Bio sam na pogrebu ujaku moje supruge. Pogreb, razgovor s rodbinom i poznanicima - sve zajedno ponukalo me je na razmišljanje o prolaznosti svega, kako kaže svećenik, osim vječnosti s Bogom. O postojanju nečega što on naziva prolaznošću slažem se s njim. On to tumači na crkveni religijski način, uvjeravajući vjernike da je sve prolazno osim života s Bogom u vječnosti i zato treba živjeti s Bogom i u Bogu u cilju vlastitog spasa.
No, ja tzv. prolaznost razumijevam drugačije. Pojam prolaznosti po meni znači da je nešto postojalo i više ga nema. Međutim, u cijelom univerzumu ne može nešto nastati pa nestati, ništa u svemiru ne nastaje niti nestaje. U svemiru sve samo mijenja svojstva i oblik u vremenu i prostoru. Sve prerasta iz 'jednog' u 'drugo' u beskonačnom vremenu i prostoru. Materija i energija igraju beskonačnu igru pretvorbe svojstava i oblika ali one ostaju uvijek konstantne. U tom smislu događa se samo prolaznost svojstva, sadržaja ili oblika. Jedno svojstvo materije zamjenjuje drugo svojstvo, jedan oblik zamjenjuje drugi, materija postaje energija i obrnuto itd.
U cijeloj toj sveukupnosti promjena, koje se u suštini događaju slučajno i zbog toga ih ima neograničeno puno (prema zakonu o entropiji – neredu, koji kaže: Entropija se ne može smanjiti, može samo ostati jednaka ili se povećati), svaka od promjena ima svoj uzrok ali je i svaka promjena uzrok nekom slijedećem svojstvu ili obliku. Dakle svaki uzrok ima svoju posljedicu ali ta posljedica postaje uzrokom neke druge posljedice. To je vječni tijek postojanja promjena i jedina konstanta, pa makar je zvali i Bogom.
Iako je život čovjeka najsloženiji niz mnogobrojnih promijena koje se događaju tijekom njegovoga životnog vijeka, ipak se i on može svrstati pod navedene zakonitosti i nema potrebe objašnjavati život tako da je on nečija volja, da je počeo nečijom voljom i završava nečijom voljom. Tim više što nema objašnjenja na koji način djeluje ta Božja volja na stvaranje života a ni na njegov svršetak.
Jednostavnije i bolje objašnjenje je biološko objašnjenje čovjekova života. Parovi mužjaka i ženke spajaju se nakon seksualnog odnošaja po principu slučajnosti. Od ogromnog broja spermatozoida koji bivaju izbačeni u jednom istom trenutku samo igrom slučajnosti se može dogoditi da baš taj i taj spermatozoid prodre u jajnu stanicu ženke u kojoj se dogodi spajanje te dvije grupe DNK parova. Tko bi mogao unaprijed odrediti da će od milijun spermatozoida uspjeti samo jedan određeni stići do jajne stanice. Isto tako od oko šest i pol milijarda ljudskih jedinki na Zemlji, tko može odrediti da će se seksualno sastati baš ove dvije muško - ženske jedinke, da će se sastati baš u to i to vrijeme i na tom i tom mjestu. To jednostavno mora biti igra slučajnosti i ništa više.
Ali svaka od tih slučajnosti mora imati uzroke. Seksualni odnos uzrokuje seksualna želja mužjaka i ženke (ili nažalost neki drugi neprirodni uzrok kod ljudi). Dvoje ljudi sastat će se ako im se životni putovi sretnu stjecajem drugih raznih uzroka. Njihov susret, koji je posljedica tih uzroka, postaje uzrokom njihovog seksualnog odnosa a njihov seksualni odnos postaje posljedica tog susreta ali je istovremeno i uzrok spajanja njihovih parova DNK itd., itd.
Neki mudri ljudi su ustvrdili da lepet krila leptira na Havajima može uzrokovati tornado u Sjevernoj Americi. To je jedno simbolično objašnjenje igre slučajnosti u prirodi. Jedan fizičar je rekao – dajte mi čekić i recite koja je frekvencija ovoga mosta i ja ću ga srušiti običnim čekićem. Dakle, on je smatrao da može usklađivanjem udaraca čekića s poznatom frekvencijom mosta učiniti da tu frekvenciju postepeno pojačava i tako uzrokuje rušenje mosta. Nakon prvog udarca u pravilno složene biljarske kuglice one će se razletjeti po stolu. Nakon toga možete udarati bilo koju od njih, iz bilo kojeg smjera, u bilo koje vrijeme, jednu ili sve istovremeno ali ih nikada više nećete moći posložiti u prvobitni položaj. Nered se nikada ne smanjuje. Dakle, slučajnosti ima neograničeno mnogo.
Lepet krila su uzrok tornadu kao posljedici, a tornado postaje uzrokom silnih razaranja i rušenja, udarac čekića usklađen s frekvencijom mosta uzrokuje njegovo rušenje a srušeni most postaje uzrokom obustave prometa preko njega. Udarac u biljarsku lopticu uzrokuje promjenu položaja svih kuglica ali njihov novi položaj postaje uzrokom novih mogućnosti za nove udarce itd.
Vratimo se životu. Spajanje parova DNK u maternici uzrokuje pokretanje više bioloških procesa u tijelu majke, također uzročno posljednično povezanih. Posljedica svih tih procesa kao ukupnog uzroka, u utrobi majke raste dijete – novi čovjek. Njegov rast uzrokuje jednoga dana njegovo rađanje, tj. izlazak iz maternice. Rađanje je posljedica rasta u maternici ali postaje uzrokom drugačijeg načina biološkog opstanka – življenja djeteta: načina uzimanja hrane, disanja, kretanja itd. I tako možemo nabrajati uzroke i posljedice kroz cijeli tijek ljudskog života. Na tijek čovjekovog života utječu i tzv. vanjski uzroci. Prostor i vrijeme u kojem živi i okolnosti s kojima živi.
No, svi ti unutarnji i vanjski uzroci sveukupno gledano imaju za posljedicu življenje čovjeka. Življenje čovjeka, pak, postaje uzrokom «trošenja» njegovog tijela. Funkcije tijela koje održavaju tijelo živim slabe, postaju sve neotpornije na utjecaje i tako postaju uzrokom starenja. Mudraci kažu da čovjek počne starjeti kada se rodi. I na kraju kada organi tijela više ne obavljaju svoje funkcije dovoljno dobro (jedan ili više njih), tijelo prestaje funkcionirati kao živi organizam. Naravno, postoji i drugi način prestanka rada organizma a to je zbog jake fizičke ozljede koja dovodi do smrti.
Razlika između tijela kao živog organizma i tijela kao nežive tvari –materije očituje se samo u tomu što je živi organizam u neprekidnom stanju gibanja kao cjelokupni sustav a mrtvo tijelo postaje materija čije gibanje se događa samo na razini atoma i subatomskih čestica. Grubo uspoređujući, mrtvo tijelo je ugašeni pogonski motor.
Religijsko objašnjenje da čovjek živi u duhu nakon svoje biološke smrti je suvišno. To bi značilo da duh, dok je u tijelu pokreće sve organe tijela i samo tijelo. To jednostavno nije točno jer je znanstveno dokazano da to nije točno. Čak se ni religija u potpunosti nije usuglasila što je to ljudski duh. Za razliku od današnjeg «tumačenja» da je duh nevidljiva duša, ranija «tumačenja» iz Starog zavjeta kažu da je to krv u čovjeku. Radije bih prihvatio da je krv ta koja ljudsko tijelo čini živim jer je ona temeljni medij koji opskrbljuje cijeli organizam potrebnim atomima i molekulama hrane, vode i zraka. Kada krv prestane cirkulirati kroz tijelo, tijelo prestaje funkcionirati, cijeli organizam prestaje se gibati.
Zašto se čovjek rađa i umire? To je vrlo često pitanje među običnim ljudima. I opet se umiješala crkva, koja tvrdi da je to Božja volja. To je tako jednostavan odgovor ali potpuno neshvatljivo objašnjenje. Mogli bismo dalje pitati: zašto je njegova volja baš takva, zašto umire dijete, zašto ljudi umiru od fizičkih ozljeda u nesrećama, u ratovima u ubojstvima i samoubojstvima itd.,itd.
Čovjek (i sva druga živa bića) rađa se zbog niza slučajnosti koje su posljedica raznovrsnih i mnogih uzroka, čovjekov život od njegovog začeća do njegove smrti je također niz slučajnosti s mnogim uzrocima i posljedicama tih uzroka i na kraju njegova smrt je kraj funkcioniranja njegovog složenog biloškog tijela uzrokovanog također s više mogućih uzroka. Smrt je samo njihova posljedica.
Uzmimo kao alternativno moguće rješenje da je Bog kojim slučajem odlučio da stvori čovjeka vječnog života (a toga se Bog strašno bojao prema tumačenju Biblije), danas bi na cijeloj Zemlji živjeli samo Adam i Eva. Bili bi vrlo stari, postojali bi samo oni ali života na Zemlji ne bi bilo. Ako nema rađanja i smrti, tada nema ni života. Cjelokupan život upravo čini rađanje, življenje i smrt. Moglo bi se ukratko reći da su to troje jedno drugom i uzrok i posljedica. Življenje je uzrok rađanju, ali življenje je i posljedica rađanja a smrt posljedica življenja i ujedno uzrok rađanju, tako da je rađanje posljedica smrti. Sve zajedno je život u sveukupnoj igri slučajnosti stvaranja u svemiru.
Vječnost čovjeka, kako je ja vidim, je dolazak čovjeka od svojih predaka i nastavak postojanja u svojim potomcima.