23.08.2019., petak
DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARIZAMA
|
RIJEKA SMRTI draga, mučili su me nemoj da ti je moje tijelo gadljivo kako ću ti sada raširiti ruke ovako u raspalim dronjcima iz kojih proviruju rane ni majka prepoznala me ne bi ošišanog do kože upalih očiju, s modrinama na licu ali ti, ti ćeš me znati zagrliti okrijepiti svojom snagom moju uvelost žedne usne oživiti jednom suzom operi me draga milovanjima želim čist pred Boga stati je ovo se ne može više trpjeti u tvom zagrljaju vidim da ću skončati sjećaš li se draga kako sam se prepuštao brzacima nosila si me s lakoćom bljeskala u mojim očima suncem zaogrnuta zelenooka moja ljepotice onda su došli ovi iz daleka na koljena pali su mostovi što spajali su obale našu je kuću progutao oganj oglušili smo u jeki rafala vidio sam ljude uz put, bar su to bili prije nego ih ubiše ni moja majka, ni sestra, ni stara naša baka poslije nestanka mog oca ostati nisu smjele kuda su njih odveli? mučili su me draga al više od mojih rana boljela je neizvjesnost što je s mojom majkom, sestricom i bakom starom jesu li se vratile kući jel što od kuće ostalo i gdje su sklonile se jadne za oca ni ne pitam, slutim u ono najgore al vjerujem u njegove časne namjere ne razumijem što sam kriv ni pušku nosio nisam htio sam ići u škole i vidjeti svijeta, o tebi htio sam pisati pjesme na tvojim obalama priznati ljubav draga, nisam više tako snažan slomili su mi mladost, ubili volju ne mogu izreći što su mi učinili njima sa kriv jer svoje volim i kriv jer Bogu se molim tko su oni s petokrakama zar i zvijeri na ljude liče ti samo šuti i sebi me prigrli ne gledaj tužno tim krvavim očima čuo sam da ne vraćaju nikoga koga povedu s kamionom u kom do pola trupla još vruća leže, i krvave deke, kojim ćemo ih prenositi do ponora tako su naredili molim te, ti im rane operi a i mi što pod težinom opuštenih tjelesa posrćemo i nas će... tako kažu ...živog nikoga ne vrate nosim njih što nekad bili su ljudi i padam ko Isus pod svojim križem strah me pogledati u lica na kojim je ostao užas oči što zagledane su u mrak strah me draga, neki su skoro djeca i žena je mnogo boljim se što ako među njima je moja majka sestra koju odvojili su iz kolone onda kad su zarobili nas sve i moja stara baka što ako nije hodala moći jesu li ono bile kolone smrti ili života mene su zatvorili sa ostalim muškarcima i svaki dan ostajalo nas je manje živih ostala si mi samo ti draga evo me k tebi sad će rafali se čuti čekam dočekaj me, na rukama ponesi ovo čovjek živ ne istrpi prepuštam se tebi i smrti Anita Martinac       |
