ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Prema DSM-IV klasifikaciji ovaj je poremeæaj osobnosti obilježen trajnim nepovjerenjem i sumnjièavošæu prema drugima u smislu da su njihovi motivi nedobronamjerni. Poèinje u ranoj odrasloj dobi i oèituje se u raznim situacijama.

Prema ovoj klasifikaciji koja se koristi za dijagnosticiranje psihièkih poremeæaja u psihijatriji, ukoliko su kod neke osobe zadovoljena 4 od 7, dolje navedenih kriterija, govorimo o paranoidnom poremeæaju osobnosti:

a) Sumnje bez adekvatne podloge da ih drugi iskorištavaju, žele im nauditi ili obmanuti;
b) Preokupiranost neopravdanim sumnjama u lojalnost i povjerljivost svojih prijatelja i suradnika;
c) Nesklonost povjeravanju drugima zbog straha da se ta informacija ne iskoristi protiv njega/nje;
d) U dobronamjernim primjedbama ili dogaðajima traže ponižavajuæa ili prijeteæa skrivena znaèenja;
e) Stalno nekome nešto zamjeraju, tj. ne žele oprostiti uvrede, prezir ili štete za koje smatraju da su im nanesene;
f) Primijeæuju napade na svoju liènost ili ugled koji drugima nisu uoèljivi i brzo i bijesno reagiraju ili prelaze u protunapad;
g) Èesto sumnjaju, bezrazložno, u vjernost braènog ili seksualnog partnera.

Jedno od osnovnih obilježja paranoidnog poremeæaja osobnosti jest promjena u naèinu razmišljanja koje je obilježeno neumoljivim traženjem skrivenog znaèenja i tragova kako bi se razotkrila „istina“ iza situacije koja je predoèena. Njihova beskrajna potraga ukljuèuje intenzivnu pobuðenost pažnje i neprestano pozorno monitoriranje okoline i svega što nije uobièajeno, a takav naèin razmišljanja uzima visoku cijenu u smislu psihièke i emocionalne tenzije. Oni se jednostavno ne mogu opustiti.

Paranoidno razmišljanje je obilježeno i nedostatkom fleksibilnosti. Ni najuvjerljiviji argumenti nemaju utjecaja na rigidnost njihova vjerovanja, a osoba koja se upusti u raspravu s njima postat æe meta njihove sumnjièavosti.

Osobe s ovim poremeæajem imaju izraženu potrebu kontrolirati druge što odražava nisko samopoštovanje a to je srž paranoje. Duboko u sebi osjeæaju se slabi, inferiorni i bezuspješni. Stoga se grandioznost i osjeæaj posebnosti koji èesto prezentiraju može razumijeti kao kompenzatorni mehanizam osjeæaja inferiornosti. U odnos s drugima ulaze s uvjerenjem da æe ta osoba sve uprskati, izlanuti se i na taj naèin pokazati njegova/njena vjerovanja ( i sumnjièavosti) utemeljenim.

Osobe s ovim poremeæajem rijetko kada traže psihijatrijsku pomoæ. Kod psihijatra ih dovodi netko iz njihove okoline koji su zasiæeni bolesnikovim optužbama, ili dolaze pod pritiskom poslodavca odnosno braèenog druga. Kada i dragovoljno pristanu na proces lijeèenja uvjereni su da nisu oni ti koji imaju psihièke poteškoæe, veæ da su krivo tretirani i iznevjereni od drugih.

Zbog bolesnikove sumnjièavosti grupna terapija ne bi bila metoda izbora. Lijeèenje bi se moralo bazirati na individualnom pristupu unatoè golemom izazovu koji se time nameæe psihoterapeutu. Kako je glavna poèetna prepreka izrazito nepovjerenje, prvi korak u lijeèenju bilo bi uspostavljanje terapijskog saveza s bolesnikom.

Terapeut mora zauzeti stav koji je drugaèiji od dotadašnjeg bolesnikoog okruženja, odnosno mora izbjegavati obrambeni stav. Kada se bolesnik malo više otvori terapeut može poèeti imenovati bolesnikove osjeæaje i na taj naèin mu pomoæi napraviti razliku izmeðu osjeæaja i stvarnosti. Može mu pomoæi premostiti pukotine u svom znanju.

U najboljem sluèaju ti bolesnici mogu otkriti svoju žudnju da budu prihvaæeni, voljeni i bliski što je povezano s njihovim frustracijama i razoèarenjima s ranim figurama iz njihova života.

Autor Davor Bodor, dr.med. specijalizant psihijatrije
(mojdoktor.hr)