Moj otac ostao je siroče bez svojih roditelja u šestoj godini starosti. Odgojila ga je i othranila njegova tetka, očeva sestra. Iako je rođen na Kordunu, odrastao je u Slavoniji. Kada se oženio mojom majkom dobio je u naslijeđe pet jutara oranice a majka, koja je rođena u Mađarskoj od oca Hrvata i majke Mađarice, u miraz je donijela «škrinju» s najosnovnijom odjećom. To je bilo sve. Prvu «kuću» sagradili su od lijeskova pruća i obljepili je blatom. U njoj su započeli svoj težak i mukotrpan život. Izrodili su desetero djece a ja sam bio posljednji, deseti. Nisu me htjeli ali zalomio sam im se i to baš u ratno vrijeme drugog svjetskog rata.
Drugu kuću sagradili su od «prijesne» (nepečene) cigle a treću od prave cigle tijekom rata u kojoj sam se kući i ja rodio. Otac je, nakon upornog nastojanja oslobođen od služenja vojske u domobranima kao hranitelj mnogobrojne djece. Do nastanka nove države i dolaska socijalizma živjeli smo isključivo od poljoprivrede i stočarstva. U novoj državi otac se zaposlio kao transportni radnik (nije imao školu ali je bio pismen).
Ja sam bio mezimac i roditeljima i sestrama i bratu. Kao najmlađega svi su me voljeli i oslobađali me poslova kad god su to mogli. Nitko od braće i sestara nije završio više od osnovne četverogodišnje škole, ali mene su odlučili poslati na daljnje školovanje u srednju školu. Od nas desetero djece četvero je umrlo kao sasvim mali. Jedan brat sa šest mjeseci, drugi sa dvije godine, a jedan brat i jedna sestra umrli odmah nakon poroda bez imena. Ostalo je nas šestero: četiri sestre i nas dva brata. Svojega djetinjstva se nejasno sjećam i ne mogu o tome puno pisati. Znam da sam bio odličan đak, imao sam sve petice. Nisam volio pjevanje i folklor. Bio sam visok rastom pa me je uvijek zapalo da u našoj maloj školskoj poljoprivrednoj zadruzi dobijem u ruke kosu, bio sam dežurni kosac. Uzgajali smo rajčice i nosili ih prodavati na pijacu, sadili voćke i radili i druge poljoprivredne poslove. Imao sam jednog dobrog prijatelja s kojim sam se uglavnom družio ali su nam se putovi nakon osomogišnjeg školovanja razišli.
Sjećam se i toga da sam u obitelji imao obavezu čuvanja stoke: krava i svinja. Nisam to volio zimi jer mi je bilo hladno. Najviše se sjećam našeg konja Sokola, kojega sam ja sa neopsisvom radošću često jahao. Kada ga je otac prodao (morao je) svi smo plakali. Od igrački se sjećam samo krpene lopte i pucanja topovima od blata. Od blata se umijesi kocka, u sredini se utisne petom rupa a tada se kocka okrene naopako i baci na zemlju. Zrak iz šupljine izbije tanko dno i začuje se pucanj. Isto tako smo hvatali obadove, u njihov zadnji dio tijela zabijali smo stabljiku travke i onda ih puštali da lete kao avioni.
Sjećam se događaja sa svećenikom u vrijeme kada su se posvećivale kuće. Bio je običaj da najmlađe dijete dočeka svećenika na ulazu u dvorište. Naravno, to je bila moja obaveza. Kada je svećenik obavio svoj posao posvete kuće i svi se lijepo izmolili, svećenik se obratio meni riječima: „Dječače nikada nemoj ići uz vjetar jer je to puno teže nego hodati niz vjetar.“ I tada me je „pomilovao“ po obrazu. No, budući da je svećenik već bio u prilično pripitom stanju, to njegovo „milovanje“ ja sam osjetio kao jaki šamar i oštar bol. Valjda nije mogao zbog djelovanja alkohola ocjeniti koliko jako će me pljusnuti po licu. Od tada sam izbjegavao susrete sa svećenicima, osim kada sam se baš morao sa njima susresti.
Osmi razred je završilo u našoj generaciji nas osmero, tri cure i nas pet dječaka. Na jednom izletu pao sam sa jedne brdske strmine na cestu u uganuo ruku (šaku). Kada sam došao posljednjeg dana iz škole u našoj kući je prosvijetlila prva električna žarulja a ja sam išao s lovcima kao gonič divljači i za taj „posao“ dobio pet dinara.