Čudni dani
Jučer navečer sam nabasao na autentični filmski klasik devedesetih na nekoj od našijeh televizija (nikad ne znam na kojem sam teve programu što gledao, znam samo da ak je film skroz razjeban reklamama i ako nema odjavne špice onda je to RTL). „Strange days“ spada u najbolje radove Kathryn Bigelow, u to doba ranih devedesetih muze velikog (u to doba) Jamesa Camerona, čovjeka koji je zadužio filmsku industriju. Iako se njihov brak već raspadao, Cameron je svojoj odlazećoj muzi ipak napisao scenarij za film. Priča je to smještena u za to vrijeme (1994.) blisku budućnost, odnosno u dane uoči dočeka 2000. godine. Devedesete, posebno kasne, su općenito bile čudno desetljeće, osobito u glazbi i filmskoj industriji, rekao bih da ih se nije moglo uhvatiti ni za glavu ni za rep, imam osjećaj da im je obilježje bila nestalnost i eklekticizam (sad ipak, ja sam amater sociolog i povijesničar umjetnosti, pa me se ne može uzimati za ozbiljno kad dajem ovakve procjene). U svakom slučaju svojevrsni „milenijski faktor“ se pojavljivao i u glazbi ( Pulp: „Disco 2000“, Blur: „The Universal“), a posebice u filmu. Trebala bi za ovo detaljnija analiza, ali filmovi poput „Čudnih dana“, Gilliamovog „12 majmuna“ , pa čak i Cameronovog „Terminatora 2“ tematiziraju blisku budućnost, uglavnom na jedan utopistički, ali i katastrofičarski način. Da ne nabrajam kako se kasnih devedesetih u kinima našla hrpa raznovrsnih filmova katastrofe, bilo je tu asteroida, vulkana, potresa, godzila, vanzemaljaca koji napadaju i ostalih prirodnih i manje prirodnih nepogoda [uzgred, prognziraju li japanci na prognozi vremena i napade godzilla?]. Svima tima filmovima je lajt-motiv bio strah od neizvjesne budućnosti, strah od kataklizme i promjene načina života.
Zanimljivo je promatrati „Čudne dane“ iz današnje perspektive, gledati kako je viđen svijet prije 6 godina iz perspektive od prije 12 godina, zanimljivo je kako je bilo viđeno ono što je tada bilo budućnost, a nama je sad već praktički daleka prošlost. „The future is past“ bila je poruka na plakatu za „12 majmuna“. Obuzeti tada još svježim neredima i pobunom u South-Central Los Angeles (1992. mislim) Cameron i Bigelowa predvidjeli su svijet prožet uličnim nasiljem koje graniči sa oragniziranim pobunama, na koje odgovara žestok policijski aparat represije. Praktički stanje građanskog rata. Srećom to nije ispalo tako. Iako to nije ispalo tako, svijet definitivno nije postao bolje mjesto poslije devedesetih, s obzirom da su ameri uspjeli izvesti svoj imperijalizam islamskim zemljama, i fronte prebacili u daleke zemlje. Nažalost, pogodili su jednu stvar, a to je da će ljudi u 21. st. postati ovisnici o voajerskom zavirivanju u tuđe živote. Tehnologija nije tako napredna da bi mogla već omogučiti snimanje i reprodukciju iz nečijih misli. Zato imamo reality showowe
Iz današnje perspektive, što se uopće mijenjalo prilikom prelaska u novi milenij. Ništa posebno. Slabo se uopće sjećam i novogodišnjeg tuluma (znam da sam trebao zabrijati s jednom ženom, pa nisam). Doduše, možda je svijet izgledao potpuno isto 1999. i 2000. sada je svima vidljivo da se ipak izmijenio u ovim godinama. Bojim se na gore. A biti će još puno čudnih dana....
|
