Svojim zadnjim postom me moja draga prijateljica
Koivula ( nešto na finskom) podsjetila na neke nemile događaje kojih smo sami bili protagonisti. Dočim je ona pisala o dejstvovanju jakih snaga MUP-a prema dobro organiziranoj skupini mahom maloljetnih punkera koja se spremala počiniti jedno od najgorih kaznenih djela koje nije u KZRH „Neprijavljeni koncert“ moja su sjećanja nešto drugačija, ali zajednički im je osjećaj proživljenog straha i neugodnosti. Mislim da je to bilo 2001. i to isto negdje blizu datuma opisanog u prethodnom postu, ali ako sam u krivu, a moguće je, molim da me se ispravi. Događaju su naime nazočili uglednici blogerske i općenito zajednice
DMJ, Ribafish i
Svijet u boci (vjerujem da svatko od njih ima svoja sjećanja na taj nezgodni događaj. Toga ponedjeljka uvečer uputili smo se u Močvaru na filmsku večer posvećenu nogometu u bivšoj državi, a posebice njegovoj legendi i svojevrsnom simbolu Milku Đurovskom. Na programu su bila dva dokumentarca, jedan od povijesnoj „čileanskoj generaciji“ nogometaša, koja je iznjedrila velikane nogometa devedesetih i kod nas i tamo istočno, drugi o karijeri i sudbini osebujne nogometne legende Milku Đurovskom. O Milku se i danas priča, o tome kako su mu drugi igrači nosili stvari, njegovim briljantnim potezima loptom, unatoč tome što bi po utakmici pretrčao prosječno samo 300 metara. Priča se i o tome kako mu je karijera otišla potpuno u kurac jer se nije držao one od babe Atifa u rijetkim trenucima kada je bio trijezan:“Tko igra za raju i zanemaruje taktiku završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“, a i pokazivao je popriličnu sklonost porocima, kao i svaki balkanac. Ako postoji „Vratnik“ u Sloveniji, Milko je tamo završio karijeru. Te večeri je trebao i on navratiti u Močvaru, primiti kako podsmijeh tako i simpatije, ali bio je pametan i dao naslutiti da bi se moglo nešto loše dogoditi. I dogodilo se. Sve se odvilo odjednom, netko je „jebao svim srbima majku“ ili tako nešto. Stolice su poletjele, nered i gužva na sve strane, nisam bio ni siguran što se događa, instinktivno sam se bacio na pod i pokrio se preko glave. U trenutku kad sam se ustao da pogledam oko sebe, neki lik je baš udario nekoga do mene u glavu i pobjegao van. Krš, lom, tijela na podu, razbijene glave posvuda. Podsjetilo me na prikaz Bartolomejske noći iz Cherauovog filma „Kraljica Margot“. Zbrajale su se ozljede i materijalna šteta, izjave su davali poznati protagonisti (među ekipom su bili i poneki stupovi društva, poput Aleksandra Stankovića i Miljenka Jergovića). Mislim da nikada neću zaboraviti taj odgođeni strah, koji sam osjetio kad je adrenalin događaja malo popustio.
Naravno, organizatori i počinitelji nikada nisu otkriveni , a kamoli kažnjeni. Progutala ih je noć, iz koje su i došli na savski nasip te jesenje večeri. Pričalo se po novinama svašta, da je bilo i oružja, mistični čovjek u Mercedesu ili BMWu koji je bio organizator, da ovo da ono. I pojeo vuk magare, ništa. Osvrnuli su se i neki novinari na događaj. Tako je određeni jajoglavac iz Večernjaka Milan Jajčinović, profesionalni govnar i još masno plaćen za to, napisao kako treba razumjeti i te napadače na Močvaru jer „nekima među njima je stradao otac ili brat na bojištu“. Vjerovatno je njemu manje značajna činjenica da je među napadnutim ljudima bilo mnogo onih koji su vrlo aktivno sudjelovali o obrani Hrvatske. Općenito, čovjek koji i pokušava opravdati nasilje ne zaslužuje nego da doživi to isto nasilje. Te večeri u Močvari jugonostalgija nije bila uopće tema. Tema je bila nogometna repka, slavna čileanska generacija koja je bila juniorski svjetski prvak, a koje su hrvatski igrači činili najveći dio. Tema je bila jedna tragikomična nogometna legenda koja čak i nije srbin, koja je možda igrala za Partizan i Zvezdu, ali za Zvezdu svjetskog prvaka igrali su hrvatski domoljubi Robert Prosinečki (tada zvan Decembarski) i Goran Jurić. Napadače je živo bolilo za sve to, oni su samo čekali bilo kakvu priliku da izazovu sranje. Nikada neću zaboraviti tu situaciju, vjerujem i ostali koji su te večeri bili u Močvari. Strah i neugoda. Ne ponovilo se. Kao ni priča sa policijskim nasiljem nad mladim punkerima, valjda više neće.
