Uzmimo prvo skupinu ljudi koja želi svoju ekonomsku situaciju popravit, spremni su na trčanje za zaradom i profitom, cjelodnevnu borbu sa raznim vjetrenjačama, spremni na prekovremeni rad, večernju školu, preseljenje iz svojeg rodnog kraja, možda preseljenje iz drage nam Hrvatske, napustiti obitelj, prijatelje, poznanike, odgađati osnivanje svoje obitelji, nekad spremni na neka podmetanja, ulizivanja, muljanja, prepiranja, odn. pojednostavljeno rečeno spremni na ubijanje za posao, tada "da", slažem se, postoji jedna određena šansa da će takav čovjek zaista uspjeti popravit svoju ekonomsku situaciju, žrtvujući sve navedeno i više od toga.
Sa druge strane, idealisti, oni koji se ne žele žrtvovati, već se jednostavno zakopati u neku firmu, odradit 8 sati, u opuštenom ritmu dati svoj doprinos "općem dobru", otići zadovoljni kući, pa možda kod kuće nešto vlastitim rukama graditi. Takvi imaju nevolju što im uglavnom ovi prvi postanu šefovi, i time gube sve svoje romantične poglede na posao i na rad za opće dobro, te i oni postaju izrabljivani od prekovremenog rada, do degradacije. A ta njihova dodatna žrtva naravno nema efekta na njihovu ekonomsku situaciju, tj i oni se moraju ubijati od posla samo da zadrže taj posao, ali ovaj puta se ubijaju za gazdu a ne za sebe ili opće dobro.
I na kraju dolazi skupina ljudi, najmalobrojnija, koja ima dovoljno prirodnih talenata, uglavnom jako pametni ljudi, emocionalno inteligentni, dobri govornici, nekad možda sa rođačkim i drugim vezama, možda sa bogatim roditeljima. Upravo zahvaljujući tim potencijalima takvi ljudi sa lakoćom uspijevaju u ekonomskom smislu bez prevelikog odricanja i žrtve. Njima posao kojim se bave jednostavno leži, i maksimalno koriste svoje potencijale za osobni probitak. Takvi postaju zvijezde, o takvima nam najviše pune uši u medijima, i takvi postaju uzori, jer su oni eto uspjeli za sebe. Naravno takvi pametni ljudi su onda najglasniji zagovornici globalizacije i sebičnosti. Mali ljudi ih puštaju na vlast, puštaju ih u velike firme i slijepo im vjeruju i dopuštaju im da provode procese globalizacije i ukidanja radničkih prava.
Dakle odgovor na pitanje iz naslova nije tako jednostavan. Ako si spreman na sve navedene žrtve tada je odgovor «da». Čak je nevjerojatno koliko god nam se te žrtve, ovako kad ih čitamo, činile velike, ljudi ih spremo prihvaćaju. Zapravo, toliko su ljudi postali spremni žrtvovati se za posao, tj. zaradu, da mi to više niti ne primjećujemo, postalo je normalno, maltene postalo je obavezno i postalo je poželjno, jer najbitnija stvar u životu je naša ekonomska situacija, zar ne?
Post je objavljen 25.05.2006. u 10:18 sati.