31.05.2006., srijeda
Naše blagostanje je zasnovano na neravnoteži, većoj nego ikad prije
Od pamtivijeka su radnici radili za svoje gospodare pri čemu se blagostanje gospodara zasnivalo na neravnoteži, da radnik dobije što manji dio od svojeg rada, a gospodar što veći dio od istog tog rada. Odnos snaga između te dvije strane se uvijek ciklički izmjenjivao prema ekstremima, pa je radnička klasa čas živjela bolje, drugi čas je živjela slabije. Ne tako davno, prije nekih 30ak godina, imali smo zadnji takav ekstrem na ovim prostorima i od tada sve ide opet prema suprotnom ekstremu (nepovoljnijem za radnike).
Diljem Europe tada je vladala nekakva socijalna pravda, bez obzira jeli bilo riječ o kapitalizmu ili socijalizmu. Od Njemačke do Jugoslavije radnička prava su bila na svome vrhuncu. Gospodari tvornica, gospodari poljoprivrednih zemljišta, gospodari znanja, nisu bili puno priveligiraniji od običnih ljudi - radnika. Dodatna beneficija takvog stanja je da niti među radnicima međusobno nisu postojale velike razlike. Svatko je bio nagrađen prvenstveno prema svojem trudu, a tek onda prema svojem položaju (radnik / gospodar) i tek onda prema svojim sposobnostima (inteligentan / neinteligentan).
Zbog neizbježnosti izmjenjivanja spomenutih ciklusa netko se kad-tad morao sjetiti ukidanju carina, prvo prema susjednoj državi i na kraju prema cijelome svijetu - došli je vrijeme globalizacije. Odjednom su na raspolaganju bili siromašni radnici iz cijeloga svijeta, spremni proizvodit za nas dobre ljude sa zapada, koji im nudimo posao u zamjenu za što? Za novac, za hranu? Pa nije uopće bitno za što, bitno je da im bude ponuđeno puno manje nego što bi dobili u jednom uravnoteženom sustavu.
Jedno vrijeme nas je držala euforija, jer odjednom smo za mrvice koje dajemo Kinezima mogli dobiti vrhunske proizvode. Uvjeravali tj. tješili smo sami sebe da je to jednako dobro za njih kao i za nas. Dok se stvari nisu lagano počele kristalizirati. Naime nametnuta neravnoteža umjesto da se smanjuje, ona se počela naglo prenositi među nas obične radnike, unutar iste države, među naše susjede. Odjednom je sve manje vrijedio trud sami, a sve više privilegija da budeš gospodar kapitala / gospodar znanja. I dok nas kroz medije i školstvo sustavno educiraju i uče o važnosti našeg truda za naš uspjeh, u konačnici se stvar ipak svede na nešto mnogo banalnije: Mi kao skupina ili kao pojedinac trebamo natjerati što više radnika da radi za nas šačicu gospodara. Sudeći po tome koliko uvozimo u odnosu na izvoz, s pravom možemo tvrditi da smo zasada dobro uspjeli zagospodarit siromasima.
Evo, bit ću konkretniji, ako pogledam radnike u svojem vlaku kojim idem svaki dan u ZG na posao, mogu primijetit da nitko ništa konkretno ne proizvodi, svi nešto preprodaju, dizajniraju, transportiraju, bave se nekakvim podacima, tipkaju nešto na kompjuteru. Nitko zapravo ne proizvodi te mobitele i automobile i tu odjeću koju nosimo. Jednostavno rečeno postali smo društvo raznosača pizze. Pizze peku siromasi a mi ih samo raznosimo. Ništa čudno što je onda 24 % mladih u Europi nezaposleno (u HR 30%), raznosača pizze jednostavno ima previše među našim roditeljima, pa mladima ne preostaje ništa za raznosit, a peći pizze se ne isplati. Koliko dugo će se takav trend neravnoteže nastaviti možemo samo nagađati.
|
- 09:59 - Komentari
(14) - Isprintaj
- #
25.05.2006., četvrtak
Svatko od nas je prije svega sam svoj graditelj svoje ekonomske situacije?
Uzmimo prvo skupinu ljudi koja želi svoju ekonomsku situaciju popravit, spremni su na trčanje za zaradom i profitom, cjelodnevnu borbu sa raznim vjetrenjačama, spremni na prekovremeni rad, večernju školu, preseljenje iz svojeg rodnog kraja, možda preseljenje iz drage nam Hrvatske, napustiti obitelj, prijatelje, poznanike, odgađati osnivanje svoje obitelji, nekad spremni na neka podmetanja, ulizivanja, muljanja, prepiranja, odn. pojednostavljeno rečeno spremni na ubijanje za posao, tada "da", slažem se, postoji jedna određena šansa da će takav čovjek zaista uspjeti popravit svoju ekonomsku situaciju, žrtvujući sve navedeno i više od toga.
Sa druge strane, idealisti, oni koji se ne žele žrtvovati, već se jednostavno zakopati u neku firmu, odradit 8 sati, u opuštenom ritmu dati svoj doprinos "općem dobru", otići zadovoljni kući, pa možda kod kuće nešto vlastitim rukama graditi. Takvi imaju nevolju što im uglavnom ovi prvi postanu šefovi, i time gube sve svoje romantične poglede na posao i na rad za opće dobro, te i oni postaju izrabljivani od prekovremenog rada, do degradacije. A ta njihova dodatna žrtva naravno nema efekta na njihovu ekonomsku situaciju, tj i oni se moraju ubijati od posla samo da zadrže taj posao, ali ovaj puta se ubijaju za gazdu a ne za sebe ili opće dobro.
I na kraju dolazi skupina ljudi, najmalobrojnija, koja ima dovoljno prirodnih talenata, uglavnom jako pametni ljudi, emocionalno inteligentni, dobri govornici, nekad možda sa rođačkim i drugim vezama, možda sa bogatim roditeljima. Upravo zahvaljujući tim potencijalima takvi ljudi sa lakoćom uspijevaju u ekonomskom smislu bez prevelikog odricanja i žrtve. Njima posao kojim se bave jednostavno leži, i maksimalno koriste svoje potencijale za osobni probitak. Takvi postaju zvijezde, o takvima nam najviše pune uši u medijima, i takvi postaju uzori, jer su oni eto uspjeli za sebe. Naravno takvi pametni ljudi su onda najglasniji zagovornici globalizacije i sebičnosti. Mali ljudi ih puštaju na vlast, puštaju ih u velike firme i slijepo im vjeruju i dopuštaju im da provode procese globalizacije i ukidanja radničkih prava.
Dakle odgovor na pitanje iz naslova nije tako jednostavan. Ako si spreman na sve navedene žrtve tada je odgovor «da». Čak je nevjerojatno koliko god nam se te žrtve, ovako kad ih čitamo, činile velike, ljudi ih spremo prihvaćaju. Zapravo, toliko su ljudi postali spremni žrtvovati se za posao, tj. zaradu, da mi to više niti ne primjećujemo, postalo je normalno, maltene postalo je obavezno i postalo je poželjno, jer najbitnija stvar u životu je naša ekonomska situacija, zar ne?
|
- 10:18 - Komentari
(31) - Isprintaj
- #
22.05.2006., ponedjeljak
Kapitalizam je izgubio dušu,
tako je moj stric, poslovni čovjek, komentirao suvremena ekonomska kretanja. Svugdje ljudi govore koliko je prije bilo bolje. Kako u zapadnim, tako i u istočnim državama. Kao što kod nas ima jugonostalgičara, tako diljem Europe ima raznih nostalgičara, a ono što me najviše iznenadilo, je da ima puno nostalgičara čak i u bivšem DDR-u. Za one koji se ne sjećaju, DDR je bivša istočna njemačka republika, komunistička. Dakle ako čak, DDR-ovci, koji su se tako entuzijastično pripojili svojoj matičnoj državi, europskoj velesili Njemačkoj, žale za prošlim danima, kada su živjeli siromašnije ali nekako sporije i staloženije, ako ni oni ne vide neke velike prednosti u modernom kapitalizmu, onda mora da je zaista nešto trulo.
Ma ništa čudno, jer sve svetinje lagano nestaju. Sve je izreklamirano, sve je podređeno profitu. Ako hočete od nogometa, preko Božića, preko kupovine stana, auta, oblačenja, školovanja, osnivanja obitelji, pa i eurosonga. Sve je postalo dio nekakvog velikog šoua pomoću kojeg se uspješno prikrivaju stvarni temelji našeg "blagostanja" - neravnoteža - u kojoj siromasi sa jedne strane, rade za bogataše na drugoj strani.
Koliko gubimo svetinje, zorno smo mogli vidjeti i na ovogodišnjem eurosongu. Pobjednička hevimetal pjesma samo je stavila točku na i, već prije nekih 10ak godina započetog trenda sve veće komercijalizacije i tog nekad ipak koliko toliko pristojnog i edukativnog natjecanja.
Ali kao i uvijek, ovaj put ću i to reći, ne želim da netko zbog takvog stanja stvari bude pesimističan. Stvari su jednostavno takve i mali ljudi kao mi, ne možemo tu puno mijenjati, osim da budemo optimisti jer znamo da nije do nas. A oni koji bi mogli nešto promijenit, naši vrli političari, prije svega Europski političari, jer što jedna mala Hrvatska tu može napravit. Dakle ti političari koji su se na njihovu sreću ili žalost, doveli u situaciju, da zapravo na malo toga mogu utjecati. Rijetki među njima su spremni na radikalne poteze kao u Boliviji gdje je njihovo predsjednik jednostavno izbacio zapadne naftne kompanije žedne profita, i umjesto njih postavio naftna polja pod nadzor države za korist svih njenih građana. Iako smatram da je to ipak bilo malo preradikalno, nadam se da će takav potez barem nekim našim političarima otvoriti oči i dati ideju.
|
- 10:50 - Komentari
(7) - Isprintaj
- #
10.05.2006., srijeda
Veza između rasta kreditiranja i pada nataliteta
Nevjerojatno, ali dvije potpune nevezane stvari odjednom dobivaju svoju uzročno posljedičnu vezu ako nam je na umu kritički stav prema religiji Novca.
Kratkoročno gledano, u želji za brzim profitom, bankama zapravo pad nataliteta ide na ruku. Pogledajmo na primjeru rješavanja stambenog pitanja. Opće prihvaćeno mišljenje je da budući stan treba biti što bliže tvojem radnom mjestu, dakle u užem gradskom središtu. Prvo na pamet padaju veliki gradovi, kao Zagreb, Rijeka. Naravno, cijene nekretnina u takvim središtima su vrtoglave. Moraš uzet kredit da bi si mogao priuštit stan u gradskom središtu. Gradnja kuće na tanane, dakle bez kredita, ne dolazi u obzir, jer su već i cijene samih gradilišta vrtoglave.
Pogledajmo alternativu. Gradnja kuće na tanane. Uštediš nešto love pa kupiš zemljište na rubu grada, pa riješiš papire, pa opet štediš i sagradiš temelje, pa napraviš prvu sobu sa kupatilom. Onda je lako, jer sada se već možeš uselit u tu sobu i lagano na tanane graditi drugu sobu, pa treću, pa krovište. Poanta je da se uz malo dobre volje i spremnosti za zidarenjem kuća može napravit i bez kredita, baš kao što su i naši stari gradili. A ima i nešto romantično u gradnji kuće ako nisi opterećen kompleksom "sve bi na gotovo, moram biti bolji od susjeda".
Je lijepo je to, ali gradnja kuće na tanane ima zbog pada nataliteta nekoliko problema. Prvo, kao što rekoh, gradnja na rubu grada ostat će uvijek na rubu grada, jer gradovi se više ne šire, sa odumiranjem stanovništva samo se sužavaju. Drugo. Kuće starijih osoba, koje su bliže središtu grada postaju višak. Njihovi nasljednici nemaju drugog rješenja nego da te kuće preprodaju dalje. Naravno prodaju za keš koji se nabavlja kreditom. Treće, država se centralizira, svi mladi teže velikim gradskim središtima i skupim stanovima, na taj način umjetno održavaju stanovništvo velikih gradova, dok mala mjesta izumiru, i gube svaki smisao postojanja. Četvrto. Sa nedostatkom rodbine, ljudi su sve više ovisni o uslugama tvrtki koje naplaćuju svoje usluge. Nemožeš rođake zamolit da ti pomognu u betoniranju temelja, kad jedini rođaci koje imaš su tvoji roditelji.
Da, nažalost ovo nije neka lijepa priča o medu i mlijeku. Mladi bankarski menedžeri, vjernici religije Novca (bilo to prisilno ili dobrovoljno) sada se busaju u prsa i govore svijetu kako su oni uspjeli u svojem poslu. Poučavaju druge o vođenju biznisa, ta pogledajte samo njihove profite. Ništa čudno, kad malim ljudima nije žao vratiti tim "menedžerima" duplo više nego što su posudili za kredit. Mora da postoji ili veliki respekt malih ljudi prema njima, ili velika potreba za gotovim novcem. Ma tko još ima vremena misliti na djecu, treba otplaćivati kredite.
|
- 12:16 - Komentari
(7) - Isprintaj
- #
|
