aparatczykovi zapisi

Ti si vjerovatno najvažniji zadatak koji mi je ikada zadan. Najvažniji i najopsežniji. Znao sam da ću dugo raditi na Tebi. Danas Ti mogu reći, kao poručnica Ripley Alienu: "Toliko si dugo u mom životu da se ne sjećam ničega drugoga!". Barem si toliko dugo moj zadatak. Neki moj profesor sa faksa navodno je jednom rekao:" Zakoni se rade kao kobasice. Bolje je ne vidjeti kako se rade." Mislim da ipak ne stoji analogija zakonodavstva sa kobasičarstvom. Prije bih to mogao usporediti sa arhitekturom. Tako je onaj koji radi zakon zapravo kao arhitekt, a zakon je zapravo zgrada. Imaš ideju, neki glavni nacrt, a onda sa svim drugim izvođačima gradiš zgradu. Jednog dana kada je dovršena,ona stoji pred svima da je svi mogu vidjeti a samo oni kojima zaista treba će u njoj i stanovati. Ne mogu se prema Tebi odnositi kao prema svom djelu, jer tu nema autorstva, a bili su tu i brojni drugi koji su ugradili svoj dio, svoju ciglu, bolje ili lošije. Ali ipak, ja sam te osmislio, posložio što sve u tebi treba stajati i gdje. A stvarno si dugo sa mnom. Bio si sa mnom kroz moje najteže trenutke u životu, u svoj toj drami bio si mi u primisli, kao posao koji me čeka i koji se mora obaviti. Bio si sa mnom i u Bruxellesu, na pregovorima, i svi su Te spominjali. Bio si sa mnom i kada sam se zaljubio, ali moraš shvatiti, tada si bio vrlo daleko na listi mojih prioriteta.
Znam da će Te uskoro trančirati i drugi. Znam što će u drugim tijelima raditi od Tebe. A kad dođeš pred one govnare u Saboru, znam kako će te tek onda raščerečiti, izmjeniti ti lični opis. Koliko sam uvreda, poniženja i pljuvanja doživio zbog Tebe. Mnogi nisu propustili priliku pokenjati se na moj rad, ali to je tako normalno i nije me uznemiravalo. Znam i da nigdje moje ime neće pisati niti će itko znati da sam te ja osmislio. Ali ja znam da jesam, a to je najvažnije. Nisi moje dijete, a niti umjetničko djelo koje sam u umjetničkom zanosu stvorio, Ti si Zakon, i to još niti to, za sada tek nacrt prijedloga.
Kada odeš od mene neću biti tužan, nečeš mi nedostajati. Dapače, biti ću sretan što sam Te se riješio, odradio posao, i konačno obavio zadatak. Kada odeš od mene popiti ću piće u Tvoje ime, a nazdraviti ću i počastiti kada Te vidim u "Narodnim novinama". I iako nitko ne zna koliko sam sebe u Tebe ugradio, ipak ću biti zadovoljan i ponosan što si vani, pred svima.
Ovo definitivno nije post o ljubavi, a ni o roditeljstvu, a ni o umjetnosti. Možda je tekst o zakonodavstvu, ali onda bi vam objašnjavao pravila nomotehnike i poslovnike Vlade i Sabora. Spada li onda u kategoriju "zakonodavstvo"?
U svakom slučaju, siguran sam da je prvi post koji je netko posvetio nekom Zakonu, a možda i prvi tekst u kojem se autor obraća personaliziranom zakonskom tekstu u drugom licu jednine....

Priča je ovo o dvije žene, približno u istom vremenu, i u fizički malo ali civilizacijski puno različitim prostorima.
Nataša živi u jednoj finoj zemlji u kojoj su maniri najvažnije stvari. Protiv svoje volje odvedena je u zatočeništvo. Momak zvan Priklopil priklopio ju je u svojoj kući osudivši ju na boravak u maloj podrumskoj prostoriji u trajanju od osam godina. Mislim, čovjek je imao motiv koji možemo razumjeti. Žudio je za ljubavlju. Izgleda da je shvatio da će teško naći ljubav svog života, pa se odlučio da će je sam stvoriti. Držao se čovjek one Jerry Lee Lewisove maksime: „Treba je na vrijeme odvojiti od majke i oblikovati prema svojim potrebama.“ I Prikopil si je našao dovoljno mladu curu, jedino što mu nije bila rođakinja (Lewis je ipak odabrao svoju rodicu). Moglo bi se reći da ju je spasio od svih zala vanjskog svijeta, i kako je to već kod tinejdžerki, ona se ipak vezala za njega. Kakav stockholmski, helsinški ili vilniuski sindrom, bila je to emocionalna veza. Ponešto situacija podsjeća na „Noćnog portira“ Lilliane Cavani kad se bivša logorašica Charlotte Rampling vraća svom tamničaru i ljubavniku iz konclogora Dirku Bogardeu (25. 09. na programu Kinoteke). Ipak je ovo drugačije, vezala se za njega jer nije imala nikoga drugoga u svojoj blizini. On joj je zamijenio i obitelj i prijatelje i prve mladenačke ljubavi. Tako se čini da je njeno zatočeništvo u njegovom životu postalo barem dijelom i dobrovoljno.
Kako nismo uvijek uspješni u stvaranju, tako je i njegova kreacija imala nedostatke. Kronični nedostatak slobode ju je očigledno smetao, kao što bi i svakoga, i ona je našla način kako da se oslobodi njegove ljubavi. Veze se raspadaju, brakovi pucaju, cure i dečki prekidaju, tako je i ona sasvim legitmno odlučila prekinuti s njim. Odlučila je i da joj je dosta njegove kontrole nad njenim životom. Pobjegla je od njega i razotkrila svijetu njihov pervrezni odnos. Bacio se pod vlak, nespreman suočiti se s onime što je društvo namijenilo ljudima poput njega, ali vjerujem i nesretan zbog takvog ishoda njegove ljubavi prema njoj. Ona se morala suočiti sa svime što nosi vanjski svijet, a tako i potrebom u jednakoj količini perverznom poput ljubavi njenoga tamničara, za detaljima njene priče. Nema ništa što tako pali ljude kao tuđa nesreća, pa još ako ima bar malo elemenata seksualne perverzije onda je to siguran hit. Film je izvjestan, i nadam se da ga neću gledati.
Ana živi u regiji gdje žena općenito nema baš dobar društveni status, u gradu kriminala gdje je preduvjet preživljavanja pripadati nekom od klanova. Imala je sreću da kao djevojka siromašna imovinom i obrazovanjem upozna princa na bijelom konju (ili u srebrnom BMWu), momka nešto starijeg od sebe, iz jedne od najuglednijih i najbogatijih obitelji u gradu. Premija i ne samo za curu poput nje, svatko bi rekao. Ali s vremenom on je u njoj vidio svoj posjed i svoje vlasništvo. Njihova ljubav pretvorila se u nasilje. Kako se već s vlasništvom može slobodno raspolagati, on je njome raspolagao kako je htio, i mlatio je kao marvu kad nije bio zadovoljan njome ili kada bi ga naljutila. S obzirom da je ona ipak ljudsko biće, nije se uvijek slagala s njegovim raspolaganjem njenim životom, a ni batine joj nisu baš prijale. U odlučujućem trenutku je pružila otpor, i braneći se otišla je predaleko. Dogodilo joj se ono što se u kaznenom pravu naziva nužna obrana. Oslobodila se svog mučitelja slučajno mu oduzevši život u trenutku dok je on možda i pokušavao oduzeti njen život. Tko zna što je on imao na pameti, možda nije bio zadovoljan njome, možda ga je nečime povrijedila, možda je se jednostavno zasitio, i povodom tih mogućih razloga je primio čvrsto za vrat u namjeri da joj onemogući disanje. I tko zna što bi bilo da ona nije imala pri ruci oštar predmet. Tko zna koliko bi društvo njega kaznilo. Nju je društvo osudilo na osam godina. Osam godina za prekoračenje nužne obrane. Malo pravništva: za ubojstvo na mah može se dobiti od jedne do deset godina prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske (čl. 92.). Isti taj Kazneni zakon u čl. 29. st. 3. kaže da počinitelj koji je prekoračio granice nužne obrane može se blaže kazniti, a ako je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom može se osloboditi kazne. Ne znam koliku prepast izaziva kad vas netko davi, jer srećom me još nikada nitko nije davio. Navodno je momak zvan Klica oslobođen jer je u nužnoj obrani jako razdražen i u velikoj prepasti zbog napada svome napadaču u glavu ispraznio šaržer metaka (tako da bude siguran da je odbio protupravni napad). Društvo ju je tako drastično kaznilo jer se drznula pružiti otpor jednome od stupova društva. Pokazala je manjak poštovanja prema svom suprugu, a time nanjela i štetu visokom ugledu njegove obitelji koje očigledno nije bila dostojna. Umjesto da bude sretna i zadovoljna što je tako dobro prošla i tako se dobro udala, ona se usudila biti nezadovoljna svojim brakom i sporadičnim ispadima nasilja svog muža koji su možda bili i za njeno dobro. Društvo je njoj odredilo egzemplarnu kaznu. Egzemplarna kazna (kažnjavanje za primjer) ne postoji u modernim penološkim sustavima, koji poznaju generalnu i specijalnu prevenciju. Možda još postoji u Sjevernoj Koreji, i u dijelovima Afganistana pod kontrolom talibana. Zna se što bi s njom bilo u srednjem vijeku, mnoge takve koje su pokazale manjak poštovanja prema svojim muževima gorile su na lomačama.
Za razliku od Nataše koja možda još ima budućnost, iako će je osam godina zatočeništva u vezi s luđakom proganjati cijeli život, Ana nema gotovo nikakvu budućnost. Obje su svojevrsne žrtve ljubavi, ljubavi koja je jednostrana i sebična, ljubavi koja se bazira na posjedovanju a ne na poštovanju, ljubavi koja je perverzna i uključuje psihičko i fizičko nasilje. Obje su izgubile privatnost, jedna zbog bolesne potrebe društva za perverznim i nastranim senzacijama, druga jer ju je društvo izvrgnulo ruglu bacivši je u lance za primjer drugima. I na kraju, zajedničko im je i osmogodišnje tamnovanje.

Bio lumtu kod Jet Mange u frizeraju. Ko nije bio ko ga šiša!
Moram priznati da mi je ovo prvi tulum u nekom frizeraju. Život u Dugavama vas odvede na mnoge tulume u prostorijama za smeće u zgradama, i u poneke garaže. Ovu novu godinu sam dočekao u prostoru koji je nekada bio parfumerija, a sad sam konačno bio na tulumu i u frizeraju. Odličan prostor i nadam se da će i ubuduće biti tamo tuluma (samo manje techna, molim).
Nadam se tulumima i u drugim alternativnim prostorima, npr. u mesnici, kladionici, trgovini namještajem, računovodstvenim servisima, itd.

Svaka legenda dođe svome kraju. I najveća karijera se mora jednom završiti. Treba znati kad je kraj i otići kad si na vrhuncu, treba stati kad je najbolje. Sunčana nedjelja desetog u mjesecu rujnu ljeta gospodnjeg dvijehiljadešeste pamtit će se kao dan kada je najbolji vozač Formule 1 našeg doba rekao zbogom. Michael Schumacher rekao je danas zbogom stazama, utrkama, brzinama, velikomcirkusu Formule 1. I ništa u Formuli 1 više neće biti isto kao prije. Objava je bila u Ferrarijevoj Monzi, u kojoj je toliko puta već pisana povijest autmobilizma, nakon veličanstvene pobjede, 90. po redu. Kako je glavni konkurent za naslov prvaka Fernando Alonso odustao, dva boda razlike učiniti će posljednje tri trke posebno zanimljivima. Ionako, uvijek treba posebnu pažnju uvijek obratiti na posljednje stvari, kao što su ove tri utrke za Michaela Schumachera. Utrke koje će voziti mirnog srca i opušten, znajući da je tu ključnu odluku donio, vjerujem da će biti nikada jači i samopouzdaniji. Pritisak javnosti, kažu neki, ali i razumna odluka nakon 16 godina sa glavom u torbi.
Tih šesnaest godina bilo je vrijeme stvaranja legende. Meni je na ovom mjestu besmisleno sada spominjati statistike, dovoljno je samo reči 90 pobjeda. 90 pobjeda, drugi je Prost sa 50. Stvarno je postavio letvicu visoko. Mnogi će govoriti o njegovim lošim stranama, zasipati ga drvljem i kamenjem, tvrditi da je bahat, pokvaren, prljav, nikakav sportaš. Tima uvijek odgovaram da je Formula 1 sport modernih gladijatora, i da ima vrlo malo sportskog duha, da vozači nisu fini momci iz katoličke škole, i da su prljavštinama skloni svi, ili bar većina. One koji osporavaju njegovu sportsku veličinu uvijek ću uputiti na statistike, one ne lažu..
Teško se i mogu sjetiti svih tih utrka, svih tih pobjeda, svih dvoboja na stazi, svih trikova kroz bokseve. Možemo se sjetiti svih onih likova kojima Schumacher može zahvaliti svoju veliku karijeru, likova i događaja. Počnimo od Bertranda Gachota, belgijskog vozača koji se navodno potukao sa taksistom prije velike nagrade Belgije u Spa Frankorchamps u kolovozu 1991. i završio u zatvoru. Tako je u momčadi Jordan-Ford debitirao dvadesetdvogodišnji nijemac. Drugi kojega treba spomenuti je Flavio Briatore, svjetski jebač br. 1 (Hugh Hefner je ipak nulti jebač), koji je skužio vozača budućnosti i doveo ga u Benneton-Ford, steravši pritom brazilca Roberta Morena (spomenusmo i njega). Ako me sjećanje ne vara, prvi suvozač Michaelu bio je veliki Nelson Piquet, stručnjak za bahatost i asocijalnost, koja će se kroz dugi niz godina pripisivati i Schumacheru. Spomenimo ostale štitonoše i vodonoše, uvijek mu vjerne „druge“ vozače (možda kojeg izostavim, ili krivo navedem): Martin Brundle, Ricardo Patrese, J.J. Lehto, Jost Verstapen, pa oni koji su se uz Schumachera razvili u vozačke veličine: Johnny Herbert, Eddie Irvine, Rubens Barrichelo, Felipe Massa, koji se tek mora dokazati. Spomenimo i velike protivnike u borbi za naslov: Damon Hill, Jacques Villeneuve, Mika Hakinnen, David Coulthard, Kimi Raikonnen, Fernando Alonso. Nepotrebno je spominjati tim koji je gradio sve te Ferrarijeve uspjehe: Jeana Todta, Rossa Brawna, Rorya Burna, velikog Lucu di Montezemola, po meni idealnog budućeg talijanskog premijera, sve brojne inženjere i tehničare. Sav taj svijet oko Michaela Schumachera..
Svijet će se i dalje okretati, veliki cirkus i dalje nastupati, i kad za nešto više od mjesec dana, najveći od najvećih okači kacigu o klin. Srećom, nasljednika ne manjka. Možda je oko za detalje danas moglo primjetiti kako je Schumacher sa pobjedničkog postolja Kimmiju Raikonnenu nešto došapnuo za vrijeme intoniranja talijanske himne. Ja vjerujem da mu je rekao:“Slušaj dobro ovu himnu, budući ferraristo, trebao bi je često slušati idućih sezona.“ Danas je briljirao i Robert Kubica, tračak slavenske krvi na stazi (dosada je jedina slavenska krv u formuli 1 ona u krevetu Berniea Ecclestonea, zapravo slavenske stidne dlake), i vjerujem da će se na pobjedničkim podijima uskoro svirati poljska himna. Kubica je gubica!
Za mene je Michael Schumacher bio jedna od konstanti u životu. Pratio sam njegovu karijeru od skoro samih početaka, a posebice od prvog naslova svjetskog prvaka. Te 1994. svijet Formule 1 bio je u krizi. Bila je to sezona bez prvaka na stazi. Senna je tragično stradao, Prost se oprostio bez opcija za povratak, Mansell se udebljao u Americi i postao sjena nekadašnjeg prvaka, Berger i Alesi nisu bili kapacitet. Tada je zasjao Michael Schumacher sjajem koji sjaji još i danas. Damon Hill ga nije mogao zaustaviti na putu prema naslovu. Sve te silne godine mog studiranja Michael Schumacher bio je tu, svakog drugog vikenda borio se za novu pobjedu. I svaku novu pobjedu slavio je kao da mu je prva. Nekako mi se činilo da zajedno osciliramo: kad bi ja imao lošu godinu na faksu, tad bi i Schumi vozio slabu sezonu (1997,1998, 1999). I kroz sve te godine faksa, vojsku, lutanja po poslovima, sve što mi se privatno događalo, uvijek sam znao da postoji jedna sigurna konstanta, jedna izvjesnost u životu, da će se svake druge nedjelje Michael Schumacher boriti za pobjedu, i da će pobijediti, barem je tako bilo u devedeset nedjelja. Ništa ne traje vječno i ova priča mora završiti, a završiti će za cca mjesec dana. Bio sam svjestan te činjenice ali sveisto sam to priopćenje o kraju karijere primio vrlo emocionalno i osobno s dozom tuge. 2006. je izgleda godina brojnih oproštaja. Oproštaji Schumachera i Andrea Agassia kao možda najvećih u svojim sportovima, protresli su temelje sportskog svijeta, i navijačkog svijeta. Za mene je Schumacherov odlazak kao kraj jedne izvjesnosti, odlazak nekog tko je ulijevao sigurnost i demonstrirao snagu volje i samopouzdanja, pokazivao s koliko želje i strasti trebamo pristupati onome što radimo, i težiti najboljem.
Sve što mogu reči na kraju o velikom Michaelu Scumacheru je: hvala mu za sva ta nedjeljna poslijepodneva.

Vrlo loša vijest je u tome što je najgora teve postaja ovih krajeva, RTL, počela emitirati treću sezonu Big Brothera. Što znači par mjeseci neshvatljive psihoze oko toga tko će osvojiti milju kuna za par mjeseci nerađenja ničega pred TV kamerama. Sve kojih bi se to moglo ticati stoga ovim putem javno molim, ne započinjati nikakve teme vezane uz Big Brother tipa tko će pobijediti, tko se kome sviđa, tko će koga poševiti, tko s kime nije dobar jer apsolutno nemam pojma tko je tko tamo niti me to zanima i stoga se iskreno nadam da nitko neće u mojoj blizini zapodijevati nikakve teme vezane uz Big Brother.
Moram priznati da mi je zanimljivo da postoji određeni krug ljudi koji mogu izdvojiti tri mjeseca vremena i ne raditi ništa korisno za to vrijeme, umjesto da studiraju, rade, podižu obitelj, brinu se za životinje, uzgajaju cvijeće (ili barem žižu) tako da sam bacio pogled u Jutarnji na curriculume tih likova i ustvrdio da nitko od njih nema neko pravo zanimanje. Najjača mi je neka ženska, mislim mulatkinja, kojoj pod obrazovanje piše „plesna škola“. Isto je bilo i kod određenoga Dereka „Delboya“ Trottera, i njemu je isto jedina škola koju je završio plesna škola. Ono što je jedino pozitino od producenta Big Brothera Jana Štedula je to što se potrudio birati više zgodnih žena ove godine.
Problem je ovakvog odabira kadrova što se od ovih pripadnika dokoličarskog polusvijeta može očekivati da i tijekom reality showa rade ono što i inače rade, a to je ništa. Zato bih ja producentima i scenaristima predložio da malo osvježe show tematskim Big brotherom. Npr. da natjecatelji budu recimo muški doktori znanosti, a ženske sekretarice, pa njihova interakcija. Ili još bolja kombinacija, muški zaštitari a ženske feministkinje... Ili recimo, da se natjecatelji biraju iz redova pacijenata u Vrapču, pa da natjecatelj iznenađenja bude Srđan Mlađan (pa da ih vidim, tri mjeseca zaključane sa masovnim ubojicom). Druga je opcija da ih se zaključa na mjesec dana a hrane ostavi samo za tjedan dana, ili da se svakome da neko oružje kao u „Battle royale“ Kinjija Fukasakua. Ma ima načina da se Big Brother učini zanimljivim, ali ih uglavnom ne dopuštaju kogentni propisi Republike Hrvatske.
Ovako, ovo mi se stvarno ne da gledati.

Jučer sam žurio s posla da bih mogao uživati u jednom od rijetkih vlastitih rituala koji mi donosi užitak a slučajno je i dobar za zdravlje. Plivanje. Plivanje je zapravo moj sport, jedini sport (ne računajuči sumo gdje je to preduvjet) u kojem debljina nije nužno prepreka. Jedini sport u kojem sam bio kako tako dobar, nošen vlastitom snagom i potpomognut blagotvornim djelovanjem Arhimedovog zakona. U održavanju forme čest sam gost bazena u Utrinama.
Tamo nemoguća situacija, većinu staza zauzimaju plivačke škole, ali i velike korporacije koje zakupljuju staze u bazenu. Samo u središnjem dijelu bazena, a ostaje jedan široki pojas za plivanje ispred kojega stoji zastavica sa natpisom „građanstvo“. Još pod dojmom Smiletovog zadnjeg posta, i komentara koji sam napisao, nisam mogao a ne postaviti si pitanje:Što je ostalo građanstvu? Na što su građanstvo sveli? Nemam ništa protiv pllivačkih škola, naravno, ali Ledo, T-com, e to je već nešto drugo.
U dijelu bazena za građanstvo naravno krkljanac. Iako sam vješt u disciplini preciznog plivanja, ipak mi se dogodilo da imam frontalni s nekom plivateljicom. Uspjeli smo nekako da se ne sudarimo glavom o glavu, a nisam uspio procijeniti da li se isplati sudariti hvatajući se za njene sise, tako da incident nije imao posljedica. Opći krkljanac u građanskom dijelu podsjećao me na jednu od boljih scena u Cameronovu "Titanicu", inače proljev filmu i veleizdaji velikog autora. Scena kad je brod upravo potonuo i ekipa ostaje sama u ledenom moru i svi polagano i beznadežno umiru. To je slika naših života, svi se davimo u hladnom oceanu, čvrstog kopna nema na vidiku.
Što je ostalo građanstvu u Rvackoj u današnje vrijeme? Životni prostor nam se sve više smanjuje. Čak i na bazenu korporacije otimaju staze za plivanje. Što li nam tek rade u ostalim segmentima života? Osim što nam na sve načine smanjuju životni prostor, kakav nam je status u budućnosti? Prijeti li građanskom sloju izumiranje? Nažalost, prvi kandidati za građane ograničenih građanskih prava su oni koji su ugovorenim obvezama podjarmljeni od strane korporacija (u ovom slučaju banaka): oni koji uzimaju dugoročne kredite, posebno stambene. Neki će reči da su sami pristali na to, ali istina je da veliku većinu situacija tjera na taj potez, ali i normalni slijed životnih zbivanja: osamostaljivanje i stvaranje vlastitog krova nad glavom. Mali sloj privilegiranih dobrim položajima ill plaćama, ili onime što su nasljedili uživati će u svim blagodatima života, ali mi ostali funkcionirati čemo kao kmetovi informatičkog doba. Ograničene slobode! A sloboda koju ti netko ograničava i nije sloboda. I to nije ono ograničavanje slobode Rousseauovim društvenim ugovorom, ovo je čisti obveznopravni odnos u koji se ulazi kao ravnopravna stranka. "Ravnopravna", toga nema!
Što preostaje? Precizno i manijakalno plivanje, metaforički rečeno. Ako se i utopiš, barem si pokušao plivati.
Malo sam se ispuhao danas. Da sam dovršio ovaj post jučer kad sam baš bio nabrijan, bilo bi to puno žešće.

Dok na dalekim australskim obalama možete stradati od uboda otrovne raže, na hrvatskim obalama Jadranskog mora se srećom život ne gubi od takvih beštija (makar treba paziti da se šljapkajući po pješčanom dnu ne nagazi na pauka). Ovdje sve više prijeti opasnost da vam strada čudoređe. Na splitskoj plaži Kašjunima (ne poznam baš Split pa mi nije poznato o kakvoj se plaži radi) zaigralo se 6 španjolki i 4 psa, pa su se igri priključila i dva domaća stričeka (dobro, barbe, ipak je to Dalmacija), pa se igra otela kontroli, pa su to vidjeli i umiiješali se i drugi građani, pa se umiješala policija, i zadnja runda se odigrava na prekršajnom sudu. Eh sad, svatko tu priča neku svoju priču. Službena je verzija da su se cure igrale jedna sa drugom bez odjeće, pružajući si uzajamno putena zadovoljstva i tjelesne užitke, i da su barbe koji su se umiješali željeli zapravo ukazati da se inače za takve predstave skupo plaća za gledanje po raznim klubovima i da nije baš u redu da se ovdje odigrava tako besplatno i pred svima. Na tu provokaciju one su u manirima pravih vatrenih španjolki odgovorile bacanjem kamenja, pa je došla policija i ostalo je policijski zapisnik. Cure tvrde da se nisu niš posebno igrale, da nisu bile ful gole već u toplesima, i da je prvi barba koji im je pristupio počeo sa samozadovoljavanjem (masturbacija, iliti, drkanje, flaksanje, bacanje majmuna u komu, bacanje malog na umor, šetanje kožice, itd.) te su one žestoko uzvratile bacanjem kamenja i cipelarenjem dotičnog barbe. Onda su se umiješali drugi građani, i zadnju riječ je imala policija. O toj činjenici nema dvojbe. Iz raznih izvora ostaje jedino nejasna uloga pasa (komada 4) u cijeloj toj situaciji jer su cure osim za vrijeđanje i omalovažavanje moralnih osjećaja građana prijavljene i za držanje životinja bez nadzora i njihovo zlostavljanje na javnom mjestu. Da li su i ti psi sudjelovali u igrama, i na koji način, ostaje nepoznato. U svakom slučaju mislim da je to dobro upozorenje stranim turistima da jadranska obala nije Ibiza ili Lloret del mar i da se ne može raditi baš apsolutno sve što se hoće. Istina, teško je zaustaviti neke loše stvari, kao što je divljanje investitora domaćih i stranih u nekontroliranoj betonizaciji obale, iako će i to doći na red, ali što se tiče zaštite morala i čudoređa na našoj obali, e tu smo jaki. S obzirom na iskustvo sa čednim zonama u Vrbniku, a i žestokoj intervenciji po metodi "puhanje i na hladno" protiv nizozemskog fotografa sumnjivih namjera, nema straha za moral i čudoređe na hrvatskoj obali. Predlaže se i slanje policijskih službenika na praksu u Iran, da bi se dobro izvježbali po pitanju zaštite morala.

Pravi doprinos razvoju autoriteta i odgovrnosti pokazao je hrvatski nogometni izbornik Slaven Bilić, kaznivši i steravši trojicu neodgojenih i primitivnih debila zato što su zbrisali iz karantene i otišli zaružiti u Fontanu, te bili očevidci šore i pucnjave. Zaslužili su i strože kazne od onih koje su dobili, nacija živi od njihovih rezultata a oni se tako neodgovorno ponašaju. Slavenu, kao rockeru i obrazovanom čovjeku, vjerovatno ovaj obrazac brijanja po raznim Fontama i Pashama i nije baš neka brija, tako da mu vjerovatno Srnina obrana da se on tako opušta prije važnih tekmi nije bila prihvatljiva. S druge strane, iziritirao me kolumnist Jutarnjeg lista općepoznat po simpatičnosti s tvrdnjom da Srna, Balaban i Olić ne bi bili manje krivi da su se našli u Tvornici nakon koncerta Pixiesa. Istina, karantena je karantena i mora se poštivati,mislim da ipak postoji razlika između mjesta gdje se svaku večer može popiti metak ili sudjelovati u tučnjavi i ruži se pod redovno do 6 ujutro i rock koncerata gdje se takve stvari ne događaju. U svakom slučaju, kad nacija od tebe očekuje da izboriš europsko prvenstvo, onda se ne ruži do 6 ujutro. Tako bi trebalo biti u svemu, a ne samo u nogometu.

Prilikom ovog obituarija uputio bih na svoj post od 17.11.2005. koji govori o filmu Wernera Herzoga "Grizzly man" o ludom ekologu Timothyu Threadwellu i njegovoj strasti prema grizlijima koja ga je odvela u smrt.
Steve Irwin mu je bio sličan, samo što je svoje filmove pravoremeno i skupo prodao. Moglo bi se reči da je bio pravi ljubitelj i zaštitnik životinja, ali ja bih rekao prije da je Irwin životinje zajebavao. Natezao je krokodile, zmije, pauke i ostalo.. Na kraju mu se vratilo njegovo zajebanje životinja, u vidu oštroga ražinog repa. Riskirao je puno svojim ispadima sa divljim i opasnim životinjama, i na kraju nastradao. Osjetio se previše samopouzdan u prirodi. A nitko se ne bi smio zajebavati sa silama prirode..
I, za razliku od Threadwella kojeg je pojeo medvjed, Irwina nije dokrajčila omiljena mu životinja, krokodil, posao je obavila raža..
Lud bio, ludo i završio, eto....

Prije neku večer uspio sam uhvatiti legendaran film Harolda Beckera „More ljubavi“ na nekoj od televizija (više ih ni ne razlikujem, jedino znam da kad je teško sranje onda je obično RTL). Mislim da je to bio čak i prvi film koji sam u davna vremena gledao u kinu sa ekipom iz srednje. Sadržaj je poznat, ženska kojoj ubijaju dateove koje upoznaje preko oglasa. Al Pacino je bio odličan kao policijski istražitelj- gubitnik, a i Ellen Barkin i John Goodman ostvarili su zapažene uloge, Becker je složio stvarno odličan film, klasik žanra, sa izvrsnom karakterizacijom likova. Jedna mi je scena posebno zapala za oko, kad Al sa ekipom kod sebe doma pregledava oglase, prilično cugaju, a njegov stari citira stihove kojima je zaveo njegovu majku. Oni koji su gledali film znaju i scenu i likove, a meni je ta scena postavila pitanje izgleda li moja budućnost poput te situacije? Da li je slika moje budućnosti sa kojih 44-45 biti sredovječni luzer, bez obitelji (u najboljem slučaju razveden), koji i dalje živi sa starim, radi u nekoj šugavoj državnoj službi (murjak srećom neću biti nikad) bez nekih novaca i naravno popriličan je cuger.. Odjednom mi se ta scena učinila jako mogućom..No, pustimo to. Okosnica filma je stvar određenih Phil Phillips and the Twilights (glupa li imena za bend) „Sea of love“ uz koju bolesno ljubomorni bivši muž ubija tipove s kojima se njegova bivša supruga nalazi preko oglasa. Snimano u doba dok još Iskrica nije bila ni zamisliva. Na završnoj špici vrti se odlična verzija pjesme „Sea of love“ koju izvodi Tom Waits. Tu bi stvar morao nabaviti.
U zadnje vrijeme slušaju mi se Stonesi, a i podosta Dylana i Beatlesa. Tko zna otkud ta potreba za rock klasikom. Paše mi, u svakom slučaju, pa bi se tu dobro uklopio i Waits....