JANTARSKI PUT BAŠTINE
Pišući dajem komad duše uz bezgraničnu ljubav, te u tom sebedarju postajem bogata jer za uzvrat kroz pisanu riječ i gostovanjima u novim mjestima i krajevima upoznajem divne ljude i prekrasne domaćine. Tako svaki put posijem sjeme svoga srca na novo mjesto i poželim da posijani susreti povezanosti rastu dok god imam dara i srca za stvaranje.
Ali ono što sam doživjela u Mađarskoj, kod naših dragih gradišćanskih Hrvata više je nego susret. Mogu to nazvati i otkrićem ili spoznajom, ali u svakom slučaju obogatili su moj život, proširili vidike i posramili mnoge koji o ovim divnim čuvarima kulturne baštine ništa ili premalo znaju.
Godina je tek počela, a meni kao da je u naručje dala pet stoljeća, baš koliko Hrvati na ovom području Mađarske čuvaju svoj jezik, tradiciju i kulturu. Takav dar dobila sam od domaćina gospodina Franje Pajrića koji mi je pomogao rekonstruirati dijelove povijesti i pronaći one crne rupe koje su povijesni prevrtljivci režirali u osobne interese. Njegova energija prštala je i utrkivala se s vremenom jer smo u kratko htjeli dotaći se svega važnog, svega vrijednoga, svega značajnoga, a toga svega je doista mnogo. I ostala sam zatečenakako sam malo znala o baštinicima jedne od najstariji europskih kultura, o sličnostima i povezanostima u hrvatskom i mađarskom jeziku, o lažnoj slici koju je uokvirio Beč, pohodima kroz Panoniju, meridijanima i paralelama koji ne samo da povezuju svetište u Sinju i Koljnofu, nego i Kiseljak dovode ravno u najnoviju ulicu Koljnofa, kao i o svim drugim nazivi mjesta koji imaju svoju priču jer svaki naziv ima i svoju formu značenja funkcionalnosti.
Poželjeh prastarim klinastim pismom, koje mi je divno prezentirao gospodin Franjo Pajrić,pismom mnogo starijim od glagoljice, napisati da sam beskrajno zahvalna na prilici mog posjeta Koljnofu, Petrovom selu, Šopranu i drugim mjestima i selima u kojima žive Hrvati u Mađarskoj. Dvojezične ploče probudile su mi želju za učenjem mađarskog jezika iz samog poštovanja prema uređenosti društva i suživotu brojnih naroda koji ovdje žive.
Na dvojezičnoj ploči Koljnof iznad piše Kopháza, kao što i na nedalekog grada Šoprona piše mađarski Sopron, meni dolaskom nije odavalo mnogo ali nakon obilaska, otvaranja škrinja i riznica blaga koji čuvaju u svojim širokim ulicama i širokim srcima, koji me neodoljivo podsjećaju na Slavoniju, okitila sam se prekrasnim biserima onoga iskonskog blaga, kojeg najbolje čuvaju baš oni svjesni kako iščezava. Otud naziv Memorijalni hrvatski kulturni centar kako zovu novoizgrađeni kompleks gdje smo se smjestili jer kako je objasnio domaćin „Jednom kada nas i nebude neka ostane trajni spomen da su tu živjeli Hrvati“. Te riječi urezaše mi se u srce poput rezbarije na drvenim poklopcima vinskih bačvi a na kojim su oslikane povjesnice i poveznice s matičnom domovinom smještene u muzejskoj kućici unutar kompleksa. Prvo što sam pomislila što mogu ja učiniti da to jednom skoro ne dođe, kako da sačuvamo kulturnu baštinu koju časte kroz svoja kulturno umjetnička društva, zajednice, samouprave, glazbene grupe i sve oblike organiziranja i djelovanja kao bi opstati i ostali to što jesu, Hrvati. Slijedeća pomisao je koliko Republika Hrvatska čini u istim nastojanjima. Kao da gledam kako prekrasnicvijet koji nas oduševljava vapi za kapi vode jer suša samo što nije uvela njegovu ljepotu.
Asimilacija, demografska slika, nedostatak nastavnog kadra i duhovnih vođa trajno narušavaju sliku idiličnosti života hrvatske manjine u Mađarskoj i ostavljaju posljedice koje možda za petnaestak godina biti će teško popraviti. Treba djelovati odmah i tek sada razumijem energičnost domaćina koji mi je želiosve objasniti kao i ostalim gostima koji dođu u Koljnofsa namjerom da staviti pečete ljubavi svom narodu.
Prije nego smo se pozdravili svratismo u Rupu od zdravlja na kuhano vino, ispod Šopranskog trga u podrumima koji su me vratili u neku daleku prošlost, da bi mogla nastaviti dalje u budućnosti. Okrjepljena u tom svježem zimskom danu krenuh dalje starim jantarskim putem s natovarenim srcem neizmjernog bogatstva kojeg vraćam u Mostar sa željom da kroz pisanu riječ vezem dragulje o svom narodu u lijepoj Mađarskoj.
Samosvjesnost mojih prijatelja iz Koljnofa obvezala me da iščitam sve divne knjige koje sam donijela sa sobom u želji da ih potpuno upoznam i dalje raznosim dobru riječ o njima.
A ovo je pričica koju tek počinjem pisati i želim da taj rad neprekidno traje. Hvala vam dragi prijatelji na gostoprimstvu i svemu što činite u ovih pet stoljeća.
Anita Martinac
>
|
