anorexik blog

Mrzin kad mi priđe neki stranac i počne me pilat svojin pričama. Takvi se obično nalaze u blizini buseva ili pazara, tj. tržnica, po mogućnosti u ranim jutarnjim satima, a nerijetko ispuštaju toliko alkoholnih para da za sobom vuku maglu slatkih poroka.

Mrzin kad mi počnu pričat o meni. A još više mrzin kad me neki od njih zaista i pročita, i to ka da je to tako lako. Ka da san ja nešto jednostavno.

A nisan, jer niko nije. Jer ljudi ne spadaju u kategoriju lako. Ljudi su tipičan primjer teškog.

Neću bit laka! (Ne tako!) (Dobro, ni tako!)

Vjerojatno san opet na granici...

Čudno kako ljudi i događaji dolaze i odlaze u nekom neobjašnjivom ritmu što svojom snagom pokreće i zaustavlja moja stanja. Možda zbog toga moj život nije film nego pjesma.

U nekom paralelnom svemiru sigurno jest. Tko je pjeva? Ja? Neka druga Ja? Bog?

Ma nije ni bitno dok god je svirana instrumentima, a ne na matrici. Tako znači da su je svejedno stvarali ljudi. I možda je i kreativna, i možda ima i pokoji falš, ali to je moja melodija i (ne znan zašto) ali mislin da bi mi se svidila.

Hoću li je jednom kad budem s one strane života čuti? Hoću li zaplesati?

And then it hits me:

I'm no longer happy. I don't smile. And it's so fucking sad because I remember smiling. I would smash my head not to remember.

Tennyson was wrong. It's not better to have loved and lost, than never to have loved at all. But I still like it this way. I'll get a new face, I'll cry in the bathroom. I'll go out, I'll smile, I'll play a poker game and win a million $.

I've been hit and not killed. I must rise. I must be strong.


Still, it seems so hard to hold on to that thought.

I should just start by smiling. :)

Željela je nešto novo u svom životu: izazov.

Duboko iz tamnica sjećanja javila joj je ona čudna trunka nade
što zasvijetli i otjera tjeskobu:
jedan obični izazov mogao bi joj donijeti sreću.

Ne,
ne mora uspjeti.
Željela se samo okušati. Ponovno.

Podsjeća na neku Cosmo-ženu i možda to i jest,
ali već dugo nije ustajala iz kreveta.
Zaštićena pokrivačem,
na jastuku je odmorila lijevi obraz grleći vlastito srce.


Jedna se kapljica otrgnula iz njenog desnog oka.
Pustila ju je da pronađe najlakši put,
da se popne na najnižu točku nosa i

sklizne.

Željela je da joj se njena vlastita suza vrati, da upadne u suho oko.
To bi je podsjetilo da još uvijek troši cijenjeni kisik.
To bi joj vratilo sposobnost da potpuno plače.

JECALA BI, URLALA!!!
Spasila bi se.

Nije uspjela.

Nekad mi se čini da moje riječi odnosi vjetar. Danas, na 11. katu, u gradu bez mora (ali okruženom planinama), osjećam da bi baš ovaj vjetar mogao shvatiti moju poruku. Možda bi je mogao podignuti kao što podiže šareni dim duhana i prenijeti je do golubova na nekom drugom krovu, do ljubavi, ili barem do Sunca.

Pitam se je li moje tijelo dovoljno lako da ponese i njega. Ili bih možda bila samo još jedna fleka na asfaltu pokraj koje će ljudi nesmetano prolaziti? Zaokupljeni svojim vlastitim dnevnim opterećenjima, svojim dilemama i svojim svakodevnim umiranjima, možda neće primijetiti moju malu, nevidljivu smrt.

Pitam se koliko bi njih bilo na mom sprovodu. Koliko bi njih žalilo? Bi li netko plakao iznutra, bez patetike, jecaja i urlika? Bi li ptice primijetile razliku, bi li barem na jedan dan kiša padala samo zbog mene, da me oplače? (Molim vas, nek moj sprovod bude bez crnine, svi budite u žutom, osim naravno metalaca.)

Vjetre dragi, ponesi me na Alpe, nisu daleko. Ponesi me do mora, do slavonskih ravnica. Uzdigni me najviše što možeš, sve dok me ne prestane mučiti gravitacija. Napravi mi postelju daleko od mora i sunca. Daleko od ljudi i groblja.

Ma samo me odnesi, nježno, do asfalta.

Možda zbog neugode večeras ne raspusti kosu
Kad joj priredimo novu predstavu
Naš vlastiti svijet
Naš privatni Kabaret

Ne, ne dižemo noge, niti skidamo majice
Samo tu i tamo odrecitiramo par misli
Ubacimo koju rimu
Uglas - da vidi da smo s njom
Danas, sutra i možda još jednu
ili dvije predstave

Ipak znate šta kažu, the show must go on
Et la vie est cabaret

Bio jednom jedan Kralj. Sebe on nije smatrao samo jednim kraljem. Sebi je on bio najveći kralj u povijesti svih kraljeva. Nama on nije ništa više doli Kralj.

Naš (ne)bitni Kralj vladao je nebitnom Državom. Ne moram uopće spominjati što je ta država značila njemu. Ne dali bogovi da njegovoj Državi netko zaprijeti! Mišlju, rječju, djelom ili propustom.

Kako to obično biva sa svim tim anonimnim kraljevima u anonimnim državama, i ovaj je u životu samo želio vladati svime što postoji. Hm... skromno, zar ne? Toliko je volio svoju Državu da je želio da ona bude jedina država na svijetu, da njezin teritorij seže od ruba najistočnijeg mora do nebeskog okvira Velikih planina skrivenog na zapadu.

Tamo daleko živio je jedan Zmaj. Za razliku od Kralja, on je i sebi bio samo jedan zmaj, jer se po ničemu nije smatrao drukčijim od ostalih zmajeva: volio je letjeti, rigao je vatru i tu i tamo se družio s ostalim zmajevima.

Ali postojalo je nešto što je ga je razlikovalo od ostalih zamjeva, ali on to nije znao. Zmaj je jako volio svoju ženu Zmajicu i nikada ne bi dopustio da je netko povrijedi, nego bi radije riskirao svoj život boreći se s onima koji su je napadali.

Najgore mu je bilo kad bi je ON povrijedio. Ne bi znao što da radi – ona bi mislila da je više ne voli. I da joj ne nanese još više boli, jednostavno bi izletio iz njihove pećine, preletio Velike planine i s druge strane spalio nekoliko sela. U najgorim trenucima svojim vrelim dahom palio je i polja žita, sijeno, a jednom nije mogao odoljeti i spalio je i stoku.

Onda bi se mirno vratio u brlog, grleći i ljubeći svoju Zmajicu i radeći na tome da za nekoliko godina imaju jednoga maloga Zmajića kojega bi on naučio sve što zna. On bi svoga maloga zmaja naučio letjeti.

Dani su Zmaju prolazili mirno, ili je spavao ili palio sela, i nije ni slutio da s druge strane svijeta jedan jako važan kralj planira osvojiti svijet. A Kralj je okupio veliku vojsku svojih nevažnih podanika i pokorio svijet s ove strane Velikih planina. Ništa ga nije moglo zaustaviti: prelazio je rijeke, krčio šume, rušio zidine gradova i, da: palio sela. Vojnici koji su pogibali bili su zamjenjivi. Kralj je svakom novom osvojenom državom dobijao nove podanike i njegova vojska se nije smanjivala, a moć mu je rasla.

Kada je nakon sedam godina ratovanja na obzoru vidio vrhove Velikih planina, malena suza se otrgla od njegova oka. Svijet je bio pokoren, a on je bio spreman otići pred svoje bogove i pokoriti i njih. I nije ni slutio da se s druge strane Planina jedan jako nevažan zmaj svađa sa svojom ženom Zmajicom.

Zmaj je odlučio otići. On joj ionako nanosi previše boli, on ne može živjeti tako. Na svijetu ima mnogo zmajeva, naći će ona sebi već nekoga. Na kraju krajeva ipak je ona predivna Zmajica i bilo koji zmaj bi ubio za njenu ljubav. A ona našemu nebitnom Zmaju neprestano govori koliko je on ozljeđuje i zbilja je vrijeme da je napusti. Možda tako ona pronađe svoj mir.

Spakirao je nekoliko svježih stabala u tobolac, stavio ga pod lijevo krilo i izašao. Nije se osvrtao dok je prelijetao Velike planine. Uvijek mogu spaliti nekoliko sela usput, da, to ću raditi, to me usrećuje.

Valjda su bogovi imali loš dan kad su ga stvarali, ili su mu se samo htjeli narugati, jer taman kada je sakupio najčišći zrak, spustio je pogled i razočarao se više nego ikad u svom nebitnom životu. Sva su sela već bila spaljena, gradovi u ruševinama, šume raskrčene, a rijeke isušene! Čak i stoka – pobijena. Trupla raznih biljaka i životinja su bila rasprostranjena po nekad davno zelenim poljima. Na tornju iznad polja stajao je neki bahati predvodnik stoke pokušavajući vidjeti postoji li išta iza Planina. Zmaj se zaletio prema njemu svom brzinom, zapuhao tri plamena prema stoci i svojim zubima ugrabio biće.

Kralj se koprcao u divovskim ustima pokušavajući se diplomacijom izvući iz gabule. Ali bez svoje vojske, bio je nemoćan. I Kraj je počeo plakati. Ridao je kao malo dijete, mahao rukama i nogama i nije ni primjetio da više nije u toploj Zmajevoj čeljusti već da brzinom od 9,8m/s juri prema tlu. Tak sada je počeo paničariti, kleo se bogovima da će se vratiti, da će povući svoju vojsku i da više nikada neće ništa osvajati.

Zmaj ga je gledao u njegovom padu, i u srce mu je ušla neka toplina. Sletio je niže i uhvatio biće. Kad je bio potpuno uvjeren da je s obje noge čvrsto na zemlji, Kralj je rekao Zmaju tko je, zašto je došao i zahvalio mu se što mu je poštedio život.
U znak zahvalnosti ću otići, skupit ću podanike i vratiti se u svoju zemlju.
Zmaj ga je gledao s odobravanjem, ali još uvijek nije bio potpuno zadovoljan pogodbom.
Postoje li još na zemlji mjesta koja mogu paliti?
Žao mi je, Kralj je odgovorio negativno. I Zmaj se odluči vratiti Zmajici.

Kad je doletio u pećinu, krišom je ispraznio tobolac i poljubio svoju ženu. Ona je makla njegovu ruku sa svoga ramena govoreći da se ne moraju više truditi. Nasmiješila se. Za 9 godina imat ćeš koga učiti letjeti. Zmaj ju je svejedno zagrlio.

Svi su živjeli sretno do kraja života, osim stanovika sela na kojima se mali Zmajić učio, jer on nije razlikovao stoku od sijena.

Kada je vidiš, BJEŽI!
Bježi koliko te noge nose.
Jer vatra iz njenih očiju
spalit će ti dušu, poremetiti disanje,
čim joj budeš u dometu.

Zavezat će te svojom kosom,
zarobiti te u slatkoj muci
i trgati ti dio po dio duše

u savršeno ritmičnim vapajima.

Ali nećeš je moliti da prestane;
iščupat ćeš svoje srce
kad se ona od njega ohladi
i pružiti joj ga

kao žrtveno janje

na dlanu.

Ali što god da napraviš,
ne pitaj je o njenoj boli.
Ne dopusti da se osjeti slabom.
Tada ćeš na svojoj koži osjetiti
svu veličinu njezine snage.

I molit ćeš je da prestane.