Ustvari, najlakše je napisat jebenu pjesmu. Ona ne traži temu ni neke likove Jedino šta ti treba je osjećaj izgovoren kao šapat. Ili prešućen kao što lišće prešuti cesti odakle je došlo, čije je bilo prije nego što je bilo njeno, prije nego što je napokon napusti. Više mi se ne čini tako lako Napisati pjesmu Oslikati osjećaj Ne, to je najteže. |
Šetamo zajedno, ali Ona ne pamti put. Kao da zna da neće tu dugo ostati. Kiša se igrala našim životima, a ja sam se igrao kišobranom. Zamišljao sam da je on palica, a prazna boca q-packa bila je loptica za golf. Na trenutak, Ona je bila cheerlidersica. Čak je imala one posrane poplune. (Jel se to uopće tako kaže – ono čime mašu?). Možda sam se na trenutak osjećao srušeno, ali glazba u pozadini pružala mi je sigurnost. Onakvu kakvu osjeća Barska Dama neke usamljene večeri. Neka poznata melodija, koju otkriva mrak svjetlosti, koju će jednoga dana pronaći onaj usamljeni odsjaj sa pučine, natjerala me da izronim. Ma, postoji malena, ali zaista minimalna šansa (a što je minimalno zna samo netko tko je barem jednom u životu odigrao partiju jamba) da sam potpuno srušen. Možda glazba ne postoji i nikada nije ni postojala. Možda Ona ne šeta pored mene. Nego samo ispod mog kišobrana. Možda... Univerzalna riječ. |
Tonem. A moje je more duboko i tamno. Moje su depresije guste. Moje tijelo je iscrpljeno. Tonem. Svaki drugi dan. Plačem. I čekam kad ću napokon dodirnuti dno. I bojim se agonije tuge – jer dno je daleko. Samo mi treba ruka Treba mi jebeni zagrljaj da znam da nisam sama. Da me izvuče. (A to će se dogodit tek kad se prepustin. Kad prestanen čekat. Tako stvari UVIK dolaze. Kad ih prestaneš čekat. I onda te toliko razvesele da ne želiš da taj trenutak ikad prođe. Iako znaš da mora proć.) Potonut ću, ljubavi, dodirni me. Zašto je to toliko teško? Za 24 sata biću daleko. I odlaziću sve dalje. A sad, dok smo u istoj sobi, na istom kauču, Ja tonem. I plačem svaki drugi dan. Znan, to te nervira. Zato plačem u sebi. Zato ću se sakrit iza svojih slova, Jecaje će ogrnuti klavir, Neki predivni vibrato ili kako se već zove, A starica kojoj ne koja ne dopušta da joj zasmetaju pjege, Vene, ili neka druga bol Gledat će me s ekrana. |
Jednom ću riječima oslikati sobu Pisat ću o cvijeću koje si za mene skupljao (kao u Zoranićevom svijetu, samo s manje pastira) I kako ono viri iza olovki i flomastera Kako svojom ljepotom zasjenjuje televizor Radio, mobitel, lampe, kabele i opruge Pisat ću o jednostavnosti O sreći, o ljubavi, o besmislenim nabrajanjima O prošlim životima O glazbi koja nije ni moja ni tvoja, ali svejedno je nekako naša Kao i ova prokleta soba, Naš mali zatvor |
< | kolovoz, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv