anorexik blog

utorak, 23.08.2005.

Šetnja po kiši (pa nije li u redu da bude nešto romantično)


Šetamo zajedno, ali Ona ne pamti put.
Kao da zna da neće tu dugo ostati.

Kiša se igrala našim životima, a ja sam se igrao kišobranom.
Zamišljao sam da je on palica,
a prazna boca q-packa bila je loptica za golf.
Na trenutak, Ona je bila cheerlidersica.
Čak je imala one posrane poplune.
(Jel se to uopće tako kaže – ono čime mašu?).

Možda sam se na trenutak osjećao srušeno,
ali glazba u pozadini pružala mi je sigurnost.
Onakvu kakvu osjeća Barska Dama neke usamljene večeri.
Neka poznata melodija,
koju otkriva mrak svjetlosti,
koju će jednoga dana pronaći onaj usamljeni odsjaj sa pučine,
natjerala me da izronim.

Ma, postoji malena, ali zaista minimalna šansa
(a što je minimalno zna samo netko tko je barem jednom u životu odigrao partiju jamba)
da sam potpuno srušen.

Možda glazba ne postoji i nikada nije ni postojala.
Možda Ona ne šeta pored mene.
Nego samo ispod mog kišobrana.
Možda... Univerzalna riječ.


- 02:43 - Hit me! (7) - Print me! - Link me!

<< Arhiva >>