Malo je ljudi koje sam upoznala a koji su od prvog trenutka u mojim očima snažni poput planine, srca vrelog i velikog kao sunce, u čijim očima vidite svu mudrost i poštenje, na toplim rukama nose tragove povijesti i još uvijek miluju vrijeme svojom dobrotom, duše koja prašta i razumije, a osmijeha...osmijeha onakvog kada čovjek nauči za svaki dan zahvaliti dragom Bogu. I njegova cijela obitelj, samo jer su dio njega, već su divni ljudi. Malo je takvih, koje zavolite od prvog susreta kao svoje najrođenije, s kojima se osjećate mirno i ugodno s velikim poštovanjem i divljenjem, onako kako bi i trebalo biti kada sjedite uz čovjeka koji je prošavši kroz kalvariju došao do vrha planine, čovjeka koji me nadahnuo da o njemu napišem roman Posljednji. I ne samo da je veliki lik u tom romanu nego ispunja i veliki dio mog srca a tako će ostati zauvijek, jer... dragi Šimune ti si obogatio moj život i živote svih onih koji su čitali roman Posljednji. Ti si sačuvao svjedočanstvo o važnoj hrvatskoj povijesti. Hvala ti na snazi koji si u sve nas ulio i hvala ti na nemjerljivoj ljubavi, kojom si nas podučio, kako čovjek može biti najveći u svojoj poniznosti, u svome praštanju neprijateljima i svome poštenom radu.... Danas mi je njegov sin Ivan javio da je umro... Tužna sam, jako tužna i koliko god bila svjesna da čovjek koji je rođen 1928. tiho se gasi, spokojan i miran, Šimun će za mene vječno biti onaj lik koji se suprotstavio smrti i s jakom vjerom i ljubavlju nastavio dalje. Tamo gdje ideš sada dalje, puno je bolje mjesto i ponovo ćeš biti uz svoje prijatelje, koje si gubio na kalvariji od Blajburga do Pančeva... Dragi Šimune na ovom putu neka te prate svi anđeli, nek trube nebeske pozdrave s počasti, a kao orden ponesi moje veliko HVALA. Počivaj u miru dragi prijatelju a mi živi dužni smo čuvati istinu.
|
