Nekad mi se čini da moje riječi odnosi vjetar. Danas, na 11. katu, u gradu bez mora (ali okruženom planinama), osjećam da bi baš ovaj vjetar mogao shvatiti moju poruku. Možda bi je mogao podignuti kao što podiže šareni dim duhana i prenijeti je do golubova na nekom drugom krovu, do ljubavi, ili barem do Sunca.
Pitam se je li moje tijelo dovoljno lako da ponese i njega. Ili bih možda bila samo još jedna fleka na asfaltu pokraj koje će ljudi nesmetano prolaziti? Zaokupljeni svojim vlastitim dnevnim opterećenjima, svojim dilemama i svojim svakodevnim umiranjima, možda neće primijetiti moju malu, nevidljivu smrt.
Pitam se koliko bi njih bilo na mom sprovodu. Koliko bi njih žalilo? Bi li netko plakao iznutra, bez patetike, jecaja i urlika? Bi li ptice primijetile razliku, bi li barem na jedan dan kiša padala samo zbog mene, da me oplače? (Molim vas, nek moj sprovod bude bez crnine, svi budite u žutom, osim naravno metalaca.)
Vjetre dragi, ponesi me na Alpe, nisu daleko. Ponesi me do mora, do slavonskih ravnica. Uzdigni me najviše što možeš, sve dok me ne prestane mučiti gravitacija. Napravi mi postelju daleko od mora i sunca. Daleko od ljudi i groblja.
Ma samo me odnesi, nježno, do asfalta.
Post je objavljen 14.09.2005. u 22:29 sati.