Dan je bio sasvim O.K. ali večer... Večer je bila od onih za pamćenje
Tijelovo je i moja kćer zajedno s ostalim prvopričesnicima treba sudjelovati u procesiji u našoj crkvi, u 19.00 sati. Dan je vruć i sparan. Poslijepodne sam odspavala oko sat vremena, Kad sam ustala tlak mi je pao na 100/60, što je kod mene izazvalo povremeno zamračivanje pred očima, zabrinutost i lagani strah ali i nervozu, a vrućina i sparina pogodovale su nedostatku zraka u mojim plućima. Već i sama pomisao na to da ću u crkvi s oko 200-tinjak ljudi morati provesti preko sat vremena ispunila me dodatnom nelagodom i nervozom. Navalila sam na dobro posoljeni sirni namaz na kruhu, pola čaše Coca Cole i pola šalice Nescafe-a i uspjela podići tlak do 120/80. I naravno popila sam gore navedeni Helex. Uvjeravam samu sebe da je sad sve O.K.
U međuvremenu je moja mama otišla s mojom kćerkom u crkvu. Donekle sam se umirila (ne sasvim, i dalje drhtim i osjećam slabost) i pokušala krenuti do crkve, s tatom, no nelagoda je i dalje tu, a približavanje crkvi i pogled na gomilu ljudi koji stoje na vratima jer ne mogu ući, kao niti oni nešto dalje od ulaznih vrata čija leđa na užarenom betonu grije sunce (ulaz je sa zapadne strane) samo pojačava tu nelagodu. Uspijevam se drhteći probiti do ulaza, no slabost je sve veća pa se udaljavam i kružim oko crkve, s tatom. Kasnije on odlazi dalje u šetnju a ja se opet vraćam do ulaza, gdje susrećem roditelje školske kolegice moje kćeri koji mi pokazuju mladu ženu kako leži na betonu pred ulazom u crkvu – onesvijestila se unutra. E – upravo to je bilo ono što mi je trebalo u ovom trenutku!!! Prije četiri godine na moru sam također vidjela isti prizor, osim što je tada i hitna već bila na licu mjesta, i u roku od sat i pol i meni su morali pozvati hitnu u apartman u kojem smo boravili – zbog paničnog napada, dakako – jednostavno sam se prepala da se to ne dogodi i meni. Uglavnom, sličan prizor me ponovno 'oborio' s nogu, zamalo i doslovce. U glavi neki čudan osjećaj – kao da mi u djeliću sekunde kroz nju prolazi nesvjestica (poput zamaha ručnom kosom prilikom košenja trave). Uspijevam se nekako, ubrzanim korakom s ukočenim mišićima, naročito u listovima nogu, dokopati stana, mašući cijelo vrijeme lepezom prema licu, polusvjesna okoline kroz koju se krećem. Znoj mi u kapima klizi niz leđa.
U stanu sam sama, odlazim najprije na WC (u takvim situacijama obavezno se moram pomokriti, čak i nekoliko puta u kratkom roku), no dok sjedim na WC-u noge mi drhte i otkazuju i pitam se hoću li moći ustati. Opet se javlja slika od prije dva mjeseca kad zbog drhtanja uslijed napada panike nisam niti mogla na WC nego su me roditelji vodili ispod ruke. Ponovo zastrašujuće sjećanje i preslikavanje događanja. Nekako uspijevam ustati i perem ruke. Puštam hladnu vodu po žilama podlaktice i u tom trenu nešto me 'zanosi' u desnu stranu te osjećam blago i vrlo kratko zujanje u ušima, kao da ću se onesvijestiti – ali ovaj put se radi o onoj 'pravoj' nesvjestici a ne onoj karakterističnoj za panični napad. Razlikuju se po tome što mi kod 'panične nesvjestice' baš i ne zazuji u ušima. Bože, ne želim da me moji nađu u kupaonici na podu! A baš sam u vijestima gledala reportažu o gospođi iz susjednog naselja koja je u stanu zadavila 32-godišnju kćer a potom i sama skočila s 5-tog kata zgrade (Sloboština). Uglavnom, kćer su našli u kupaonici nešto kasnije, dok ju je policija pokušavala obavijestiti o suicidu majke. Brzo se rukama hvatam za umivaonik i grabim bočicu s vodom (cijelo vrijeme mi je bočica u jednoj ruci, a mobitel u džepu, nadohvat ruke – inače ga nosim u torbi) te grabim prvi kiseli bombon koji mi je došao pod ruku (nekako mi u takvim situacijama pašu baš kiseli, inače ih ne volim). I lepezu, naravno. Javljam se mami na mobitel da sam otišla kući i da me ne traži oko crkve. Tatu bih možda nazvala da se vrati kući, no nije ponio mobitel. Dakle – snađi se sama. Hodam uzduž i poprijeko po stanu (nekako mi je lakše dok hodam na drhtavim nogama, kao patak, raširenih nogu i stopala okrenutih prema van – radi ravnoteže, nego kad sjednem – onda mi krenu oni dobro poznati trnci od stopala pa prema gore i osjećam ukočenost), lamatam lepezom u desnoj ruci, pijuckam vodu iz bočice u lijevoj ruci, žvačem bombon (mama me 'naučila': kad ti je slabo, uzmi si bombon i popij vode pa će proći) i čekam. Što zapravo čekam? Ne znam niti sama. Popila sam ostatak večernje doze Helex-a (0,125 mg tj. 1/4 tbl.) Valjda čekam da prođe napad panike. Oko zapešća lijeve ruke, prema 'receptu' nađenom na Internetu stavila sam labavu gumicu koja se inače stavlja na tegle sa zimnicom i dvaput se 'opalila' želeći svom blesavom mozgu odvući pozornost s panike na bol, ali baš i ne djeluje.
Ok, stiže tata, a i napad jenjava. Sjedam za PC i pišem ovo. Sve skupa trajalo je oko 45 minuta. U 21.30 vraćaju se moja mama i kćer i pozivaju me da zajedno odemo u šetnju. Dvoumim se: Što ako mi se ovo ponovi? S druge strane, možda bi bilo pametnije da izađem i uvjerim se da se neće ponoviti. Na kraju krajeva, neugodno je ali sam preživjela i sve će uskoro biti kao i prije napada (uvjeravam samu sebe, ali osjećam laganu omaglicu i vrtoglavicu pa mi ovo samouvjeravanje nije naročito uspješno :-)). Ostajem kod kuće. Svejedno, pokušavam se umiriti na način da u desnom stupcu ove tablice nabrajam okolnosti koje su mogle izazvati ovaj napad tj. da se nije dogodio ničim izazvan. Nadam se da sam u pravu.
I, da, čini se da ću prije spavanja morati uzeti još malo Helex-a (van dnevne doze – po potrebi).
Primijetila sam da sam nervoznija otkad uzimam Sulpirid i Zoloft (samo s Helex-om sam više bila umorna ali ne i nervozna ili razdražljiva). Ili je to samo zbog toplijeg i sparnog vremena, koje ne volim još iz vremena kad sam imala toplotni udar i također osjećala omaglicu i nesvjesticu (1993.g.) – jako se bojim tog osjećaja. Simptome poput gore opisanih imam vrlo često tijekom ljeta – kao da se bojim vrućih dana jer mi tada pada tlak i sve se ponavlja i ponavlja...
Vremenske prilike
+
Zdravstvene poteškoće
+
Situacija koja izaziva nelagodu
+
Neugodan prizor
+
Preslikavanje događanja, asocijacije
+
Novi lijekovi (Sulpirid i Zoloft)
= PANIČNI NAPAD