anorexik blog

ponedjeljak, 29.08.2005.

napisati pjesmu


Ustvari, najlakše je napisat jebenu pjesmu.
Ona ne traži temu ni neke likove
Jedino šta ti treba je osjećaj
izgovoren kao šapat. Ili

prešućen kao što lišće prešuti cesti
odakle je došlo, čije je bilo
prije nego što je bilo njeno,
prije nego što je napokon napusti.

Više mi se ne čini tako lako
Napisati pjesmu
Oslikati osjećaj
Ne, to je najteže.


- 14:54 - Hit me! (9) - Print me! - Link me!

utorak, 23.08.2005.

Šetnja po kiši (pa nije li u redu da bude nešto romantično)


Šetamo zajedno, ali Ona ne pamti put.
Kao da zna da neće tu dugo ostati.

Kiša se igrala našim životima, a ja sam se igrao kišobranom.
Zamišljao sam da je on palica,
a prazna boca q-packa bila je loptica za golf.
Na trenutak, Ona je bila cheerlidersica.
Čak je imala one posrane poplune.
(Jel se to uopće tako kaže – ono čime mašu?).

Možda sam se na trenutak osjećao srušeno,
ali glazba u pozadini pružala mi je sigurnost.
Onakvu kakvu osjeća Barska Dama neke usamljene večeri.
Neka poznata melodija,
koju otkriva mrak svjetlosti,
koju će jednoga dana pronaći onaj usamljeni odsjaj sa pučine,
natjerala me da izronim.

Ma, postoji malena, ali zaista minimalna šansa
(a što je minimalno zna samo netko tko je barem jednom u životu odigrao partiju jamba)
da sam potpuno srušen.

Možda glazba ne postoji i nikada nije ni postojala.
Možda Ona ne šeta pored mene.
Nego samo ispod mog kišobrana.
Možda... Univerzalna riječ.


- 02:43 - Hit me! (7) - Print me! - Link me!

nedjelja, 14.08.2005.

zaista ne znan kako bi ovo naslovila (ali upravo jesam)


Tonem.
A moje je more duboko i tamno.
Moje su depresije guste.
Moje tijelo je iscrpljeno.

Tonem.
Svaki drugi dan. Plačem.
I čekam kad ću napokon dodirnuti dno.
I bojim se agonije tuge – jer dno je daleko.

Samo mi treba ruka
Treba mi jebeni zagrljaj da znam da nisam sama.
Da me izvuče.

(A to će se dogodit tek kad se prepustin. Kad prestanen čekat. Tako stvari UVIK dolaze. Kad ih prestaneš čekat. I onda te toliko razvesele da ne želiš da taj trenutak ikad prođe. Iako znaš da mora proć.)

Potonut ću, ljubavi, dodirni me.
Zašto je to toliko teško?
Za 24 sata biću daleko.
I odlaziću sve dalje.

A sad, dok smo u istoj sobi, na istom kauču,
Ja tonem.
I plačem svaki drugi dan.
Znan, to te nervira.
Zato plačem u sebi.

Zato ću se sakrit iza svojih slova,
Jecaje će ogrnuti klavir,
Neki predivni vibrato ili kako se već zove,
A starica kojoj ne koja ne dopušta da joj zasmetaju pjege,
Vene, ili neka druga bol
Gledat će me s ekrana.


- 14:38 - Hit me! (10) - Print me! - Link me!

petak, 05.08.2005.

Naš mali zatvor


Jednom ću riječima oslikati sobu
Pisat ću o cvijeću koje si za mene skupljao
(kao u Zoranićevom svijetu,
samo s manje pastira)
I kako ono viri iza olovki i flomastera
Kako svojom ljepotom zasjenjuje televizor
Radio, mobitel, lampe, kabele i opruge

Pisat ću o jednostavnosti
O sreći, o ljubavi, o besmislenim nabrajanjima
O prošlim životima
O glazbi koja nije ni moja ni tvoja,
ali svejedno je nekako naša

Kao i ova prokleta soba,
Naš mali zatvor


- 23:55 - Hit me! (7) - Print me! - Link me!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>