ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Zapreke na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje mogu biti vanjske, koje proizlaze iz prirodne ili društvene okoline, i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom motiva. Vanjske zapreke mogu biti neke nepogode (npr. nestanak el. energije u dizalu), zbog èega smo sprijeèeni u nekom svom nastojanju. Unutarnje zapreke mogu biti osobine liènosti, npr. neodluènost, skromne sposobnosti ili tjelesni nedostaci.
Stanje frustracije najèešæe je uzrokovano neskladom izmeðu razine težnja i moguænosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagoðena individualnim moguænostima, pojedinac æe birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neæe èeznuti da bude manekenka.
Osim razlièitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz okoline, koji nas, primjerice, nagone da u što kraæem vremenu što više uèinimo. Suoèeni smo sa zahtjevima kojima teško udovoljavamo, npr. živimo u buci, zagaðenom zraku, zaplašeni moguænostima razlièitih katastrofa koje ne možemo sprijeèiti. Svi smo tako izloženi stresu s kojim se, kao i sa frustracijom, nosimo na razlièite, više ili manje uspješne naèine.

Stres je stanje koje nastaje kada su ljudi suoèeni s dogaðajima koje smatraju prijeteæima svojoj dobrobiti ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se pred njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odluèujuæe kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u odreðenoj situaciji, i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi. Procjena prijetnje pretpostavlja anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj prijetnje osniva se na znanju o ugroženosti. Procjena ugroženosti ne mora biti realistièna. Tako se mnogi ljudi neæe odreæi potencijalno opasnih navika, npr. pušenja ili brze vožnje. Nerealistièna procjena povezana je s obrambenim mehanizmom (o èemu æemo još govoriti) koji kaže: To za mene ne vrijedi.

Psiholozi razlikuju primarnu i sekundarnu procjenu. Primarna procjena odgovara na pitanje “što ova situacija znaèi za mene”, a sekundarna procjena odgovara na pitanje “mogu li se nositi s tom situacijom”. Ako pojedinac, na osnovi takve sekundarne procjene, zakljuèi da je sposoban svladati neki zadatak, riješiti problem ili promijeniti situaciju u svoju korist, prijetnja se pretvara u izazov. Pojedinac tada zakljuèuje da æe, uz ulaganja dodatnih napora, postiæi za sebe nešto povoljno.


VRSTE STRESORA

Stresori su unutarnji ili vanjski podražaji, dogaðaji ili situacije koji izazivanju stanje stresa. Razlikujemo:

a) kataklizmièke stresore koji djeluju na cjelokupnu populaciju, npr. rat, nuklearna nesreæa, potres i sl.,
b) osobne stresore, koji su takoðer jakog intenziteta, no pogaðaju pojedinca, npr. zbog smrti voljene osobe, saznanja o vlastitoj teškoj bolesti i sl.,
c) svakodnevne stresore - dugotrajne repetitivne dogaðaje koji èine dio svakodnevnog života; nisu jakog intenzitetan npr. dnevne trzavice u obitelji, školi, na poslu, u prometu i sl.


NAÈINI REAGIRANJA NA FRUSTRACIJU I STRES

Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošæu na frustrirajuæe situacije te reakcijama na stanje frustracije i stresa. One koji mogu mirno podnijeti poteškoæe na koje nailaze nazivamo tolerantnima ili otpornima na frustraciju. Osobe koje dobro podnose frustrirajuæe situacije uglavnom su i uspješne u naèinu reagiranja, tj. uspješno zaobilaze zapreku, uklanjaju poteškoæe ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim.

Naroèito intenzivno doživljavanje stresa uzrokuju situacije koje nismo mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole. Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška. U nešto pojednostavljenom obliku, reakcije na stresore mogu se svesti na tri osnovna oblika:

a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neæe ugroziti,
b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava i
c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma.
Toleriraju se oni stresori za koje je procjena pojedinca da je manja šteta otrpjeti ih nego se protiv njih boriti.


PRILAGOÐENO I NEPRILAGOÐENO PONAŠANJE

Prilagoðeno je ponašanje ono koje smanjuje stanje frustracije i djelovanja stresora, a ne izaziva nove poteškoæe. Primjeri su prilagoðenog ponašanja: usmjeravanje na promjenu situacije, rješenje problema, uklanjanje stresora, zamjena nedostižnih ciljeva dostižnima.

Manje prilagoðenim ponašanjem smatra se usmjeravanje na promjenu vlastitog doživljavanja (emocija, kognitivnih procjena). Pojedinac takvim ponašanjem ne rješava zapreku ili prijetnju, veæ samo svoj doživaljaj te zapreke ili prijetnje. Postoje životne situacije u kojima je promjena vlasitog doživljavanja jedino što pojedincu preostaje: npr. konclogor, ili ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam neka bliska osoba oboli od neizljeèive bolesti. Sve što možemo uèiniti jest mijenjati svoj doživljaj.

U stanju frustracije i stresa pojedinci uglavnom èešæe izabiru neprilagoðeno ponašanje. U takvim situacijama smanjuje se moguænost logièkog mišljenja. U rastu osjeæajnog uzbuðenja, pojedinac više ne vidi alternativno rješnje. Tako npr. za vrijeme požara ljudi stradaju jer guraju vrata van umjesto da ih povuku unutra.

ANKSIOZNOST

Anksioznost (lat. anxius = tjeskoban) je osjeæajna reakcija na neku situaciju koja je procijenjena frustrirajuæom ili prijeteæom, a oèituje se u neugodnom osjeæaju zabrinutosti, napetosti i straha. Osnovna je razlika izmeðu anksioznosti i straha to što anksioznost najèešæe nije izazvana poznatim, odreðenim uzrokom, veæ pojedinac ima takav osjeæaj zbog nejasne predodžbe neèega što bi se moglo dogoditi.


OBRAMBENI MEHANIZMI LIÈNOSTI I VRSTE OBRAMBENIH MEHANIZAMA

Prema Sigmunu Freudu, obrambeni mehanizmi liènosti nesvjesni su procesi iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti.
Dakle, radi se o upotrebi razlièitih kognitivno-osjeæajnih strategija pomoæu kojih subjekt nastoji smanjiti anksioznost u situacijama koje ne može kontrolitati. Obrambeni mehanizmi ukljuèuju uvijek neki nesvjesni oblik samozavaravanja.

U literaturi je opisano dvadesetak vrsta obrambenih mehanizama. Mi æemo ovdje navesti devet najpoznatijih.

1. Pomaknuta agresija.. Ne napada se izvor poteškoæa, veæ se agresija usmjeruje na neki prikladan bliski cilj. Npr. djevojèicu je naljutila mama, a ona lutki otkine glavu.
2. Racionalizacija. Oèituje se kao umanjivanje vrijednosti cilja koji nismo uspjeli postiæi i pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni izabrati. Npr. netko nije uspio upisati željeni studij, no zavarava se potom da je taj i tako bez veze, a ono što je upisao baš je ono pravo.
3. Supstitucija. To je zamjena ciljeva, tj. novoizabrani cilj æe barem djelomièno zadovoljiti onemoguæenu potrebu. Npr. žena koja ne može imati djecu, odabire posao djeèje odgojiteljice.
4. Kompenzacija. To je ulaganje veæeg truda i napora da bi pojedinac postigao rezultat u nekom podruèju u kojem je kompetentan te tako kompenzirao podruèje u kojem je nekompetentan. Npr. djeèak koji je neuspješan u sportu, bit æe jako uspješan na kompjutoru.
5. Projekcija. Omoguæuje pojedincu da se ne suoèi s nekim svojim manama jer ih pripisuje drugim ljudima. Npr. neka ružna djevojka lista modni èasopis i govori: “Vidi kako je ova ružna.”
6. Regresija. To je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta. Stoga se i naziva regresivno, u smislu veæ prijeðenih faza razvoja. Npr. žena plaèe i vrišti iako vikom neæe riješti svoju situaciju.
7. Fiksacija. To je uporno ponavljanje nekih akcija za koje je oèito da neæe dovesti do cilja. Npr. nenadarena osoba uporno se, iz godine u godinu, prijavljuje na neki umjetnièki studij.
8. Negiranje. To je oblik odbijanja pojednica da se suoèi s nekim nedostatkom ili ugrožavajuæom situacijom s kojom se ne može nositi. Npr. negiranje je èesto kod roditelja koji se ne mogu pomiriti sa spoznajom o bolesti svog djeteta. Tada smatraju da se radi o pogrešnoj dijagnozi pa sebe i druge uvjeravaju da æe dijete ozdraviti.
9. Rezignacija. To je pasivizacija, odustajanje od cilja koji bi se moglo postiæi uz ulaganje dodatnog napora.

KAKO ŽIVJETI SA STRESOM

Osobe koje se uspješno nose sa stresom, koje su nauèile podnositi stresnu situaciju i promijeniti je u svoju korist, izlaze iz stresnih situacija snažnije i otpornije na buduæe stresove.
Osobe koje nemaju prikladne naèine reagiranja na stresne situacije i osobe koje nemaju socijalnu podršku, mogu se razboljeti.

Veæ smo spomenuli da naše reakcije na objektivne dogaðaje zavise od naše interpretacije tih dogaðaja. Tumaèenja su pod utjecajem oèekivanja i vrijednosti pojedinca.
Naša se oèekivanja èesto pretvaraju u proroèanstvo koje samo sebe ispunjava. Ljudi koji vjeruju da æe uspjeti u onome što rade, najèešæe i uspijevaju. Osobe koje oèekuju neuspjeh, doista ga i dožive.

Vrijednosni sustav steèen socijalizacijom snažno djeluje na ciljeve svakoga od nas. Motivacija koja se osniva na vanjskim poticajima naziva se ekstrinziènom motivacijom, a ona koja se osniva na unutarnjim poticajima naziva se intrinziènom motivacijom.
Uspješnije se sa stresom nose ljudi:

• koji imaju smisla za humor,
• koji se nadaju jer nada je aktivan proces koji, na osnovi realistiène procjene situacije, zamišlja bolja vremena koja dolaze: “Sada može krenuti samo nabolje”,
• koji se posvete poslu, ili vjeri, ili neèemu,
• koji novo iskustvo doživljavaju kao izazov, a ne kao prijetnju,
• koji vjeruju da èovjek nije bespomoæan, da može promijeniti objektivnu situaciju ili, u najgorem sluèaju, doživljavanje te situacije.

RELIGIOZNOST

Veæina istraživanja pokazuje da su osobe koje sebe opisuju kao religiozne, u prosjeku nešto sretnije od onih koje nisu religiozne.
U jednom istraživanju provedenom u 14 europskih zemlja, 84% onih koji su izjavili da idu u crkvu jednom tjedno bilo je zadovoljno svojim životom, dok je meðu onima koji su izjavili da nikad ne idu u crkvu takvih bilo 77%.
Evo još nekih zanimljivih rezultata nekih istraživanja:

• aktivni vjernici u Sjevernoj Americi rjeðe postaju delinkventi, rjeðe zloupotrebljavaju drogu i alkohol, rjeðe se razvode i izvršavaju samoubojstvo,
• aktivni vjernici fizièki su zdraviji i žive dulje,
• udovice koje su aktivne vjernice zadovoljnije su od udovica koje vjeru ne prakticiraju aktivno,
• duboko religiozne majke djece s poteškoæama u razvoju manje su podložne depresiji,
• vjernici se brže oporavljaju nakon razvoda, nezaposlenosti, ozbiljne bolesti ili gubitka voljene osobe,
• meðu starijim su ljudima najvažnije stvari za sreæu zdravlje i vjera.

I još nekoliko podataka o nekim istraživanjima: religija je više povezana sa sreæom kod Amerikanaca nego kod Europljana. Ostali kojima je važnija za sreæu jesu: stariji ljudi, samci, umirovljenici, ljudi lošijeg zdravlja te žene.


KOMPETICIJA I KOOPERACIJA, ZAPAD I ISTOK

Potreba za eksternom kontrolom znaèajka je pojedinaca zapadne civilizacije. Istoènjaci smatraju da stres nastaje zbog naglaska na kompeticiji umjesto na kooperaciji, na brzini i pretjecanju prirode, umjesto na pokoravanju prirodi. Istoèna kultura tako prihvaæa starenje i smrt kao dio života, a zapadna smatra da starenje i smrt nisu dijelovi života te ih nastoji zanijekati.
Oba pristupa pružaju drukèiji oblik kontrole vlastitog života. Kompeticiju i kooperaciju još nazivamo primarnom, odnosno sekundarnom kontrolom. Ljudi koje žele postiæi primarnu kontrolu, nastoje djelovati na svoju okolinu, promijeniti okolnosti i druge ljude. Pristaše sekundarne kontrole prilagoðavaju se datoj realnosti, nastojeæi promijeniti svoj doživljaj te realnosti. Zapadna kultura naglašava primarnu kontrolu: ako te nešto smeta, promijeni to. Istoèna kultura naglašava sekundarnu kontrolu: lakše ti je noge zaštititi papuèama nego cijelu zemlju prekriti tepihom.

Naglasak na primarnoj kontroli potièe samostalnost, a cijena koju se za to plaæa jest osamljenost. Sekundarna kontrola omoguæuje bliskost s drugim ljudima i smirenost, a cijena je samozatajnost i sporiji napredak.
Možda je tajna uspješnog suoèavanja sa stresom u toènom prepoznavanju o kojoj se od tih dviju moguænosti u pojedinom sluèaju radi.

Izvor: Narodni zdravstveni list | Autor: Mr.sc. Dario Miletiæ, prof.