Od pamtivijeka su radnici radili za svoje gospodare pri čemu se blagostanje gospodara zasnivalo na neravnoteži, da radnik dobije što manji dio od svojeg rada, a gospodar što veći dio od istog tog rada. Odnos snaga između te dvije strane se uvijek ciklički izmjenjivao prema ekstremima, pa je radnička klasa čas živjela bolje, drugi čas je živjela slabije. Ne tako davno, prije nekih 30ak godina, imali smo zadnji takav ekstrem na ovim prostorima i od tada sve ide opet prema suprotnom ekstremu (nepovoljnijem za radnike).
Diljem Europe tada je vladala nekakva socijalna pravda, bez obzira jeli bilo riječ o kapitalizmu ili socijalizmu. Od Njemačke do Jugoslavije radnička prava su bila na svome vrhuncu. Gospodari tvornica, gospodari poljoprivrednih zemljišta, gospodari znanja, nisu bili puno priveligiraniji od običnih ljudi - radnika. Dodatna beneficija takvog stanja je da niti među radnicima međusobno nisu postojale velike razlike. Svatko je bio nagrađen prvenstveno prema svojem trudu, a tek onda prema svojem položaju (radnik / gospodar) i tek onda prema svojim sposobnostima (inteligentan / neinteligentan).
Zbog neizbježnosti izmjenjivanja spomenutih ciklusa netko se kad-tad morao sjetiti ukidanju carina, prvo prema susjednoj državi i na kraju prema cijelome svijetu - došli je vrijeme globalizacije. Odjednom su na raspolaganju bili siromašni radnici iz cijeloga svijeta, spremni proizvodit za nas dobre ljude sa zapada, koji im nudimo posao u zamjenu za što? Za novac, za hranu? Pa nije uopće bitno za što, bitno je da im bude ponuđeno puno manje nego što bi dobili u jednom uravnoteženom sustavu.
Jedno vrijeme nas je držala euforija, jer odjednom smo za mrvice koje dajemo Kinezima mogli dobiti vrhunske proizvode. Uvjeravali tj. tješili smo sami sebe da je to jednako dobro za njih kao i za nas. Dok se stvari nisu lagano počele kristalizirati. Naime nametnuta neravnoteža umjesto da se smanjuje, ona se počela naglo prenositi među nas obične radnike, unutar iste države, među naše susjede. Odjednom je sve manje vrijedio trud sami, a sve više privilegija da budeš gospodar kapitala / gospodar znanja. I dok nas kroz medije i školstvo sustavno educiraju i uče o važnosti našeg truda za naš uspjeh, u konačnici se stvar ipak svede na nešto mnogo banalnije: Mi kao skupina ili kao pojedinac trebamo natjerati što više radnika da radi za nas šačicu gospodara. Sudeći po tome koliko uvozimo u odnosu na izvoz, s pravom možemo tvrditi da smo zasada dobro uspjeli zagospodarit siromasima.
Evo, bit ću konkretniji, ako pogledam radnike u svojem vlaku kojim idem svaki dan u ZG na posao, mogu primijetit da nitko ništa konkretno ne proizvodi, svi nešto preprodaju, dizajniraju, transportiraju, bave se nekakvim podacima, tipkaju nešto na kompjuteru. Nitko zapravo ne proizvodi te mobitele i automobile i tu odjeću koju nosimo. Jednostavno rečeno postali smo društvo raznosača pizze. Pizze peku siromasi a mi ih samo raznosimo. Ništa čudno što je onda 24 % mladih u Europi nezaposleno (u HR 30%), raznosača pizze jednostavno ima previše među našim roditeljima, pa mladima ne preostaje ništa za raznosit, a peći pizze se ne isplati. Koliko dugo će se takav trend neravnoteže nastaviti možemo samo nagađati.
Post je objavljen 31.05.2006. u 09:59 sati.