ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Ima strahova koje sami proizvodimo da bi nam poslužili kao opravdanje i izgovor. Tada sebe uspijevamo uvjeriti kako se bojimo onoga što zapravo ne želimo.

Ovo se ne zbiva svjesno. Mi zaista osjeæamo strah. Strah može biti èak veoma intenzivno doživljen a ipak ostati nestvaran. I osjeæaji znaju lagati, kao i sve ostalo. Postoje pravi i postoje prividni osjeæaji. Oni koja su zaista to što izgledaju i oni koji prikrivaju nešto drugo. Najteže ih je meðusobno razlikovati.

Zašto se pred sobom izgovaramo strahom?

Da bismo izbjegli osjeæaj krivice jer ne èinimo ono što nam izgleda da bi trebalo, da bi se štoviše moralo èiniti.

Zato što smo sebi zabranili da se upravljamo prema hoæu i neæu. Zato što smo nauèili da ih zanemarujemo, previðamo.

Zato što smo izvorno hoæu i neæu zamijenili sistemom prinuda. Strah nam omoguæava da te prinude izbjegnemo a da ih ne osporimo. Da se odupremo a da istovremeno ne dovedemo u pitanje ono èemu se opiremo. Nije da nešto neæemo ili ne želimo, nije da nam se nešto ne sviða, nije da u nešto ne vjerujemo, samo se bojimo. Inaèe bismo krenuli svim srcem za time.

Strah, koji smo stvorili kao opravdanje, omoguæava nam da, ne narušavajuæi privid u kome živimo, ipak ispoljimo nešto od svojih stvarnih osjeæaja, iako prerušenih do neprepoznatljivosti. I istovremeno nas sprjeèava da ih otvoreno priznamo i bez prikrivanja prihvatimo.

Tako ostajemo zaglavljeni u jednom nemoguæem kompromisu izmeðu trebalo bi i ne želim, izbjegavajuæi da to uopæe uoèimo a kamoli da razriješimo suprotnosti izmeðu kojih smo ukliješteni.

Izvor: iza-ogledala.com