antun kauzljar

Moj otac ostao je siroče bez svojih roditelja u šestoj godini starosti. Odgojila ga je i othranila njegova tetka, očeva sestra. Iako je rođen na Kordunu, odrastao je u Slavoniji. Kada se oženio mojom majkom dobio je u naslijeđe pet jutara oranice a majka, koja je rođena u Mađarskoj od oca Hrvata i majke Mađarice, u miraz je donijela «škrinju» s najosnovnijom odjećom. To je bilo sve. Prvu «kuću» sagradili su od lijeskova pruća i obljepili je blatom. U njoj su započeli svoj težak i mukotrpan život. Izrodili su desetero djece a ja sam bio posljednji, deseti. Nisu me htjeli ali zalomio sam im se i to baš u ratno vrijeme drugog svjetskog rata.
Drugu kuću sagradili su od «prijesne» (nepečene) cigle a treću od prave cigle tijekom rata u kojoj sam se kući i ja rodio. Otac je, nakon upornog nastojanja oslobođen od služenja vojske u domobranima kao hranitelj mnogobrojne djece. Do nastanka nove države i dolaska socijalizma živjeli smo isključivo od poljoprivrede i stočarstva. U novoj državi otac se zaposlio kao transportni radnik (nije imao školu ali je bio pismen).
Ja sam bio mezimac i roditeljima i sestrama i bratu. Kao najmlađega svi su me voljeli i oslobađali me poslova kad god su to mogli. Nitko od braće i sestara nije završio više od osnovne četverogodišnje škole, ali mene su odlučili poslati na daljnje školovanje u srednju školu. Od nas desetero djece četvero je umrlo kao sasvim mali. Jedan brat sa šest mjeseci, drugi sa dvije godine, a jedan brat i jedna sestra umrli odmah nakon poroda bez imena. Ostalo je nas šestero: četiri sestre i nas dva brata. Svojega djetinjstva se nejasno sjećam i ne mogu o tome puno pisati. Znam da sam bio odličan đak, imao sam sve petice. Nisam volio pjevanje i folklor. Bio sam visok rastom pa me je uvijek zapalo da u našoj maloj školskoj poljoprivrednoj zadruzi dobijem u ruke kosu, bio sam dežurni kosac. Uzgajali smo rajčice i nosili ih prodavati na pijacu, sadili voćke i radili i druge poljoprivredne poslove. Imao sam jednog dobrog prijatelja s kojim sam se uglavnom družio ali su nam se putovi nakon osomogišnjeg školovanja razišli.
Sjećam se i toga da sam u obitelji imao obavezu čuvanja stoke: krava i svinja. Nisam to volio zimi jer mi je bilo hladno. Najviše se sjećam našeg konja Sokola, kojega sam ja sa neopsisvom radošću često jahao. Kada ga je otac prodao (morao je) svi smo plakali. Od igrački se sjećam samo krpene lopte i pucanja topovima od blata. Od blata se umijesi kocka, u sredini se utisne petom rupa a tada se kocka okrene naopako i baci na zemlju. Zrak iz šupljine izbije tanko dno i začuje se pucanj. Isto tako smo hvatali obadove, u njihov zadnji dio tijela zabijali smo stabljiku travke i onda ih puštali da lete kao avioni.
Sjećam se događaja sa svećenikom u vrijeme kada su se posvećivale kuće. Bio je običaj da najmlađe dijete dočeka svećenika na ulazu u dvorište. Naravno, to je bila moja obaveza. Kada je svećenik obavio svoj posao posvete kuće i svi se lijepo izmolili, svećenik se obratio meni riječima: „Dječače nikada nemoj ići uz vjetar jer je to puno teže nego hodati niz vjetar.“ I tada me je „pomilovao“ po obrazu. No, budući da je svećenik već bio u prilično pripitom stanju, to njegovo „milovanje“ ja sam osjetio kao jaki šamar i oštar bol. Valjda nije mogao zbog djelovanja alkohola ocjeniti koliko jako će me pljusnuti po licu. Od tada sam izbjegavao susrete sa svećenicima, osim kada sam se baš morao sa njima susresti.
Osmi razred je završilo u našoj generaciji nas osmero, tri cure i nas pet dječaka. Na jednom izletu pao sam sa jedne brdske strmine na cestu u uganuo ruku (šaku). Kada sam došao posljednjeg dana iz škole u našoj kući je prosvijetlila prva električna žarulja a ja sam išao s lovcima kao gonič divljači i za taj „posao“ dobio pet dinara.

U sljedećih desetak postova pokušat ću ukratko opisati svoj život a da vam ne budem dosadan. Oprostite ako u tome ne uspijem. Na pisanje o svome životu ponukao me prijedlog o donošenju zakona o lustraciji. Ako je nekome stalo da proganja „vještice“ iz prošlih vremena, olakšat ću im posao. Ionako sam pri kraju svojega života.
Primijetio sam da se mnogi ljudi srame svoga života u doba socijalizma u bivšoj državi SFRJ. Ne znam zašto se stide ali mislim da je to posljedica silne propagande protiv tadašnjeg sustava vlasti i tadašnje zajedničke države više naroda koju danas nazivaju «neprirodnom tvorevinom». Unatoč tako snažnoj političkoj propagandi, mislim da bi ljudi trebali ostati čvrsti i ne podleći joj. Ne bi se smjeli stidjeti svoje prošlosti ma u kakvim okolnostima se ona događala. Svaki čovjek ima svoj život, živio ga je prema svojem znanju i umijeću i nikako ga se ne bi trebao sramiti pa i onda kada je griješio.
Bio sam kod liječnika specijaliste kako bi on očitao nalaze obavljene prije nekoliko dana na krvožilnom sustavu mojega vrata. Zbog stanja tih mojih žila rizici operacije srca su mnogo veći no korist koju bih dobio tom operacijom. Dakle, ugradnju premosnica u moje srce ne mogu uraditi a moje srčane žile su sužene ili začepljene i prijete snažnim infarktom srca ili možda smrću. «Ženit te neću, udat' ti se ne dam.»
Ta situacija s mojim zdravljem ponukala me na razmišljanje da opišem sjećanja na moj protekli život jer tko zna koliko mi je vremena još preostalo i hoću li imati vremena o tomu pisati, a volio bih svojim potomcima (koji eventualno budu ovo čitali) reći kako sam taj svoj život proživio i da ga se ne stidim. Vrlo rado bih svoj život ocijenio riječima iz Škorine pjesme „Mata“. „Živjeli tako skromno al' ponosno....“ Samo što moja ocjena vlastita života ne može biti objektivna nego samo subjektivna a to onda nije vjerodostojna ocjena. Zato neka netko drugi ocijeni moj život (pa i vi u svojim komentarima) a ja ću samo reći kako je bilo i kako sam ja doživio svoj život.

Dva dana boravio sam u Zagrebu kod svoje djece, nakon što sam obavio kontrolu kod liječnika specijalista. Dvije stvari bodu me u oči gledajući naš lijepi Zagreb grad.
Prva stvar je da se u Zagrebu jako puno gradi. Građevine (osobito one za trgovinske i ugostiteljske namjene ali i stambene) niču na svakom koraku. Rekao sam sinu: „Ako se ovim tempom nastavi graditi, cijela Hrvatska će se preseliti u Zagreb.“ Takvo što već se sada događa. Sela izumiru a manji gradovi se smanjuju (osim iznimaka).
Druga stvar, koja me je ubola u oči to su natpisi na trgovinama, obrtničkim radnjama, reklamnim plakatima (kojih ima sada već dobrana šuma a niču i novi, na primjer na glavnom željezničkom kolodvoru) i razni drugi veliki natpisi na drugim mjestima. Uskoro, onaj tko ne bude znao strane jezike, osobito engleski, neće se moći snaći u Zagrebu sa samo hrvatskim jezikom. Moj sin kaže, da se na taj način stječe poznato ime a time i reklama za svoje poslovanje. Meni to nije jasno ali nema veze. Zar ja moram znati i razumjeti baš sve?
Bio sam i na Zagrebačkoj gori u jednom planinarskom domu. Vrlo snažno sam osjetio miris zraka gore u odnosu na zagrebački smog.
Tako sam bio malo odsutan s blogova ali evo sada se vraćam.

Povod pisanju ovoga posta jest jučerašnja vijest na TV kako u sjevernom Jadranu iz podmorja izlazi plin kao posljedica istraživačkih bušotina za eksploataciju plina. U istoj vijesti rekli su da, prema mišljenju stručnjaka, opasnosti nema. Ta vijest vjerojatno nije ostala u svijesti mnogih ljudi kao nešto važno i bitno. No, ja bih volio da to ne ostane „nevažna vijest“. Mislim, da je istjecanje plina metana u atmosferu vrlo opasno zbog uvećavanja efekta stakleničkih plinova na globalno zagrijavanje.
Populacija čovječanstva uvećava se vrlo brzo a civilizirani način života ljudi zahtjeva sve veću upotrebu energije. S druge strane energija dobivena izgaranjem fosilnih goriva (pa i drveta) ima za nusprodukt ugljikov dioksid koji stvara učinak staklenika i opasno globalno zatopljenje. Izgaranjem metana ne proizvodi se ugljikov dioksid ali transport plina je takav da metan neposredno istječe u atmosferu a on ima 24 puta jači učinak staklenika od ugljikovog dioksida tako da je i plin štetan za globalno zatopljenje. Energija iz nuklearnih centrala ne proizvodi efekt staklenika ali su nuklerne elektrane tehnološki nepouzdane i opasne ako radioaktivna tvar pobjegne nadzoru. Dakle, najpovoljnija je električna energija, koja je i najprirodnija jer već u samom atomu između elektrona i jezgre atoma vlada jaka elektromagnetna sila, jedna od četiri poznate sile. Ostaje samo pitanje načina na koji se dobiva električna energija ali i način na koji se ona distribuira do potrošača. Upravo ovakvi pronalasci rješavaju te probleme i zato su jako važni za cilj da se upotrebljava što više električne energije a što manje drugih izvora energije.
Staklenički plinovi (uključujući i metan) proizvode efekt staklenika i globalno zatopljenje. Globalno zatopljenje dalje izaziva druge štetne posljedice po cjelokupan život na Zemlji. To su:
- značajne promjene u klimi na Zemlji (uragani, poplave, suše)
- topljenje leda i snijega na Zemljinim polovima, promjenu topline oceana i mora i podizanje razine vode u oceanima
- poremećaj u kretanju golfske struje koja bitno utječe na klimu u Europi
- velike poremećaje u eko sustavu oceana i mora kao i na kopnu (nestanak algi koje slobodno plutaju i zalaze u hladnija mora a njihovim nestankom prestaje značajna proizvodnja kisika neophodnog za život, kao i nerazumna isječa šuma, kisele kiše i umiranje drveća)
- globalno zatopljenje cijele biosfere pa tako i Zemljine kore i njene unutrašnjosti, dodatno povećano većim tlakovima koje izaziva veća količina vode u oceanima, izaziva potrese u podmorju osobito u pacifičkom pojasu a ovi uzrokuju velike rušilačke plimne valove
- ako bi se ovaj proces nastavio i još više ubrzao, postoji čak opasnost za poremećaj u magnetnom polju Zemlje, što bi moglo izazvati uništenje magnetne zaštite Zemljine atmosfere od Sunčevog vjetra i dovesti do otpuhavanja atmosfere
- poremećaji u kemijskom sastavu atmosfere utječe i na ozonski omotač koji sprječava ultraljubičastom zračenju da prodre kroz atmosferu i uništi život na Zemlji.
Ovo su samo neke od mogućih štetnioh posljedica globalnog zatopljenja koje je izazvao čovjek svojim neumjerenim korištenjem neprikladnih oblika energije. Štetnom djelovanju čovjekovih aktivnosti pripisujem i ovaj naoko sitan izgred istjecanja metana iz jadranskog podmorja. Kada se zbroje svi čovjekovi štetni postupci, tada dolazimo do vrlo krupnih štetnih rezultata.
Proces, koji je započeo, skoro je više nemoguće zaustaviti. Osobito se ne može zaustaviti tzv. održivim razvitkom. Buduće katastrofe možemo spriječiti jedino ODRŽIVIM UZMAKOM.

5.svibnja 2005. godine, između ostalog, zapisao sam ovo:
„Bojim se operacije jer me prati neki čudan osjećaj da se neću probuditi iz narkoze nakon operacije.
No, kad malo bolje razmislim, tako bi možda bilo najbolje. Bila bi to sasvim bezbolna smrt. Ionako se osjećam nepotrebnim u ovom svijetu. Ovako bolestan i u penziji u suštini ne mogu biti koristan ni sebi ni drugima. Moje radne sposobnosti su minimalne, a umno sam sasvim nepotreban jer moji stavovi i moja razmišljanja nisu sukladna današnjici i nikome ne trebaju, čak mnogima i smetaju.
Puno sam do sada napisao. Pisao sam o mnogo čemu. Nitko nije našao za potrebno da pročita to što sam napisao. Čak sam «promovirao» sam sebe, ali ništa. Nikoga ne zanima moje pisanije. Tako sam i u tom pogledu nepotreban.
Sa dvojicom ljudi, s kojima se najčešće družim, više ne mogu normalno razgovarati. U ovom novonastalom društvenom kapitalističko-konzumističkom sustavu i formalnom povratku ljudi ka religiji, ja ne vidim ništa dobro. Oni, pak, u njemu vide sve dobro a pljuju po našim životima u prošlom socijalizmu. Dakle, nisam više sposoban ni za komunikaciju s drugim ljudima.
Tako, kada dobro razmislim, postao sam nepotreban, čak štetan. Figuriram u svojoj obitelji. Postojim samo fizički u svojem žvotnom okružju. Te činjenice me nimalo ne tješe.
Zaključujem da je dobro znana staračka 'čangrizavost' sada i mene obuzela. Takav 'čangrizav' postajem sve «teži» svojoj okolini, dakle nepotreban i štetan.
Ipak, kao svaki drugi čovjek, želio bih još poživjeti. Nadam se, da se ove moje crne misli neće obistiniti. Nedavno sam na grobu mog brata rekao:»E, moj brate, ti si dogurao do šezdeset devete. Dokle ću ja?»
Dokle ću ja? Pitanje na koje nitko ne zna odgovor. Stoga mi preostaje samo čekati i trpjeti.“
Tako sam mislio i pisao tada. Danas, nakon više od godinu i pol dana, ja sam još uvijek živ a smisao svog staračkog življenja sam pronašao u pisanju na blogovima, na svojoj web stranici, na forumima i portalima. Ne znam koliko me drugi čitaju. Netko ipak čita. No, to mi i nije osobito važno. Važno mi je da izbacim iz sebe sve ono što me tišti i što me opterećuje ali također želim napisati svoja životna iskustva i spoznaje. Možda će nekome malčice pomoći.
Zadovoljan sam i na neki način sretan jer, prema komenatrima na moje postove, vidim da me ipak dosta osoba čita a među njima ima onih koji uvažavaju moja razmišljanja, čak i onda kada se s njima ne slažu. Hvala svima!

Bio sam na pogrebu ujaku moje supruge. Pogreb, razgovor s rodbinom i poznanicima - sve zajedno ponukalo me je na razmišljanje o prolaznosti svega, kako kaže svećenik, osim vječnosti s Bogom. O postojanju nečega što on naziva prolaznošću slažem se s njim. On to tumači na crkveni religijski način, uvjeravajući vjernike da je sve prolazno osim života s Bogom u vječnosti i zato treba živjeti s Bogom i u Bogu u cilju vlastitog spasa.
No, ja tzv. prolaznost razumijevam drugačije. Pojam prolaznosti po meni znači da je nešto postojalo i više ga nema. Međutim, u cijelom univerzumu ne može nešto nastati pa nestati, ništa u svemiru ne nastaje niti nestaje. U svemiru sve samo mijenja svojstva i oblik u vremenu i prostoru. Sve prerasta iz 'jednog' u 'drugo' u beskonačnom vremenu i prostoru. Materija i energija igraju beskonačnu igru pretvorbe svojstava i oblika ali one ostaju uvijek konstantne. U tom smislu događa se samo prolaznost svojstva, sadržaja ili oblika. Jedno svojstvo materije zamjenjuje drugo svojstvo, jedan oblik zamjenjuje drugi, materija postaje energija i obrnuto itd.
U cijeloj toj sveukupnosti promjena, koje se u suštini događaju slučajno i zbog toga ih ima neograničeno puno (prema zakonu o entropiji – neredu, koji kaže: Entropija se ne može smanjiti, može samo ostati jednaka ili se povećati), svaka od promjena ima svoj uzrok ali je i svaka promjena uzrok nekom slijedećem svojstvu ili obliku. Dakle svaki uzrok ima svoju posljedicu ali ta posljedica postaje uzrokom neke druge posljedice. To je vječni tijek postojanja promjena i jedina konstanta, pa makar je zvali i Bogom.
Iako je život čovjeka najsloženiji niz mnogobrojnih promijena koje se događaju tijekom njegovoga životnog vijeka, ipak se i on može svrstati pod navedene zakonitosti i nema potrebe objašnjavati život tako da je on nečija volja, da je počeo nečijom voljom i završava nečijom voljom. Tim više što nema objašnjenja na koji način djeluje ta Božja volja na stvaranje života a ni na njegov svršetak.
Jednostavnije i bolje objašnjenje je biološko objašnjenje čovjekova života. Parovi mužjaka i ženke spajaju se nakon seksualnog odnošaja po principu slučajnosti. Od ogromnog broja spermatozoida koji bivaju izbačeni u jednom istom trenutku samo igrom slučajnosti se može dogoditi da baš taj i taj spermatozoid prodre u jajnu stanicu ženke u kojoj se dogodi spajanje te dvije grupe DNK parova. Tko bi mogao unaprijed odrediti da će od milijun spermatozoida uspjeti samo jedan određeni stići do jajne stanice. Isto tako od oko šest i pol milijarda ljudskih jedinki na Zemlji, tko može odrediti da će se seksualno sastati baš ove dvije muško - ženske jedinke, da će se sastati baš u to i to vrijeme i na tom i tom mjestu. To jednostavno mora biti igra slučajnosti i ništa više.
Ali svaka od tih slučajnosti mora imati uzroke. Seksualni odnos uzrokuje seksualna želja mužjaka i ženke (ili nažalost neki drugi neprirodni uzrok kod ljudi). Dvoje ljudi sastat će se ako im se životni putovi sretnu stjecajem drugih raznih uzroka. Njihov susret, koji je posljedica tih uzroka, postaje uzrokom njihovog seksualnog odnosa a njihov seksualni odnos postaje posljedica tog susreta ali je istovremeno i uzrok spajanja njihovih parova DNK itd., itd.
Neki mudri ljudi su ustvrdili da lepet krila leptira na Havajima može uzrokovati tornado u Sjevernoj Americi. To je jedno simbolično objašnjenje igre slučajnosti u prirodi. Jedan fizičar je rekao – dajte mi čekić i recite koja je frekvencija ovoga mosta i ja ću ga srušiti običnim čekićem. Dakle, on je smatrao da može usklađivanjem udaraca čekića s poznatom frekvencijom mosta učiniti da tu frekvenciju postepeno pojačava i tako uzrokuje rušenje mosta. Nakon prvog udarca u pravilno složene biljarske kuglice one će se razletjeti po stolu. Nakon toga možete udarati bilo koju od njih, iz bilo kojeg smjera, u bilo koje vrijeme, jednu ili sve istovremeno ali ih nikada više nećete moći posložiti u prvobitni položaj. Nered se nikada ne smanjuje. Dakle, slučajnosti ima neograničeno mnogo.
Lepet krila su uzrok tornadu kao posljedici, a tornado postaje uzrokom silnih razaranja i rušenja, udarac čekića usklađen s frekvencijom mosta uzrokuje njegovo rušenje a srušeni most postaje uzrokom obustave prometa preko njega. Udarac u biljarsku lopticu uzrokuje promjenu položaja svih kuglica ali njihov novi položaj postaje uzrokom novih mogućnosti za nove udarce itd.
Vratimo se životu. Spajanje parova DNK u maternici uzrokuje pokretanje više bioloških procesa u tijelu majke, također uzročno posljednično povezanih. Posljedica svih tih procesa kao ukupnog uzroka, u utrobi majke raste dijete – novi čovjek. Njegov rast uzrokuje jednoga dana njegovo rađanje, tj. izlazak iz maternice. Rađanje je posljedica rasta u maternici ali postaje uzrokom drugačijeg načina biološkog opstanka – življenja djeteta: načina uzimanja hrane, disanja, kretanja itd. I tako možemo nabrajati uzroke i posljedice kroz cijeli tijek ljudskog života. Na tijek čovjekovog života utječu i tzv. vanjski uzroci. Prostor i vrijeme u kojem živi i okolnosti s kojima živi.
No, svi ti unutarnji i vanjski uzroci sveukupno gledano imaju za posljedicu življenje čovjeka. Življenje čovjeka, pak, postaje uzrokom «trošenja» njegovog tijela. Funkcije tijela koje održavaju tijelo živim slabe, postaju sve neotpornije na utjecaje i tako postaju uzrokom starenja. Mudraci kažu da čovjek počne starjeti kada se rodi. I na kraju kada organi tijela više ne obavljaju svoje funkcije dovoljno dobro (jedan ili više njih), tijelo prestaje funkcionirati kao živi organizam. Naravno, postoji i drugi način prestanka rada organizma a to je zbog jake fizičke ozljede koja dovodi do smrti.
Razlika između tijela kao živog organizma i tijela kao nežive tvari –materije očituje se samo u tomu što je živi organizam u neprekidnom stanju gibanja kao cjelokupni sustav a mrtvo tijelo postaje materija čije gibanje se događa samo na razini atoma i subatomskih čestica. Grubo uspoređujući, mrtvo tijelo je ugašeni pogonski motor.
Religijsko objašnjenje da čovjek živi u duhu nakon svoje biološke smrti je suvišno. To bi značilo da duh, dok je u tijelu pokreće sve organe tijela i samo tijelo. To jednostavno nije točno jer je znanstveno dokazano da to nije točno. Čak se ni religija u potpunosti nije usuglasila što je to ljudski duh. Za razliku od današnjeg «tumačenja» da je duh nevidljiva duša, ranija «tumačenja» iz Starog zavjeta kažu da je to krv u čovjeku. Radije bih prihvatio da je krv ta koja ljudsko tijelo čini živim jer je ona temeljni medij koji opskrbljuje cijeli organizam potrebnim atomima i molekulama hrane, vode i zraka. Kada krv prestane cirkulirati kroz tijelo, tijelo prestaje funkcionirati, cijeli organizam prestaje se gibati.
Zašto se čovjek rađa i umire? To je vrlo često pitanje među običnim ljudima. I opet se umiješala crkva, koja tvrdi da je to Božja volja. To je tako jednostavan odgovor ali potpuno neshvatljivo objašnjenje. Mogli bismo dalje pitati: zašto je njegova volja baš takva, zašto umire dijete, zašto ljudi umiru od fizičkih ozljeda u nesrećama, u ratovima u ubojstvima i samoubojstvima itd.,itd.
Čovjek (i sva druga živa bića) rađa se zbog niza slučajnosti koje su posljedica raznovrsnih i mnogih uzroka, čovjekov život od njegovog začeća do njegove smrti je također niz slučajnosti s mnogim uzrocima i posljedicama tih uzroka i na kraju njegova smrt je kraj funkcioniranja njegovog složenog biloškog tijela uzrokovanog također s više mogućih uzroka. Smrt je samo njihova posljedica.
Uzmimo kao alternativno moguće rješenje da je Bog kojim slučajem odlučio da stvori čovjeka vječnog života (a toga se Bog strašno bojao prema tumačenju Biblije), danas bi na cijeloj Zemlji živjeli samo Adam i Eva. Bili bi vrlo stari, postojali bi samo oni ali života na Zemlji ne bi bilo. Ako nema rađanja i smrti, tada nema ni života. Cjelokupan život upravo čini rađanje, življenje i smrt. Moglo bi se ukratko reći da su to troje jedno drugom i uzrok i posljedica. Življenje je uzrok rađanju, ali življenje je i posljedica rađanja a smrt posljedica življenja i ujedno uzrok rađanju, tako da je rađanje posljedica smrti. Sve zajedno je život u sveukupnoj igri slučajnosti stvaranja u svemiru.
Vječnost čovjeka, kako je ja vidim, je dolazak čovjeka od svojih predaka i nastavak postojanja u svojim potomcima.

Igrani događaji u sudnici M. Vukmirice, u sudnici na RTL-u i stvarna suđenja u RH, sustav optužbi i sustavi obrane osumnjičenika (optuženika) i „rezultati“ svih tih suđenja, sve to zajedno ponukalo me da napišem ovaj post.
Najprije moram reći da ima takvih „slučajeva“, koje ja ni u snu ne bih mogao odsanjati. Neki „slučajevi“ su upravo nevjerojatni. Ja pretpostavljam da scenaristi za „TV suđenja“ koriste materijale iz sudskih arhiva jer mi se čini da nitko nema tako bujnu maštu pa da može izmisliti ovako nevjerojatne priče. Ako su TV sudske priče potekle iz sudskih arhiva, to znači da su se slični slučajevi doista događali. Ako tome dodam i stvarne sudske procese koji se vode kod nas i u Hagu, tada naša stvarnost postaje doista nevjerojatna. Ja osobno ne mogu vjerovati da su odnosi među ljudima, bračnim partnerima, poslovnim ljudima, među političarima itd., gledani kroz sudsku praksu doista pali na tako niske grane. Toliko zločina, toliko kriminaliteta, prijevara, lažnog svjedočenja, krađa, ubojstava i ne znam čega sve nema, govori o totalnom moralnom glibu u koji je zapalo naše civilizirano ljudsko društvo.
Pada mi na pamet vjerovanje kršćana (katolika) u sudnji dan, kada će Bog preko svog sina Isusa doći i suditi mrtvima i živima. Pretpostavljam da u Božju pravednost ne treba sumnjati a to bi trebalo za vjernike značiti da bi se morali plašiti sudnjeg dana jer će im biti od Boga tada suđeno bili oni živi ili mrtvi. A u nas je (prema službenim podacima) 87% katolika. Nije moguće da samo onih preostali 13% nekatolika čine djela za koja se odgovara pred sudbenom vlasti.
Osim toga, crkva priznaje samo Božje zakone. Nadbiskup Bozanić se začuđeno upitao:“Kako je moguće da se u državi, u kojoj 90% žitelja čine katolici, donose zakoni protivni katoličkoj vjeri?“ Ja iz toga izvlačim zaključak da osim ljudskih zakona postoje i Božji zakoni. Ako je tako, ako postoje Božji zakoni (koji su vjerojatno apsolutno pravedni), zašto nam trebaju ljudski zakoni i zašto je potrebno ljudima da sude „griješnicima“ ako će to učiniti (ili možda već za života svakog čovjeka čini) sam Bog? Što je ljudska kazna u usporedbi s Božjom kaznom i zašto nam trebaju obadvije?
Ljudi – vjernici svoje grijehe ispovijedaju u crkvi pred Božjim izaslanikom, crkvinim predstavnikom. Tom prigodom, uglavnom im bude oprošteno (tako im se kaže), nakon što moraju izvršiti zadanu im pokoru. To crkveno opraštanje ne vrijedi ni za jedan ljudski sud, pa ni za sudove i zakone koji vrijede u zemlji katolika.
Nakon ovakvog razmišljanja ostajem potpuno zbunjen.