Eastern exposure
Nakon dugo vremena još jedan post u kategoriji putopisi. Jedno dugo planirano putovanje u jedan grad o kojemu se u ovim krajevima dosta govorilo zadnjih osamdesetak i više godina.
Krenuo sam u Beograd na neki način ipak opterećen prošlošću, makar u svom kako političkom, tako i stručnom habitusu, nikada nisam vjerovao u kolektivnu krivnju. Pa iako sam oduvijek bio svjestan da ratove izazivaju grupe elitističkih pojedinaca, a ne narodi, ipak mi nije bilo svejedno što su to srbi. Imao sam puno predrasuda. Srećom, nijedna se nije potvrdila.
Na put krenusmo u četvrtak u sumrak. Propisno sjeban svojom situacijom na poslu, nervozno sam se otisnuo u mrak autoceste koja se nekada zvala „Bratstva i jedinstva“. Uvijek me fascinirao život na cesti, ljudi prolaznici na benzinskim postajama. Nekako mi se činilo da kako smo se primicali istoku, noć postaje sve tamnija, a poslije Županje kao da idemo u nepoznato, dok pored nas ostaju gusto drveće šume Spačva. Predrasude, predrasude. Prelasci granica, kako god često bili samo formalnost, uvijek su neugoda, jer mi se uvijek čini da me netko promatra. Naposlijetku smo stigli do svog odredišta.
Beograd je kada se riješimo predrasuda i hipoteka prošlosti, jedno legendarno i mitsko mjesto.
Treba mi soba da primim pet hiljada ljudi sa dignutim čašama.
To je Beograd koji znam iz legende, u kojem su stvarali Milan Mladenović i Vlada Divljan. I pravili tulume (žurke) o kojima se i danas priča. Metropola bivše države koja je nekada živjela punim plućima i razuzdanim životom, onaj grad romantično portretiran u „Mi nismo anđeli“, i još u davnoj seriji „Grlom u jagode“. Grad čiji su stanovnici one mračne 1991. spavali izvan svojih domova, barem oni koji su radije bili proglašavani dezerterima nego da ih se pošalje u bezuman rat koji je izazvala generacija njihovih roditelja, i s kojime nisu imali ništa. Beograd koji se razbježao po svijetu, onako kako je Vladimir Arsenijević to opisao u svom sjajnom romanu „U potpalublju“, i koji se poput Vlade Divljana radije odlučio za egzil.
I konačno grad koji je 1999. doživio nužnu katarzu kroz NATO-ove bombe i nerede na ulicama koji su srušili diktatora- psihopata.
Ljudi iz gradova.
Iako to više nije onaj grad koji sam opisivao, ipak, nisam se nimalo razočarao. Lud grad. Pun života. Smješteni u iznamljenom stanu na Skadarliji, romantičnoj četvrti uskih ulica, brzo sam se uvjerio u svu dinamičnost beogradskog noćnog života. Birtije rade do kasno u noć (pa i u četvrtak), ulice pune ljudi, kudgod da pogledaš nešto se događa. Život u Beogradu se vrti od 0-24, akcija nikada ne prestaje. Kao značajno turističko obilježje toga prenabrijanoga grada, čine mi se brojni i suludi taksisti koji jurišaju okolo cijelu noć i nije ih problem zahaltati. Gdjegod stajali, već će se neki pojaviti, i uz brutalnu vožnju pričati o tome kako ih je 7.500 u gradu, duplo više nego u Parizu, kako je trebalo investirati u infrastrukturu a ne u bratstvo i jedinstvo. Brzo skuže (kao i svi) da si iz Hrvatske, i raspituju se kako je u Zagrebu i kad bumo u Europu. U gradu gdje je promet tako sulud, gdje se vozi toliko krntija okolo, i gdje se poprilično i krade, preporučljivo je auto ostaviti u plaćenoj garaži, pa taksi je zaista jeftin.
Važnije obilježje grada su beograđanke. Nikada nisam vidio tako puno prekrasnih i dotjeranih žena. Možda sam imao predrasuda prema njima, ali srpkinje su uistinu lijepe, i poprilično kokete. A bogami vole se i oskudno obući, tako da i u ove jesenske dane puno otkrivaju. Srećom, bio je to vrlo topao vikend. Zaljubiti se u srpkinju i dovesti ju doma? Hmm? Mislim da to još uvijek ne bi bilo dobro prihvaćeno.
Ugostiteljska ponuda je stvarno velika, od prepunih jazz-barova do famoznih splavi na Savi (na kojima, uzgred rečeno, uopće nisam bio), i vrlo zanimljivih kuća pretvorenih u birtije, gdje možete od podruma do tavana sjediti po raznim prostorima i piti. Hrana ukusna i nezdrava (pljeskavice na hiljadu načina). Osim domaće, iz svake birtije se čuje i hrvatska glazba.
Kuća cveća je još uvijek gdje je i bila, a njen glavni eksponat (baš i ne odgovara istini reči stanovnik) je i dalje tamo gdje je i bio. Cijeli kompleks je prepolovljen na pola, nakon što je dio razjeban u bombardiranju, tako da jedino ostaje sama kuća i jedan muzej naroda i narodnosti Jugoslavije. Osim nas dvojice hrvata, ponešto slovenaca dolazi odati počast globalnom hohštapleru i jednom od najvještijih igrača u povijesti politike. Dok je bilo Tita, bilo je i shita. Osim mnogih loših stvari koje je napravio, bilo je ipak više pozitivnih, gdje ubrajam i Ustav SFRJ iz 1974. koji nam je dao mogućnost da krenemo svojim putem. Danas nema više počasne straže, kompleks je čist ali zastario, prodaje se neki jadan merchandising,
(smješna je stvar što su za slovence drugačije cijene) a na vratima muzeja stoji autentični „kustos“ koji nam se predstavio kao „Ludak iz kuće cveća“ te s nama podijelio svoja stanovišta o raspadu Jugoslavije i životu u ovim krajevima.
Beograd je manje prljav od Bruxellesa, ali oblak smoga koji se nadvija nad prometnicama djeluje stvarno prijeteće. Prometno ludilo poput beogradskog još nikada nisam vidio, kršenje svih prometnih propisa je normalna stvar, a kao pješak treba biti vrlo oprezan jer ovdašnji se baš i ne zaustavljaju pred zebrama.
Par godina za nas...
Nakon suludog i razuzdanog Beograda, nije se lako vratiti u sumorni i sterilni Zagreb i njegovu radnu svakodnevicu. Ono što mi se ne sviđa u Zagrebu u zadnje vrijeme je to što mi se čini kako to postaje zaista sterilan grad. Zagreb kroz izgradnju svih silnih poslovih prostora i rastuću gužvu uskoro će postati grad robota, likova koji nose fina odjela i aktovke, rade 10 sati na dan u nekoj od modernih zgrada na Zavrtnici ili Radničkoj, kasnije teško zarađeni novac troše u nekome od shopping centara ili nekom finom restaurantu. Nije neka svjetla budućnost. Beograd još nije zahvatilo to stanje, zato je grad i dalje jedan veliki tulum. I neka tako i ostane, a mi ćemo rado navratiti. Nećemo se doseliti (tako dobar grad ipak nije), jer nam je unatoč svemu teško napustiti Zagreb. Ali ćemo sigurno opet doći.
Ovaj se post kuhao, kao što se i vidi, uz EKV...
|
