24.03.2017., petak
POZIV
23.03.2017., četvrtak
INTERVIJU ZA BLJESAJ
|
http://www.bljesak.info/mob/clanak/191632 Svoj talent darivamo čitateljima i u tome nalazimo najveće zadovoljstvo M.B. | 23.03.17 | 22:27 | Bljesak.info Hrvatska književnica Anita Martinac široj je javnosti postala poznata nakon objavljivanja romana Medaljon. Ova knjiga doživjela je ponovljeno izdanje, tražena je i čitana među širokom populacijom svih generacija. Njezin dugi roman Posljednji, sve je samo ne njezino posljednje djelo. O ovim i drugim njezinim djelima, ali i o onima koje priprema, razgovarali smo s autoricom u Mostaru. Zamijetili smo kako Anita Martinac svakom svojom napisanom ili izrečenom riječi nudi jezgrovitost i jednostavnost izričaja. Bljesak.info: Ako se slažete, počet ćemo najčešćim pitanjem koje se umjetniku postavlja: Što Vas motivira da pišete i što Vas najviše inspirira i motivira? MARTINAC: Pisanje je jedan od darova koje imamo ili razvijamo. Predivan je osjećaj spoznaje o ljubavi prema određenim sklonostima. Ukoliko tu svoju ljubav usmjerimo voljom i radom sigurno će se plodonosno razviti. Odnosno, darovani nam talent darivamo čitateljima i u tome nalazimo najveće zadovoljstvo. Osobno inspiraciju ne tražim, jer me mnogo toga u okruženju motivira i navodi na kreativnost u pisanju. Mnogo pišem, a objavljujem samo ono što smatram da je vrijedno pozornosti javnosti, jer mnoge priče i pjesme čekaju neka druga vremena ili sazrijevanje Bljesak.info: Iako ste jedna od najplodonosnijih autorica kod Hrvata u zadnjih nekoliko godina, čini se kako uspijevate voditi miran osobni život, raditi i podizati obitelj. Što nam želite kazati o sebi samoj – tko je Anita Martinac? MARTINAC: Ponosna sam majka tri kćeri, koje su potpuno različite u svojim osobnostima te sa suprugom uživam u daru roditeljstva i one su naša najveća radost i sreća u životu. Svjesna sam da je obitelj najveći izvor snage za svakog čovjeka te pokušavam u njihovom odgoju usaditi im te vrjednote. Obogatila su me iskustva i poslovi u različitim sredinama i okolnostima te mogu za sebe reći da volim raditi a posebno uživam u novim spoznajama tako da uvijek imam potrebu proširivati i nadograđivati svoje znanje čak i poslovima koji nisu izravno vezni uz moje zanimanje diplomiranog pravnika. Zaljubljenik sam u informatiku i nove tehnologije općenito, radoholičar sam koji voli njemački sustav rada i europske standarde, iskušavam razne discipline i hobije tek toliko dok ih ne savladam i onda se tim zadovoljim te krenem u nova istraživanja. Bljesak.info: Je li se bilo lako odvažiti na roman Medaljon, na temu koja je uglavnom smatrana ''zabranjenom'' i jeste li prije samog završetka i objavljivanja romana imali osjećaj kako će knjiga postati uspješnicom? MARTINAC: Svjesna sam bila da će Medaljon izazvati reakciju javnosti ali iskreno nisam očekivala ovoliki uspjeh tog djela. Tema romana mi je bila suviše važna i godinama sam tragala za formom na koji način da oblikujem tu spoznaju. Isprva sam mislila da će to biti kratke priče ali jednostavno ljubav prema pisanju me ponijela i dok se sva emocija nije izlila iz mene nisam se zaustavila. Taj roman je plod dugogodišnjeg istraživanja i mnogo ljubavi je u njemu utkano tako da su čitatelji očito to i osjetili. Nikad ne pišem s ciljem da djelo postigne uspjeh, pišem o onome što želim sačuvati i uokviriti u korice da ostane i poslije nas za nove generacije. Bljesak.info: Kako je, nakon Medaljona, prošao Vaš drugi roman Posljednji? Je li Medaljon na neki način Posljednjem 'prokrčio' put i je li kasnije sve bilo lakše? MARTINAC: Naravno da mi je bilo zadovoljstvo pročitati toliko pozitivnih kritika o Medaljonu što je na neki način postavilo visoku ljestvicu za moj dalji rad. Ali bez obzira na to neopterećeno sam nastavila raditi na novom romanu kao da je i prvi jer doista svakom se posvetim na drugačiji način. Roman Posljednji stilski je drugačiji i u njemu sam čak i uštinula od svog literarnog izričaja u korist jednostavnosti oblikovanja jer je tema bila doista zahtjevna. Na neki način svako djelo otvara vrata slijedećem pa čitatelji iščekuju nove objave, a to se stiče povjerenjem kroz kvalitetu rada. Bljesak.info: Vjerojatno pratite reakcije publike na Vaše romane i poeziju. Koliko je uspjeh kod publike motivirajući za buduća djela jednog autora? MARTINAC: Uspjeh je relativna stvar u pisanju jer netko ga mjeri po broju prodanih knjiga, netko po dobivenim nagradama, netko po zanimanju javnosti i posjećenosti predstavljanju knjiga ili književnim kritikama i objavama u stručnim časopisima. Pa prema tome motivacije su različite. Moj osnovni motiv je ljubav prema temi koju obrađujem i važnosti da bude zabilježeno bez obzira na reakcije čitatelja. Bogu hvala na postignutom uspjehu ali i da je kojim slučajem izostao ne bih odustala u naumu da zabilježim to što jesam. Bljesak.info: S uspjehom pišete i prozu i poeziju, zaronite pritom i u ljubavne poetske proplamsaje, ne bježi Vam ni svakodnevni čovjekov život, društvena zbilja, ispred pera. Ali, nekako se čini kao da su ljudi, čitatelji, ponajviše senzibilizirani kad pred njih dođe domoljubno štivo. Je li to uistinu tako i ako jest – zašto? MARTINAC: Jedan od tematskih podjela lirike je i domoljubna koju osobno volim pisati. Izražava osjećaj ljubavi i privrženosti domovini. Velika je uloga književnosti u očuvanju identiteta, državotvornosti i same svijesti pripadanja jednoj naciji. Izričaju domoljublja u pisaca pridonosio je i osjećaj što se osjećaju pozvanim na očuvanje ne samo ugroženog naroda odnosno nacije, nego istodobno i vjere, a posebno jezika. Opće poznato je književno domoljublje europskih pojava kroz stoljeća, podjednako i kod velikih i kod malih naroda. Danas izražena potreba za domoljubnim štivom veže se uz položaj kako moga, tako i svakog drugog naroda. Bljesak.info: Često književnici s dosta rezignacije kažu kako se izgubila navika čitanja knjiga kod publike, kako je gotovo uzaludno pisati. Ipak, sve je više novih književnih imena i dobrih knjiga. Koliko uspijevate pratiti rad svojih kolega u okruženju? MARTINAC: Ne mislim da je uzaludno pisati, jer da tako mislim sigurno se ne bih trudila. Navika čitanja se nije izgubila nego se mijenja, a mi koji pišemo trebali bismo pratiti suvremeno društvo. Danas ne možemo sebi priuštiti čitanje romana preko tisuću stanica, moderan je roman kreće forme, brzog daha i zanosa, onaj koji će se moći pročitati na kraćem odmoru ili vikendu. Živi se brzim ritmom i u brojnim obvezama teško je uskladiti vrijeme opuštanja uz knjigu. Pravi zaljubljenici u knjige ne mijenjaju svoje navike i na njih se uvijek može računati, ali na žalost rijetki su. Razloge možemo pronaći i u opterećenom obrazovanom sustavu, koji je širokim programom potisnuo razvoj kulture čitanja kod djece kroz školske lektire. Bljesak.info: Kakvi su trendovi u književnosti, prema Vašem uvidu, odnosno, koje su teme danas književnicima ''na dnevnome redu''? MARTINAC: Danas se doslovce pište o svemu i svatko može pisati i objavljivati. Ali se iskreno nadam da će književna kritika napokon oživjeti i utjecati na stvaranje kriterija i odgovornosti kako se pod masovnim objavljivanjima ne bi zagušivala djela vrijedna pozornosti, a vjerujete ima mnogo djela koji su nezapaženo prošli a smatram ih vrijednim. Isto tako ima i djela koji su plijenili veliku pozornost medija a nisu ispunili očekivanja. No, samo sam individua u tom mišljenju i vrjednovanje radije prepuštam struci. Bljesak.info: Sve češće se čuju (pr)ocjene kako će knjiga u klasičnome smislu nestati, prije svega kroz digitalizaciju medija. Može li se to uistinu dogoditi? MARTINAC: Nemoguće da se to dogodi. Miris knjige u rukama, šuškanje stranica i osjećaj da je uz nas ne može ništa zamijeniti. Osobno kada čitam digitalizirani oblik dogodi mi se često da ga ne dovršim jer me toliko ne zaokuplja kao što je to slučaj s knjigom u ruci. Volim lijepo uređenu knjigu, kada se poštuju tiskarski standardi, sa stručnim recenzijama i svim ostalim što jedna knjiga treba imati. U procesu nastajanja knjige važnu ulogu ima i uredničko oblikovanje, posebno je značajan i veliki lektorski rad, zatim grafički doprinos bilo ilustrativno ili na neki drugi način. Na žalost na tržištu možemo naći svega i osobno gubim volju čitati loše urađene knjige. Bljesak.info: Za kraj, što Vi radite u novije vrijeme, što Vaša publika može očekivati na planu novih djela iz Vašega pera? MARTINAC: Tijekom ove godine u planu sam objelodaniti dvije nove knjige koje su u tehničkim pripremama. Riječ je o zbirci poezije Budna i novom romanu Od Franje do Franje. Trenutno istražujem novo područje zanimanja, radim bilješke i obilazim teren u potrazi za narativnim obiteljskim nasljeđem koje se također tiče našeg podneblja. Ne gasi se moja žeđ za istinom i razotkrivanjem prošlosti. Ali neopterećena prepuštam se toj avanturi i ne postavljam stroge ciljeve gdje me treba odvesti, slijedim instinkt i intuiciju. |
17.03.2017., petak
INTERVIJU ZA POGLED.BA
http://m.pogled.ba/clanak/anita-martinac-za-pogled-ba-govori-o-svojoj-najvecoj-ljubavi/110872   Anita Martinac, angažirana i nagrađivana pjesnikinja i prozaistkinja, uskoro objavljuje svoje dvije nove knjige i to nas je potaklo da je zamolimo za razgovor. U ugodnom razgovoru s plodonosnom spisateljicom na Mostarskom suncu, koje se zrcalilo u njenim očima, doznali smo što nas to očekuje tijekom godine. Dugo već objavljujete knjige ali posljednjih pet godina su vrlo plodonosne za Vaš rad? Istina, prva objavljena zbirka poezije datira još s početka 1994. godine kada sam više osluškivala starije kolege nego li sam se sama usuđivala nastupati. Sjećam se prigodom jedne izložbe glumica Tatjana Feher čitala je moje stihove, a slušajući je nisam bila sigurna da li sam ih osobno pisala jer su potpuno drugačije zvučali. Tek mnogo godina kasnije osmjelila sam se sama govoriti stihove a na tome mi je pomogla naša draga novinarka i pjesnikinja Vesna Zovko koja me ohrabrila poslije jednog čitanja i doslovce rekla „Tebi ne treba nitko čitati stihove, jer ti to sama radiš najbolje“ Vremenom sam je shvatila, jer doista nitko ne može kao autor prenijeti emociju o kojoj piše. U 2012. objavila sam dvije zbirke poezije i od tada godišnje objavljujem bar po jednu knjigu pa se može reći da sam u nekim produktivnim spisateljskim godinama u kojim doista i uživam bez obzira što to iziskuje mnogo rada i truda. Više puta ste nagrađivani za najljepšu pjesmu bilo da je riječ o domoljubnoj, socijalnoj ili ljubavnoj poeziji, ali ipak proza vas je na neki način obilježila u široj javnosti. Što više volite pisati poeziju ili prozu? Na žalost u današnjem društvu nagrađivanje ne znači mnogo ali je ipak svojevrsna potvrda radu. No, ne dozvoljavam da nagrade usmjeravaju moj rad, kao ni forsiranje traženih tema nego pišem iz iskonske ljubavi, te tako i odabirem teme o kojima pišem. Po rođenju sam pjesnikinja i čini mi se da poeziju pišem cijeli život jer i moji dječji dnevnici nalikuju na zbirke poezije sa šarenim ilustracijama flomastera. Nekada su to bila promišljanja i pogled na svijet oko sebe, danas su to znatno zrelije pjesme s poukama i upozorenjima ili svojevrsni svjedok vremena, ponekad su pjesmama prosvjedujem ili su pak omaž žrtvama. Prirodno mi je znatno lakše izraziti se poezijom tj. probranim riječima odaslati poruku. Kao da ne želim uzalud bacati riječi, a opet ostavljam čitatelju da se pronađe između redaka. Besmisleno je pisati bilo koju formu bez poruke ili pouke. Proza je mnogo složenija prvenstveno zbog više utrošenog vremena rada, jer zahtjeva slikarstvo u riječima, zahtjeva razumijevanje i pogled s obje strane, naravno i potpuno vladanje temom o kojoj se piše. Dok pišem prozu suživim s likovima koje obrađujem i na neki način proživljavam to o čemu pišem, a to može biti i vrlo emotivno. Ponekad plačem dok pišem i ne mogu stići brzinu pisanja svega što želim izraziti. Nakon završenog rukopisa postajem sebi kritičar i sudac, te izbacim gomile nepotrebnog teksta u kojem sam zrijala zajedno sa djelom i na koncu iskristaliziram djelo. Tako da je to doista mnogo rada dok roman stigne u ruke čitatelja. Stil pisanja prilagodim temi koju obrađujem nikada ne zanemarujući odgovornost prema čitateljima i vremenu, kako i prošlom tako i budućem, a uvijek vođena nadahnućem i ljubavi prema pisanju. Poznato je da je roman Medaljon osvojio srca čitatelja, pobrao odlične kritike i proglašen je romanom godine za 2015. godinu na nekim od književnih portala. Nakon njega roman Posljednji također dočekan je sa oduševljenjem. No, koje je vama najdraže djelo koje ste napisali? Kao što sam rekla u duši sam pjesnikinja i poezija mi je mnogo bliža od proze, koliko se god s tim složili, ili ne, oni koji procjenjuju moj spisateljski rad. Osobno mi je najdraža zbirka ljubavne poezije Druga riječ je ljubav. Imala sam prigodu studijskog snimanja gdje sam uz glazbenu podlogu govorila stihove iz ove zbirke, što je odlično prihvaćeno od javnosti, jer nije baš uobičajeno na našim prostorima. Mislim da je to moj maksimum u pisanju ljubavne poezije. Domoljubna i socijalna poezija je moja stalna potreba za izričajem kao svojevrsni glas, prosvjed, apel, upozorenje - što je na neki način i zadaća spisatelja svjedočeći o vremenu u kojem živi. Nisam ljubitelj fikcije, jer smatram da nema potrebe posezati za nerealnošću i na taj način provocirati ili aludirati određena ponašanja, zato radije pišem o događanjima koji su se dogodili nastojeći ih sačuvati od zaborava ili pokušavam ispravljati nepravde, pa čak i zastupam krivo optužene ili one koji nisu imali prigodu ništa reći. Često čujete izjavu kako se povijest ponavlja, što i sama uviđam kako se doista na sličan način čak i ponavljaju pogrješke, a mislim da je to razlog zbog nepoznavanja prilika i okolnosti, te razvoja događaja iz prošlosti. Društvo bi trebalo stalno napredovati, a to može samo u jasnom suočavanju s prošlosti. Gdje nalazite inspiraciju? Što Vas motivira i kako se odlučite pisati baš o tome što odaberete? Pisanje je dar. Kao što je meni darovano tako sam dužna darovati ga i drugima. Zato pišem. Pisanje nije potreba, bar ne kod mene, to je ljubav. Inspiraciju ne tražim. Dođe sama, bilo u istraživanju ili sasvim jednostavno u susretu ali sigurna sam nikad slučajno. Ne vjerujem u slučajnost. Sve se s nekim razlogom dogodi. Taj razlog, možda, prvi trenutak ne prepoznamo ali ako ga prihvatimo, vremenom ga i razumijemo. A nije li razumijevanje ono najpotrebnije u današnjem netolerantnom svijetu? Gotovo nikada ne zadajem sebi visoke ciljeve što moram napisati ali ako znam što želim već sam na pola puta, jer ono što želimo nađemo i način kako. A to su moji slobodni vikendi, besane noći, godišnji odmori i brojna odricanja da bi u tome uspjela. U jednom radijskom intervju nedavno ste rekli da do kraja godine planirate objaviti dvije knjige, možete li nam nešto više reći o tome? Uskoro izlazi nova zbirka poezije pod nazivom Budna koja je sada u tehničkoj pripremi i sažetak je odabranih domoljubnih i zavičajnih pjesama nastalih u posljednje tri godine. To su pjesme koje su uglavnom sudjelovale na natječajima i manifestacijama a nisu do sada objedinjene niti u jednoj zbirci. Do kraja godine trebao bi biti objavljen i moj novi roman Od Franje do Franje. Govori o istinitim događanjima u razdoblju od 1901. do 1992. a glavni lik je žena. Roman je u završnoj fazi rada a nakon toga ide na tehničku obradu. Očekujem da će u ruke čitatelja dospjeti krajem jeseni. U vašim ranijim romanima likovi su stvarne osobe, je li to slučaj i ovaj put u Vašem novom romanu? Da, Anica je glavni lik romana Od Franje do Franje i kroz njen život obradila sam razdoblje od austrougarske vladavine pa do početka Domovinskog rata. Mjesto radnje se stalno mijenja između Hercegovine i Slavonije, pa do Istre. Kroz taj lik želim poslati jednu iznimno važnu poruku ali to bi radije ostavila čitateljima da sami otkriju. Kako otkrivate te zanimljive priče iz prošlosti o kojima pišete? Usmenom predajom, istraživanjem, kako arhiva tako i privatnih bilješki, obilaskom područja i upoznavanjem mjesnog pučanstva. Ovdje moram naglasiti da me obogaćuju ta nova poznanstva jer zalazim u istraživanje njihovih života i zajedno s njima proživljavam emocije kroz sudbinu koju su imali oni ili njihovi članovi obitelji. Imate bogato životno i radno iskustvo iza sebe. Utječe li i to na Vaše pisanje? Naravno da utječe. Spisatelji veliki dio osobnosti unose kroz svoj rad. Bilo da je to kroz stečeno iskustvo ili naučene discipline i profesije. I ranije sam govorila da o ratu ne bi mogla pisati da osobno nisam prošla to iskustvo, isto tako o osjećaju majčinstva teško da bi se mogla izraziti da i sama nisam majka. Ali naravno i promatrajući ljude oko sebe mnogo se toga može uočiti ako se posvetite proučavanjem profila. Volim psihologiju tako da ugrađujem i njene elemente kroz pisanje. Također kao diplomirani pravnik imam potrebu utvrditi ključne činjenice prije početka pisanja a sve kako bi se cijeli mozaik sklopio. Spomenuli ste da ste majka, uposleni ste, pratimo i vaš humanitarni rad i djelovanje kroz razna udruženja, a i dalje uspijevate pisati. Kako sve stižete? Ne mogu potvrditi da sve stižem jednako uspješno, jer kada se više posvetim pisanju sigurno sam manje aktivna na drugim poljima, također kada imam više obiteljskim obveza sve ostalo ide u drugi plan. U radnom sam odnosu od kojeg ovisi moja egzistencija i pisanje dolazi tek poslije svih tih obveza. Ne zanosim se nemogućim i potvrđujem da ne postoje takve super žene, kako se nekada može pročitati u sladunjavim savjetima časopisa, koje mogu sve to istovremeno uspješno obavljati. Poenta je u organizaciji i određivanju prioriteta. Ali sigurno ono čega se prihvatim nastojim da bude dobro ili ni ne pokušavam. I za kraj možete li nam najaviti neke skore promocije ili književne susrete ukoliko ih ima. Svakako želim najaviti predstavljanje nedavno objavljenog romana Posljednji u Sarajevu 05.travnja u prostorijama Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, s početkom od 19,00 sati. Nakon toga čast mi je da sam pozvana ispred Ogranka Matice hrvatske Čitluk predstaviti se još jednom zagrebačkoj publici zajedno sa književnikom Miljenko Stojićem i to dana 25.travnja u prostorijama Matice Hrvatske u Zagrebu od 19,00 sati. U daljnjem periodu nastojat ću se prema raspoloživom vremenu i mogućnostima odazvati na pozive i sudjelovati na redovitim manifestacijama našeg Društva književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, Napretka kao i drugih društava. Anita, hvala što ste pristali na razgovor i želimo Vam još mnogo uspješnih djela. Hvala Vama na zanimanju za moj rad i želim Vam svako dobro, kako Vama tako i svim Vašim čitateljima. BiljanaJakić/Pogled.ba |
08.03.2017., srijeda
Roman ''Posljednji'', Anite Martinac, predstavljen u Širokom Brijegu
|
Mostarska književnica Anita Martinac u utorak je u Širokom Brijegu predstavila svoj roman ''Posljednji''. Književno djelo, rađeno na temelju iskaza četvorice sudionika Križnog puta; Šimuna Marića, Slavka Šumana, Mirka Džidića i Jure Jurića, predstavili su Miljenko Stojić, Ivan Zlopaša te sama autorica. -Radnja i ovoga romana je stvarna, baš poput one iz Anitina prethodnog romana »Medaljon«. Veliki rat prelama se preko leđa jednog malog mjesta i njegovih stanovnika. Nije njima ni do čega posebnog, samo da mogu živjeti i biti svoji na svome. Ali stvarnost ne da mira. Netko je zakuhao ratne strahote i one se doselile sve do mirnih Goranaca. Već su na vrata pokucali i jugokomunisti, iako se svatko nadao da ih nikada ne će vidjeti. Gazili su nesmiljeno nedaleki Široki Brijeg i obližnja mjestašca. Dečki su otišli na put ne znajući što će im biti s roditeljima, a još manje što će biti s njima. Zgusla se povijest, zgusli se osobni životi. Vrlo brzo ćemo, čitajući ovo djelo, primijetiti da u središtu radnje nisu neki glavni junaci, već zapravo sama ta radnja - istaknuo je Miljenko Stojić. Ivan Zlopaša je ocijenio kako je najveća vrijednost romana "Posljednji" raskrinkavanje metodologije masovne i brutalne primjene zločina u političke svrhe. - Kao što je u romanu "Medaljon", zahvaljujući obrazovanju, pristupu ali iskustvu, autorica vrlo studiozno i stručno obradila metodologiju djelovanja OZNA-e, KNOJA i ostalih represivnih partijskih tijela u poratnom razdoblju, u romanu "Posljednji" na sličan je način raskrinkala metodologiju masovnih partizanskih zločina u Bleiburškoj tragediji i križnim putevima koji su nakon toga uslijedili. Osobno sam sklon stavu da je upravo to raskrinkavanje metodologije masovne i brutalne primjene zločina u političke svrhe, uz zabilježene i detaljno opisane tragedije kroz koju su prošle žrtve, ključna vrijednost ovog romana. Upravo to pokazuje jasnu razliku između žrtve i zločinca i prokazuje jedan totalitarni sustav da krajnjih granica - istaknuo je, među ostalim, Zlopaša. Osvrnuo se i na različitu strukturiranost romana "Medaljon" i "Posljednji". -Ono što će, možda, neki istaknuti kao zamjerku ovom romanu svakako je nedovoljna izbrušenost osobnosti i psihološko-karakternih osobina četiri glavna lika, i to na način kako su glavni likovi opisani u "Medaljonu". Međutim, struktura tih romana, kao i glavnih likova, je potpuno različita. Ante Marić - Kenić, kao i nekoliko likova iz romana "Medaljon" svakako su osobe izražene osobnosti zahvaljujući kojoj su, i unatoč mnogim zamkama i snazi sustava koji nisu prihvatili, uspjeli godinama odolijevati smrti. S druge strane, kroz četiri glavna lika, na čijim je sudbinama strukturiran roman "Posljednji", ispričana je priča svih onih, poznatih i nepoznatih, koji su se, pod ovim ili onim okolnostima, našli na mnogobrojnim križnim putevima iza kojih su ostala svjedočiti mnogobrojna stratišta, masovne grobnice, razna tezna, hude jame, maclji, i mnoga druga još neotkrivena mjesta - zaključio je Zlopaša. Zahvaljujući se organizatorima, predstavljačima i publici koja se odazvala u vrlo pristojnom broju, Anita Martinac je istaknula i razloge zbog kojih se odlučila posvetiti ovoj vrsti pisane riječi. - Generacija koja je kroz sve to prošla je na izmaku. Želim od zaborava spasiti dio sudbina tih ljudi i podariti ih generacijama koje dolaze - kazala je Anita Martinac. Promocija je održana u organizaciji širokobriješkog ogranka Matice hrvatske.     |
02.03.2017., četvrtak
GOSTOVANJE
|
ako nekoga zanima više moj rad može poslušati nedavno gostovanje na Radiopostaja MIR Međugorje , jako lijepo druženje sa izvrsnom voditeljicom Višnja Spajić HVALA! |
NAGRADA IZ KAŠTELA
Opet lijepe vijesti - nagrađena još jedna moja priča. Pisala sam o Jordanu Viculinu i utkala malo ljubavi prema službi koju je obnašao i ljubavi prema Kaštelima. Sretna sam da su to prepoznali i vrednovali. HVALA! http://www.gkk.hr/vijesti/kastelanske-storije-dodjela-nagrada/ |
