iz generacija rođenih od šezdesetih naovamo u čijem odrastanju bar nekakvu ulogu nije imao Alan Ford. Cinizam, crni humor i autentični pogled na svijet i život, odlike su ovog ljevičarskog stripa. Koliko smo o povijesti naučili od Broja 1, iako Leonida nije zaista svojom debljinom začepio Termopilski klanac, niti je Paris zapalio Troju da se riješi rastrošne Helene, ali smo ipak učili o tim stvarima, pa bi nakon toga bacili pogled u Gustava Schwaba i „Priče klasične starine“. A tek filozofija života: „Idem kupiti nešto za jelo! Ukradi, kupiti može svaka budala!“ i slične životne mudrosti, bile su poput lekcija životne škole. Ipak, najviše pamtimo hrabre parole sa Grunfovih majica „Borit ćemo se do smrti drugoga“, „Ako vidite duha napijte se PIK piva do uha“ i najjača „Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi“ (kao da je izašla iz udžbenika Gaje Petrovića“Logika“).
Ovime otvaram komentatorima da navedu svoje omiljene parole s Grunfovih majica, koje sam i sam dugo želio odštampat, ali ne znam tko je vlasnik prva na strip.
Bunker je autor zaista duge i plodne karijere, koje je izgleda Alan Ford vrhunac. Radio je na mnogim odličnim stripovima, a na nekima je veća bila uloga njegovog prerano pokojnog suradnika Magnusa (Roberta Raviole). Magnus i Bunker zajednički su radili i na odličnim seriajlima „Maxmagnus“ i „Družina od vješala“ koje moram priznati imam kompletne. U rane radove Maxa Bunkera spadaju i čisto krimi-stripovi poput Dijabolika, Kriminala, Satanika, Jezebel (vrlo rani rad, nisam čitao), pravi predstavnici talijanske škole, koja je iznjedrila mnoge dobre stripove poput „Dylana Doga“. Zapravo, možemo reči da smo na talijanima i belgijancima u Parizu odrastali (moram priznati da sam si na CRŠ-u unatoč besparici uboo jednog Spiroua kojeg mi je davno neko popalio). Fanovi Alana Forda kao pravi, iskonski A.F. uvijek ističu prvih 75 brojeva (do znakovitog „Odlaska Superhika“), koje su baš autorski odradili Magnus i Bunker. U prvim epizodama može se vidjeti kako je Magnus crtački tražio odgovarajući stil, a poseban štih daju njihovi duhoviti potpisi na prvoj tabli stripa, svaki put drugačiji. Kasnije su Magnusa odmjenili Paolo Piffarerio, pa i Romanini, i još mnogi talijanski crtači (navodno i neki naši) ali s vremenom i odrastanjem izgubite nekako korak a Alanom Fordom, tako da sam ga ja nekako oko 1992. prestao čitati. Serijal se lagano potrošio, a mene su počele interesirati druge stvari osim stripova (alkohol, žene). Međutim, onim Fordovima koji se smatraju najboljim dijelom serijala, a to su negdje do dvjestotog broja, se uvijek rado vraćam. Gotovo svakih par godina se uhvatim kako iznova čitam sve epizode koje imam. Svatko tko drži do sebe bi trebao imati biblioteku Alana Fordova u svojoj kući, ako tko nema iskoristite brojna reizdanja.
Alan Ford izlazio je u cijeloj Europi, na zahtjevnom američkom tržištu nije ostavio značajniji trag. Ipak, u zemljama Bivšoslavije bio je više od stripa. Bio je sastavni dio života i odrastanja. Ne znam da li je Max Bunker svjestan toga, a prvi puta je u Zagrebu, iako je navodno izjavio da su ga kiosci bivše Jugoslavije držali na financijskom životu. Veliku ulogu u tome imao je odavno pokojni prevoditelj i sam autor Nenad Brixi, čijeg smo Timothya Thatchera imali priliku čitati.
Magnus je napustio ovaj svijet mislim davne 1995. Bila je to tužna sezona za evropske umjetnike, otprilike u isto doba u naponu snage napustili su nas i veliki poljski redatelj Krysztof Kieszlovski i još veći talijanski (i mletački) strip autor Hugo Pratt, o kojemu pripremam posebnu temu.
Nisam bio na Bunkerovom predavanju na CRŠ-u. Previše me glava bolila od radne subote koja se završila u predvečerje. Zapravo nije bilo ni potrebe da idem, sve ono što sam trebao saznati od Maxa Bunkera saznao sam kroz njegove stripove. Bilo bi to možda samo odavanje poštovanja njegovoj umjetničkoj veličini, a mislim da za tako što nema potrebe niti bi se to njemu sviđalo.

Volim se služiti naslovima filmova za svoje postove, tako je i jedan Woodiev došao na red (makar znate da ne volim Woodiea).
Prekjučer je bilo deset godina od demonstracija za Radio 101. Ovih dana postavljalo se često pitanje idem li na koncert na Trg? Odgovorio bih da ne idem. Nisu mi se baš sviđali izvođači, a istini za volju, nema ni potrebe. Bio sam kad je trebalo, sada više nema smisla. Te jeseni devedesetišeste dogodio se u jednom čudnom trenutku najveći trenutak razvoja demokracije i građanskog društva u Hrvatskoj. Bio je to prvi masovni skup koji nije imao nacionalni predznak, i čiji je cilj bio obrana nečega prilično univerzalnog kao što je sloboda govora. Bio je to doduše i jedan veliki odušak od svih frustracija koje su se nagomilale u glavnom gradu Hrvatske. Druga polovina devedesetih bila je tužno vrijeme za život u Zagrebu. Politički nasilnik i diktator dr. Franjo Tuđman pokazao je svoje pravo lice odbijajući potvrditi 4 oporbena gradonačelnika Zagreba (debilna rješenja iz tadašnjeg Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi), te je postavio svoje namjesnike da upravljaju gradom i nanose mu štetu. Time je pljunuo u lice većine birača koja nije izabrala njegovu stranku da vodi grad. Kačio se Franjo sa BBBovcima, nije im htio dati Dinamo. Father knows best, zašto bi klub imao to komunističko ime, šta narod zna što je dobro. Tu se prvi puta pošteno zajebo, nije naučio lekciju careva: Glas koloseuma je glas Rima. Tu je počeo njegov pad. Građane je frustrirala opća nepravda i galopirajuće siromaštvo, nejednake mogućnosti, hercegovački lobi. Uskrata koncesije je bila zapravo kap koja je prelila čašu. Nije nam puno trebalo da izađemo na ulice. Prvog dana bilo je to spontano, na Cvjetnom, na inicijativu gore spomenutih Bad Blue Boysa. Ljudi su došli, malo se muvali, malo vikali parole, pa sretneš nekog poznatog, i na kraju ideš doma. Nakon toga je slijedila instrumentalizacija, i demonstracija velike snage masovnog medija. Zrinka Vrabec- Mojzeš i njena ekipa, potpomognuti Ivanom Zvonimirom Čičkom i HHOm reagirali su u maniri onoga koji se bori za goli život i posegnuli za krajnjim sredstvima. Pozvali su narod na ulice na miran prosvjed. A nama nije puno trebalo da svi izađemo na ulice, samo smo čekali takvu priliku. Danas sam ponosan što sam bio tamo, povijest se događala na ulicama Zagreba. Borili smo se za dio svog ugroženog urbanog identiteta. Sloboda i demokracija in the making. Pretenciozno rečeno, te večeri možda ipak nisu rođene sloboda i demokracija u Hrvatskoj, ali su te večeri vodile glavnu riječ. Nažalost, riječ su uzimali političari, prečesto. Političar kojeg smo voljeli, pokojni Vlado Gotovac te je večeri rekao kako „sloboda veselo izgleda“, tako nekako. Drugi su uglavnom koristili priliku za vlastitu promociju, i tako je nedalekodosežni Radio 101 postao glavno sredstvo političke promidžbe. Te večeri svako od njih je mogao reči bilo što, nismo ih previše jebali. Te večeri svi su bili na ulicama i vibra je jednostavno bila dobra. Nisam baš vjerovao da možemo promijenit svijet, ali barem smo jednu odluku Vijeća za telekomunikacije uspjeli promijeniti. Članovi vijeća ušli su u legendu tih dana, svatko je znao za Branka Močiboba, Ivicu Bedeničića, dr. Sapunara, te su o njima kao negativcima iz priče počesto smišljani vicevi. Dok nas je nosio adrenalin mase, sličan onome kad si na tekmi na sjeveru, nismo imali pojma kakva se drama odvijala u Vladi i MUPu. Tada nismo znali da je ludi Tuđman sa pretraga u „Walteru Reedu“ odlučio poslati muriju da razbije prosvjednike, kojih je tada bio već šesteroznamenkast broj. Nismo znali pred kakvom je mukom bio ministar policije Ivan Jarnjak, da li prihvatiti nalog vođe koji je njemu kao i svim hadezeovcima bio i više od oca, ili poslušati razum i vlastitu savjest, i ne poslati pendreke na narod koji se bori za dobru stvar. Odlučio je da je bolje imati čistu savjest nego funkciju. Dobro je odlučio, i dugoročno politički razborito. Prema nekim kuloarskim pričama, na prosvjedu je bilo i mnogo ratnih veterana, sa oružjem ili bez njega, koji su bili spremni pružiti otpor eventalnoj policijskoj intervenciji. Kamo nas je to moglo odvesti, ne usudim se ni pomisliti. Rezultati su bili vidljivi. Radio 101 je zadržao koncesiju, Jarnjak je otišao s ministarske funkcije, a započelo je najbrutalnije razdoblje Tuđmanove vladavine u ovim krajevima. Teške godine su tek bile pred nama, bolesni Tuđman se okružio zlim savjetnicima i uz progon zelenih, crvenih i žutih vragova, nagazio građansko društvo kao nikada do tada. Zagreb je bio grad sivila i konzervativizma. Bila su to teška vremena. I ta su vremena završila, kao što svako razdoblje ima svoj kraj.
Radio 101 je ostao, pokušavajući i dalje predstavljati ono što je predstavljao u devedesetima, unatoč tome što su se vremena ipak promjenila na bolje (ne na dobro, nego na nešto bolje nego tada). S vremenom je postao prezasićen marketingom i samoljubljem, ali to je sasvim normalni razvoj situacije. Moram priznati da ga slušam samo između 7 i 7,30 ujutro, dok se vozim na posao. Inače mi zna biti dosadan. Ali tako je sa svim revolucionarnim materijalima kad se „isfuraju“.
Mi koji smo bili aktivni sudionici te priče iz devedesetih, kad je narod izašao na ulice, možemo se smatrati sretnima, što smo bili djelić jednog zaista veličanstvenog trenutka. Ali samo trenutka.
Malo neuobičajeno za moje postove, ali posvetiti ću ga svima koji su te večeri bili tamo, prvenstveno Dadi, Jeleni i Ivani, s kojima sam se te večeri otputio iz Dugava na taj legendarni događaj.

Nakon dugo vremena još jedan post u kategoriji putopisi. Jedno dugo planirano putovanje u jedan grad o kojemu se u ovim krajevima dosta govorilo zadnjih osamdesetak i više godina.
Krenuo sam u Beograd na neki način ipak opterećen prošlošću, makar u svom kako političkom, tako i stručnom habitusu, nikada nisam vjerovao u kolektivnu krivnju. Pa iako sam oduvijek bio svjestan da ratove izazivaju grupe elitističkih pojedinaca, a ne narodi, ipak mi nije bilo svejedno što su to srbi. Imao sam puno predrasuda. Srećom, nijedna se nije potvrdila.
Na put krenusmo u četvrtak u sumrak. Propisno sjeban svojom situacijom na poslu, nervozno sam se otisnuo u mrak autoceste koja se nekada zvala „Bratstva i jedinstva“. Uvijek me fascinirao život na cesti, ljudi prolaznici na benzinskim postajama. Nekako mi se činilo da kako smo se primicali istoku, noć postaje sve tamnija, a poslije Županje kao da idemo u nepoznato, dok pored nas ostaju gusto drveće šume Spačva. Predrasude, predrasude. Prelasci granica, kako god često bili samo formalnost, uvijek su neugoda, jer mi se uvijek čini da me netko promatra. Naposlijetku smo stigli do svog odredišta.
Beograd je kada se riješimo predrasuda i hipoteka prošlosti, jedno legendarno i mitsko mjesto.
Treba mi soba da primim pet hiljada ljudi sa dignutim čašama.
To je Beograd koji znam iz legende, u kojem su stvarali Milan Mladenović i Vlada Divljan. I pravili tulume (žurke) o kojima se i danas priča. Metropola bivše države koja je nekada živjela punim plućima i razuzdanim životom, onaj grad romantično portretiran u „Mi nismo anđeli“, i još u davnoj seriji „Grlom u jagode“. Grad čiji su stanovnici one mračne 1991. spavali izvan svojih domova, barem oni koji su radije bili proglašavani dezerterima nego da ih se pošalje u bezuman rat koji je izazvala generacija njihovih roditelja, i s kojime nisu imali ništa. Beograd koji se razbježao po svijetu, onako kako je Vladimir Arsenijević to opisao u svom sjajnom romanu „U potpalublju“, i koji se poput Vlade Divljana radije odlučio za egzil.
I konačno grad koji je 1999. doživio nužnu katarzu kroz NATO-ove bombe i nerede na ulicama koji su srušili diktatora- psihopata.
Ljudi iz gradova.
Iako to više nije onaj grad koji sam opisivao, ipak, nisam se nimalo razočarao. Lud grad. Pun života. Smješteni u iznamljenom stanu na Skadarliji, romantičnoj četvrti uskih ulica, brzo sam se uvjerio u svu dinamičnost beogradskog noćnog života. Birtije rade do kasno u noć (pa i u četvrtak), ulice pune ljudi, kudgod da pogledaš nešto se događa. Život u Beogradu se vrti od 0-24, akcija nikada ne prestaje. Kao značajno turističko obilježje toga prenabrijanoga grada, čine mi se brojni i suludi taksisti koji jurišaju okolo cijelu noć i nije ih problem zahaltati. Gdjegod stajali, već će se neki pojaviti, i uz brutalnu vožnju pričati o tome kako ih je 7.500 u gradu, duplo više nego u Parizu, kako je trebalo investirati u infrastrukturu a ne u bratstvo i jedinstvo. Brzo skuže (kao i svi) da si iz Hrvatske, i raspituju se kako je u Zagrebu i kad bumo u Europu. U gradu gdje je promet tako sulud, gdje se vozi toliko krntija okolo, i gdje se poprilično i krade, preporučljivo je auto ostaviti u plaćenoj garaži, pa taksi je zaista jeftin.
Važnije obilježje grada su beograđanke. Nikada nisam vidio tako puno prekrasnih i dotjeranih žena. Možda sam imao predrasuda prema njima, ali srpkinje su uistinu lijepe, i poprilično kokete. A bogami vole se i oskudno obući, tako da i u ove jesenske dane puno otkrivaju. Srećom, bio je to vrlo topao vikend. Zaljubiti se u srpkinju i dovesti ju doma? Hmm? Mislim da to još uvijek ne bi bilo dobro prihvaćeno.
Ugostiteljska ponuda je stvarno velika, od prepunih jazz-barova do famoznih splavi na Savi (na kojima, uzgred rečeno, uopće nisam bio), i vrlo zanimljivih kuća pretvorenih u birtije, gdje možete od podruma do tavana sjediti po raznim prostorima i piti. Hrana ukusna i nezdrava (pljeskavice na hiljadu načina). Osim domaće, iz svake birtije se čuje i hrvatska glazba.
Kuća cveća je još uvijek gdje je i bila, a njen glavni eksponat (baš i ne odgovara istini reči stanovnik) je i dalje tamo gdje je i bio. Cijeli kompleks je prepolovljen na pola, nakon što je dio razjeban u bombardiranju, tako da jedino ostaje sama kuća i jedan muzej naroda i narodnosti Jugoslavije. Osim nas dvojice hrvata, ponešto slovenaca dolazi odati počast globalnom hohštapleru i jednom od najvještijih igrača u povijesti politike. Dok je bilo Tita, bilo je i shita. Osim mnogih loših stvari koje je napravio, bilo je ipak više pozitivnih, gdje ubrajam i Ustav SFRJ iz 1974. koji nam je dao mogućnost da krenemo svojim putem. Danas nema više počasne straže, kompleks je čist ali zastario, prodaje se neki jadan merchandising,
(smješna je stvar što su za slovence drugačije cijene) a na vratima muzeja stoji autentični „kustos“ koji nam se predstavio kao „Ludak iz kuće cveća“ te s nama podijelio svoja stanovišta o raspadu Jugoslavije i životu u ovim krajevima.
Beograd je manje prljav od Bruxellesa, ali oblak smoga koji se nadvija nad prometnicama djeluje stvarno prijeteće. Prometno ludilo poput beogradskog još nikada nisam vidio, kršenje svih prometnih propisa je normalna stvar, a kao pješak treba biti vrlo oprezan jer ovdašnji se baš i ne zaustavljaju pred zebrama.
Par godina za nas...
Nakon suludog i razuzdanog Beograda, nije se lako vratiti u sumorni i sterilni Zagreb i njegovu radnu svakodnevicu. Ono što mi se ne sviđa u Zagrebu u zadnje vrijeme je to što mi se čini kako to postaje zaista sterilan grad. Zagreb kroz izgradnju svih silnih poslovih prostora i rastuću gužvu uskoro će postati grad robota, likova koji nose fina odjela i aktovke, rade 10 sati na dan u nekoj od modernih zgrada na Zavrtnici ili Radničkoj, kasnije teško zarađeni novac troše u nekome od shopping centara ili nekom finom restaurantu. Nije neka svjetla budućnost. Beograd još nije zahvatilo to stanje, zato je grad i dalje jedan veliki tulum. I neka tako i ostane, a mi ćemo rado navratiti. Nećemo se doseliti (tako dobar grad ipak nije), jer nam je unatoč svemu teško napustiti Zagreb. Ali ćemo sigurno opet doći.
Ovaj se post kuhao, kao što se i vidi, uz EKV...

Kao kratku temu spominjem vijest koju mi je prijatelj danas dojavio. Zatvara se kino Kustošija. Ne samo da se zatvara nego će ga srušiti i tamo napraviti stambenu zgradu. Zaorati brazdu preko jedne institucije. Tako nestaje posljednje porno kino u Zagrebu, jedna legenda se gasi, utočište za usamljene duše, freakove, perverznjake i ročne vojnike (realan stereotip da pornjavu u kino idu gledati najčešće oni na odsluženju vojnog roka). Dugo se porno scena povlačila prema pričuvnim položajima, dok se na kraju nije smjetila u posljednje utočište u kinu Kustošija. Pornići su prvo imali tajmšering sa kung fu filmovima u „Lici“ (a i njenoj područnoj ispostavi „Partizan“ na Kvatriću), kasnije je odstupila prema Britancu i „Apolu“. Pamtim kako smo frend i ja u četvrtom srednje, imali u sklopu glazbenog pretplatu na HNK. Davao se Puccinijev „La Boheme“. Mi smo se našli pred kazalištem i zaključili kako kako bi bilo bolje otići u „Apolo“ na „Sluge slasti“. Film je bio prilično kratak i stigli smo i na drugi čin opere i tako spojili dva ponešto različita sadržaja (večer se očekivano završila pijano u Jabuci).
Jes da privlače fakat sumnjive njuške, porno kina su dio urbane kulture a i svojevrsne underground kontrakulture. Sada ta porno underground kontrakultura nema više odstupnice u gradu Zagrebu. Kako se gasi njeno zadnje utočište, ostaje prepuštena danas većinskoj privatnoj konzumaciji, u diskretnosti vlastitih kućnih medija poput DVDa ili DivXa. Međutim, mislim da su ipak dio urbanog identiteta, ne glamuroznog ili društveno općekorisnog karaktera, ali svaka prava metropola mora imati i takvo mjesto.
Bilo bi fora kao mirni prosvjed, svojevrsni alternativni dodatak akciji „Daj mi kino“ (koja je uzgred rečeno, uspjela, sve čestitke organizatorima, može se kad se hoće) ispred zgrade famoznog „Filmskog centra Zapad“ okupiti prosvjednike koji će mirno masturbirati pred svima uz transparent „ne bi li bilo bolje da to rade u kinu?“.
Prosvjed koji bi imao elemente performancea, vjerujem da bi se i Antonio G. Lauer (nekada poznat i kao Tomislav Gotovac) rado pridružio takvom događaju (bilo bi to u njegovom stilu).
A možda su i porno kina jednostavno stvar prošlosti....

Jučer navečer sam nabasao na autentični filmski klasik devedesetih na nekoj od našijeh televizija (nikad ne znam na kojem sam teve programu što gledao, znam samo da ak je film skroz razjeban reklamama i ako nema odjavne špice onda je to RTL). „Strange days“ spada u najbolje radove Kathryn Bigelow, u to doba ranih devedesetih muze velikog (u to doba) Jamesa Camerona, čovjeka koji je zadužio filmsku industriju. Iako se njihov brak već raspadao, Cameron je svojoj odlazećoj muzi ipak napisao scenarij za film. Priča je to smještena u za to vrijeme (1994.) blisku budućnost, odnosno u dane uoči dočeka 2000. godine. Devedesete, posebno kasne, su općenito bile čudno desetljeće, osobito u glazbi i filmskoj industriji, rekao bih da ih se nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep, imam osjećaj da im je obilježje bila nestalnost i eklekticizam (sad ipak, ja sam amater sociolog i povijesničar umjetnosti, pa me se ne može uzimati za ozbiljno kad dajem ovakve procjene). U svakom slučaju svojevrsni „milenijski faktor“ se pojavljivao i u glazbi ( Pulp: „Disco 2000“, Blur: „The Universal“), a posebice u filmu. Trebala bi za ovo detaljnija analiza, ali filmovi poput „Čudnih dana“, Gilliamovog „12 majmuna“ , pa čak i Cameronovog „Terminatora 2“ tematiziraju blisku budućnost, uglavnom na jedan utopistički, ali i katastrofičarski način. Da ne nabrajam kako se kasnih devedesetih u kinima našla hrpa raznovrsnih filmova katastrofe, bilo je tu asteroida, vulkana, potresa, godzila, vanzemaljaca koji napadaju i ostalih prirodnih i manje prirodnih nepogoda [uzgred, prognziraju li japanci na prognozi vremena i napade godzilla?]. Svima tima filmovima je lajt-motiv bio strah od neizvjesne budućnosti, strah od kataklizme i promjene načina života.
Zanimljivo je promatrati „Čudne dane“ iz današnje perspektive, gledati kako je viđen svijet prije 6 godina iz perspektive od prije 12 godina, zanimljivo je kako je bilo viđeno ono što je tada bilo budućnost, a nama je sad već praktički daleka prošlost. „The future is past“ bila je poruka na plakatu za „12 majmuna“. Obuzeti tada još svježim neredima i pobunom u South-Central Los Angeles (1992. mislim) Cameron i Bigelowa predvidjeli su svijet prožet uličnim nasiljem koje graniči sa oragniziranim pobunama, na koje odgovara žestok policijski aparat represije. Praktički stanje građanskog rata. Srećom to nije ispalo tako. Iako to nije ispalo tako, svijet definitivno nije postao bolje mjesto poslije devedesetih, s obzirom da su ameri uspjeli izvesti svoj imperijalizam islamskim zemljama, i fronte prebacili u daleke zemlje. Nažalost, pogodili su jednu stvar, a to je da će ljudi u 21. st. postati ovisnici o voajerskom zavirivanju u tuđe živote. Tehnologija nije tako napredna da bi mogla već omogučiti snimanje i reprodukciju iz nečijih misli. Zato imamo reality showowe
Iz današnje perspektive, što se uopće mijenjalo prilikom prelaska u novi milenij. Ništa posebno. Slabo se uopće sjećam i novogodišnjeg tuluma (znam da sam trebao zabrijati s jednom ženom, pa nisam). Doduše, možda je svijet izgledao potpuno isto 1999. i 2000. sada je svima vidljivo da se ipak izmijenio u ovim godinama. Bojim se na gore. A biti će još puno čudnih dana....

Svojim zadnjim postom me moja draga prijateljica Koivula ( nešto na finskom) podsjetila na neke nemile događaje kojih smo sami bili protagonisti. Dočim je ona pisala o dejstvovanju jakih snaga MUP-a prema dobro organiziranoj skupini mahom maloljetnih punkera koja se spremala počiniti jedno od najgorih kaznenih djela koje nije u KZRH „Neprijavljeni koncert“ moja su sjećanja nešto drugačija, ali zajednički im je osjećaj proživljenog straha i neugodnosti. Mislim da je to bilo 2001. i to isto negdje blizu datuma opisanog u prethodnom postu, ali ako sam u krivu, a moguće je, molim da me se ispravi. Događaju su naime nazočili uglednici blogerske i općenito zajednice DMJ, Ribafish i Svijet u boci (vjerujem da svatko od njih ima svoja sjećanja na taj nezgodni događaj. Toga ponedjeljka uvečer uputili smo se u Močvaru na filmsku večer posvećenu nogometu u bivšoj državi, a posebice njegovoj legendi i svojevrsnom simbolu Milku Đurovskom. Na programu su bila dva dokumentarca, jedan od povijesnoj „čileanskoj generaciji“ nogometaša, koja je iznjedrila velikane nogometa devedesetih i kod nas i tamo istočno, drugi o karijeri i sudbini osebujne nogometne legende Milku Đurovskom. O Milku se i danas priča, o tome kako su mu drugi igrači nosili stvari, njegovim briljantnim potezima loptom, unatoč tome što bi po utakmici pretrčao prosječno samo 300 metara. Priča se i o tome kako mu je karijera otišla potpuno u kurac jer se nije držao one od babe Atifa u rijetkim trenucima kada je bio trijezan:“Tko igra za raju i zanemaruje taktiku završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“, a i pokazivao je popriličnu sklonost porocima, kao i svaki balkanac. Ako postoji „Vratnik“ u Sloveniji, Milko je tamo završio karijeru. Te večeri je trebao i on navratiti u Močvaru, primiti kako podsmijeh tako i simpatije, ali bio je pametan i dao naslutiti da bi se moglo nešto loše dogoditi. I dogodilo se. Sve se odvilo odjednom, netko je „jebao svim srbima majku“ ili tako nešto. Stolice su poletjele, nered i gužva na sve strane, nisam bio ni siguran što se događa, instinktivno sam se bacio na pod i pokrio se preko glave. U trenutku kad sam se ustao da pogledam oko sebe, neki lik je baš udario nekoga do mene u glavu i pobjegao van. Krš, lom, tijela na podu, razbijene glave posvuda. Podsjetilo me na prikaz Bartolomejske noći iz Cherauovog filma „Kraljica Margot“. Zbrajale su se ozljede i materijalna šteta, izjave su davali poznati protagonisti (među ekipom su bili i poneki stupovi društva, poput Aleksandra Stankovića i Miljenka Jergovića). Mislim da nikada neću zaboraviti taj odgođeni strah, koji sam osjetio kad je adrenalin događaja malo popustio.
Naravno, organizatori i počinitelji nikada nisu otkriveni , a kamoli kažnjeni. Progutala ih je noć, iz koje su i došli na savski nasip te jesenje večeri. Pričalo se po novinama svašta, da je bilo i oružja, mistični čovjek u Mercedesu ili BMWu koji je bio organizator, da ovo da ono. I pojeo vuk magare, ništa. Osvrnuli su se i neki novinari na događaj. Tako je određeni jajoglavac iz Večernjaka Milan Jajčinović, profesionalni govnar i još masno plaćen za to, napisao kako treba razumjeti i te napadače na Močvaru jer „nekima među njima je stradao otac ili brat na bojištu“. Vjerovatno je njemu manje značajna činjenica da je među napadnutim ljudima bilo mnogo onih koji su vrlo aktivno sudjelovali o obrani Hrvatske. Općenito, čovjek koji i pokušava opravdati nasilje ne zaslužuje nego da doživi to isto nasilje. Te večeri u Močvari jugonostalgija nije bila uopće tema. Tema je bila nogometna repka, slavna čileanska generacija koja je bila juniorski svjetski prvak, a koje su hrvatski igrači činili najveći dio. Tema je bila jedna tragikomična nogometna legenda koja čak i nije srbin, koja je možda igrala za Partizan i Zvezdu, ali za Zvezdu svjetskog prvaka igrali su hrvatski domoljubi Robert Prosinečki (tada zvan Decembarski) i Goran Jurić. Napadače je živo bolilo za sve to, oni su samo čekali bilo kakvu priliku da izazovu sranje. Nikada neću zaboraviti tu situaciju, vjerujem i ostali koji su te večeri bili u Močvari. Strah i neugoda. Ne ponovilo se. Kao ni priča sa policijskim nasiljem nad mladim punkerima, valjda više neće.