Anita Martinac, književnica

< kolovoz, 2018 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (8)
Siječanj 2018 (9)
Studeni 2017 (9)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (8)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (7)
Ožujak 2017 (7)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (11)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (8)
Rujan 2016 (9)
Kolovoz 2016 (5)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (4)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovdje možete pratiti najave književnih susreta, promocije knjiga i ostale književne manifestacije na kojim sudjelujem. Predstavit ću prikaze i kritike o mom radu i naravno predstaviti svako novo djelo. Slobodno me kontaktiranje i postavljajte pitanja, radu ću odgovoriti. Svako Vam dobro u radu i životu. Vaša Anita Martinac
Anita Martinac



martinac.anita@gmail.com

Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskoga rata, te nositeljica Spomenice Domovinskoga rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, a trenutno je zaposlena u Aluminiju d. d. Mostar.

Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, udruge Hrvatska žena, Napredak Mostar, te je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH i predsjednica udruge Hrvatska izvandomovinka lirika. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.


BIBLIOGRAFIJA :
• pjesme Krvari brig 1994.
• pjesme Ljubim te pjesmama 2012.
• pjesme U pogledu 2012.
• pjesme U susret Riječi 2013.
• pjesme Druga riječ je ljubav 2014.
• roman Medaljon 2015.
• audio recital ljubavne poezije uz glazbu (CD) Sretno Valentinovo 2015.
• roman Medaljon, drugo izdanje 2015.
• roman Posljednji 2016.
• pjesme Budna 2017.
• roman Od Franje do Franje 2017.
• roman Posljednji, drugo izdanje 2018.
• roman Od Franje do Franje, drugo izdanje 2018.
• novele Život nema naslova 2018.

NAGRADE I PRIZNANJA:
• Zlatna povelja Matice hrvatske za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje, na Glavnoj skupštini 2018.
• Treća nagrada za Međunarodnom susretu književnika „Trojica iz Gradišta“ 2018. za pjesmu Virtuozi naive
• Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VIII. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2017.
• Treća nagrada na natječaju Kaštelanske storije u 2017., za priču Jordan Viculin
• Prva nagrada na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca u 2017., za priču Samo je želio učiti, za najbolje radove pristigle na Nagradni natječaj o pobijenim franjevcima, za uzrast odrasle
• Prva nagrada "Kula" na manifestaciji "Dani Hercegovačkog ustanka u 2016." za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Ovako više ne može i nećemo, pa makar svi izginuli
• Prva nagrada za najljepši književni uradak povodom 25 godina rada Matice hrvatske Čitluk u 2016, pjesma Svoj sam
• Prva nagrada na pjesničkoj manifestaciji "Stjeg slobode", Knin - Pakoštane 2015., za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Vojnik u srcu
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VI. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2015.,
• Druga nagrada "Fra Martin Nedić" za 2015 godinu, za roman Medaljon
• Nagrada na festivalu "Pjesmom protiv zaborava" Vukovarsko-srijemske županije za najbolju domoljubnu pjesmu, 2014.,
• Nagrada Matice hrvatske "Ilija Ladin" u Vitezu, 2013.,
• Nagrada "Najljepše ljubavno pismo" od HP Mostar, 2013.,
• Priznanje Matice hrvatske za najljepšu pjesmu povodom "Dana knjige", 1997.,
• Medalja "Oluja" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Medalja "Ljeto 95" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Spomenica Domovinskog rata, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Priznanje za najljepšu pjesma na temu Zaštite okoliša od Opštinske konferencije Mostar, 1987.,



KONTAKT

Anita Martinac
00 387 63 319 843
Kralja Tomislava 4 B, 88000 Mostar
martinac.anita@gmail.com
info@anitamartinac.com
www.anitamartinac.com


https://www.facebook.com/anita.martinac

23.08.2018., četvrtak

interviju

KOMENTARIINTERVJU
Anita Martinac, spisateljica i književnica

Žrtva je žrtva, bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen
ČET, 23. KOLOVOZ 2018. 10:41

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji se, prema odlukama Vijeća Europe, obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima sugovornika smo našli u Aniti Martinac, predsjednici Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH.


Razgovarao: Željko Ivković

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru gdje danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Gradu na Neretvi. Sudionica je Domovinskog rata te nositeljica Spomenice Domovinskog rata te dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja.

Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka te je predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.

Za sebe kaže da djeluje i radi u skladu s vjerskim, odgojnim, moralnim i zakonskim normama za dobro svog naroda. Svoju ljubav prema umjetnosti pretočila je u korisno društveni rad. Borac je za istinu i zagovornik pravde te nam je bila izvrstan sugovornik na temu totalitarizma te odstranjivanja ostataka autoritarnih sustava iz hrvatskog društva...

Na početku nam recite što je to zapravo totalitarizam?

Kao što to i sama riječ govori totalitarizam je krajnost apsolutističke vladavine, politički sustav koji je na vlast došao i održavao se nasilnim putem, kršeći pri tome temeljna ljudska prava i slobode poznate u današnjim demokratskim sustavima.

Najjednostavnije rečeno, riječ je o političkom sustavu pod kontrolom jednog čovjeka ili jedne skupine koji je na vlast došao zločinom i tako se i održavao. Dakle, to je potpuna suprotnost otvorenom pluralističkom društvu i pravnoj državi.

Zašto je Europska unija donijela odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Poznato je da čitav moderni svijet pa tako i Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina, jer žrtve koje su još žive ili obitelji žrtava zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznaje njihovih patnji.

Donijeti odluku o obilježavanju jednog takvog dana je najmanja satisfakcija koja se mogla učiniti, te na ovaj način Europski parlament potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kao bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Također je poznato da je Europski parlament u svojoj preporuci za obilježavanja ovog spomendana naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji.

U Hrvatskoj se tako obilježava 23. kolovoza, a podsjećam na taj dan 1939. potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kako Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi.

U slobodnom svijetu na taj dan organizirani su i prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Godine 2008. potpisana je izjava većine članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja, koji je potvrđen točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidata za EU kao i zemalja povezanih s EU-om, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Kao predsjednica udruge Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH, mogu reći da udruga svoje aktivnosti obavlja prema Rezoluciji Vijeća Europe br. 1096 o „Mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“ od 27. lipnja 1996., Rezoluciji Vijeća Europe br. 1481 o „Neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ od 25. siječnja 2006., Rezoluciji Europskog parlamenta o „Europskoj savjesti i totalitarizmu“ od 2. travnja 2009., Deklaraciji Hrvatskog sabora o „osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990.“ od 30. lipnja 2006., te Rezolucije Doma naroda Parlamenta Federacije BiH „o osudi totalitarnih režima“ iz 2006.

Želim naglasiti da je ovaj Dan sjećanja, spomendan na desetke milijuna ljudskih žrtava čiji su životi, zbog izopačenih totalitarnih ideologija nacional-socijalizma, fašizma i komunizma te njihovih sumanutih ciljeva, naprasno prekinuti.



Koje su države u tome najviše napredovale? Kako u „demontiranju naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica i BiH kao kandidat za EU?

Možemo ocijeniti da je razvoj demokratskog društva najveći čimbenik u osvješćivanju i edukaciji o totalitarnim režimima. I napredak društva, odnosno pozitivan razvoj zemlje doprinosi demontiranju naslijeđa.

Hrvatska kao članica EU-a donijela je niz zakonskih akata, ali po mojoj osobnoj procjeni ipak nedovoljno mjera u rasvjetljivanju prošlosti, jer, nažalost, na javnoj sceni i danas postoje pojedinci i političke skupine koji osuđuju pojedinačna i masovna ubojstva u „u ime rase“ ili „u ime nacije“, ali istovremeno na različite načine pokušavaju minorizirati i opravdati masovna ubojstva počinjena „u ime klase“. Međutim, zločin je zločin, a žrtva je žrtva – bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen.

Tijekom XX. stoljeća hrvatski narod je osobito platio visoku cijenu svog opstanka. „Zahvaljujući burama i neverama“ kao posljedicama tih ideoloških sukoba, kao i nametnutom nam Domovinskom ratu, hrvatski narod je pretrpio ogromne, izravne ili neizravne, demografske gubitke. Ta pogibelj osobito je bila izražena na prostorima BiH, zbog čega i danas trpimo teške posljedice.

Bez obzira što ne postoji opće nacionalno suglasje o prošlosti, kao što uostalom ne postoji ni o sadašnjosti ili budućnosti, odnos prema žrtvi je opće civilizacijska stečevina iz koje proizlaze i određene javne, znanstvene pa i političke ocjene. Upravo zbog tih općih civilizacijskih vrijednosti, ali i budućnosti, dužni smo sačiniti poimenične popise žrtava totalitarnih sustava, stvarajući tako preduvjete za vraćanje osobnog digniteta žrtvi i ostvarivanja zajamčenog prava na „posljednji počinak“.

Najviše je po ovom pitanju napravila Njemačka, koja je lustrirala kompletan represivni aparat nekadašnje Istočne Njemačke. Iznimno puno je napravila i Poljska, kao i baltičke države, te Mađarska. S druge strane, za Albaniju, Bugarsku, dijelom Rumunjsku, te države nastale raspadom Jugoslavije to se ne može kazati.

Bosna i Hercegovina, odnosno vladajuće strukture u zajedničkom cilju moraju donijeti, i provoditi, niz pravnih akata i mjera koje su nužne ka okretanju budućnosti. Upravo onako kako to traži Europska unija.

Recite nam spadaju li imena ulica i trgova u odluku o „demontiranju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“? Primjećujete li razliku između gradova i naseljenih mjesta tamo gdje žive Hrvati, Bošnjaci ili Srbi? Kakva je razlika između gradova u Hrvatskoj i BiH?

Kultura sjećanja zaprljana je s predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinim područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također, režirana povijest nametnuta generacijama stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti kakva god da je ona teška jer ignoriranje i potiskivanje problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, što se može uočiti u brojnim manipulacijama kroz medije onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području.

Ne vidim razloga da se zadrže nazivi ulica i trgova koji nose imena zločinca kao npr. Josip Broz Tito koji je, sudeći prema navodima inozemnih izvora, odgovoran za smrt više od 570 tisuća ljudi. O njemu kao veleubojici pisali su ugledni američki sveučilišni profesori, britanski i njemački povjesničari, te je svrstan među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. A danas još uvijek imati naziv po njemu je apsurd i sramota za svaku instituciju i obitelj koja živi i djeluje u istoj ulici. Često se može vidjeti također začuđenost turista kada vide kako takvi nazivi još uvijek postoje. Na neki način njeguje se kult idolopoklonstva totalitarnom režimu koji iluzionistički manipulira i koketira sa sadašnjicom.

Takvih je primjera još mnogo, ali ne samo da su ostali nepromijenjeni nazivi iz prošlosti, nego su se dali novi nazivi nedostojni i neprimjereni prema djelima, odnosno zlodjelima imenovanih. Prijedlozi naziva ulica se moraju kvalitetno obrazložiti, a odluke o nazivima donositi odgovorno. Prespori smo u reformama, neodlučni i nesigurni u odlukama, a da bismo bili smioniji i donosili pravovaljane odluke moramo se i potruditi i biti bolji poznavatelji povijesti.

Famozni Lex Perković je na neki način, razotkrio pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Je li nam lustracija potrebna danas više nego prije?

Je li dovoljan jedan slučaj da razotkrije zaostavštine komunizma, postoji li ta politička moć ili je samo prividno jedan slučaj tek otvorio pandorinu kutiju pokazat će vrijeme.

Naravno, značajno je procesuiranje svakog ovakvog primjera u cilju rasvjetljavanja istine o djelovanju jednog totalitarnog sustava koji je primjenjivao velikodržavni terorizam u borbi protiv svojih građana.

Međutim, lustracija je danas izmanipuliran pojam i treba prije svega razmisliti o krajnjem cilju koji se želi ili ne želi postići lustracijom.

Lustracija nije sječa glava. Lustracija je rasvjetljivanje, a do rasvjetljivanja procesa se dolazi otvaranjem i danas zatvorenih i skrivenih arhiva i njihovim znanstvenim izučavanjem. Tek kad to učinimo, moći ćemo kazati da smo otvorili proces lustracije. A sam proces će dugo trajati...

Primjera radi, temeljem Sporazuma o sukcesiji današnja Republika Hrvatska ima pravo na arhiv NDH. Međutim, njega danas drži Vojska Srbije. Isto tako, sve pravne slijednice bivše države imaju pravo na preslike dokumenata svih saveznih organa, uključujući i one KOS-a JNA, SSUP-a i SDS-a, te Saveznog sekretarijata za vanjske poslove te originalnu dokumentaciju svih nekadašnjih republičkih institucija. Međutim, većina toga je još u Beogradu i predmet je mnogih manipulacija. Stoga, uopće ne vidim kako do realiziranja potpisanog uopće krenuti u proces lustracija (rasvjetljavanja činjenica).

Članica ste Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka, a i predsjednica ste Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH... Recite nam u čemu se sastoji vaš rad, susrećete li se s problemima, kakav je odziv običnih ljudi na ovu temu?

Kroz svoj spisateljski rad posvetila sam se temama koje su bile zapostavljene, ili možda je bolje reći teme koje je totalitarni režim režirao i usađivao u svijet suprotnim od povijesnih činjenica i stvarne istine u cilju provođenja svojih ciljeva. S jakom željom za rasvjetljivanjem istine i skidanja sa svijesti naroda nametnutog straha, sramote ili bilo koje posljedice totalitarnog režima, pisala sam prema istinitim događanjima nakon dugogodišnjeg istraživanja. Što sam više ulazila u problematiku, tako se opseg posla povećavao te me na neki način zaduživao da djelujem i više i šire. Smatram da je dužnost svakog književnika da svojim pisanjem svjedoči vrijeme u kojem jesmo, a također ne smije umanjiti odgovornost ni prema prošlosti ni prema budućnosti.


- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.