Anita Martinac, književnica

< travanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (5)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (8)
Siječanj 2018 (9)
Studeni 2017 (9)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (8)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (7)
Ožujak 2017 (7)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (11)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (8)
Rujan 2016 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovdje možete pratiti najave književnih susreta, promocije knjiga i ostale književne manifestacije na kojim sudjelujem. Predstavit ću prikaze i kritike o mom radu i naravno predstaviti svako novo djelo. Slobodno me kontaktiranje i postavljajte pitanja, radu ću odgovoriti. Svako Vam dobro u radu i životu. Vaša Anita Martinac
Anita Martinac



martinac.anita@gmail.com

BIOGRAFIJA:

Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskoga rata, te nositeljica Spomenice Domovinskoga rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, Aluminiju d.d. Mostar, a trenutno je zaposlena u Ministarstvu za pitanja branitelja HNŽ.

Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, udruge Hrvatska žena, Napredak Mostar, Hrvatske izvandomovinske lirike te je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.


BIBLIOGRAFIJA:
• pjesme Krvari brig 1994.
• pjesme Ljubim te pjesmama 2012.
• pjesme U pogledu 2012.
• pjesme U susret Riječi 2013.
• pjesme Druga riječ je ljubav 2014.
• roman Medaljon 2015.
• audio recital ljubavne poezije uz glazbu (CD) Sretno Valentinovo 2015.
• roman Medaljon, drugo izdanje 2015.
• roman Posljednji 2016.
• pjesme Budna 2017.
• roman Od Franje do Franje 2017.
• roman Posljednji, drugo izdanje 2018.
• roman Od Franje do Franje, drugo izdanje 2018.
• novele Život nema naslova 2018.
• bajka Kako je Pjev naučio raditi 2019.
• roman Grad bez ptica 2019.

NAGRADE I PRIZNANJA:
• Zlatna povelja Matice hrvatske za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje, na Glavnoj skupštini 2018.
• Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
• Medalja "Oluja" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Medalja "Ljeto 95" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Spomenica Domovinskog rata, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
druge književne nagrade:
• Prva nagrada na manifestaciji „Grah Ilije Ladina“ za 2019.
• Međunarodna književna nagrada „Marko Martinović Car“ za 2019. koju raspisuje HKD Napredak Podružnica Vitez za najbolju priču. Drugu nagradu dobila je priča Sretan čovjek.
• Treća nagrada za Međunarodnom susretu književnika „Trojica iz Gradišta“ 2018. za pjesmu Virtuozi naive
• Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VIII. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2017.
• Treća nagrada na natječaju Kaštelanske storije u 2017., za priču Jordan Viculin
• Prva nagrada na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca u 2017., za priču Samo je želio učiti, za najbolje radove pristigle na Nagradni natječaj o pobijenim franjevcima, za uzrast odrasle
• Prva nagrada "Kula" na manifestaciji "Dani Hercegovačkog ustanka u 2016." za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Ovako više ne može i nećemo, pa makar svi izginuli
• Prva nagrada za najljepši književni uradak povodom 25 godina rada Matice hrvatske Čitluk u 2016, pjesma Svoj sam
• Prva nagrada na pjesničkoj manifestaciji "Stjeg slobode", Knin - Pakoštane 2015., za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Vojnik u srcu
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VI. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2015.,
• Druga književna nagrada "Fra Martin Nedić" za 2015., za roman Medaljon
• Nagrada na festivalu "Pjesmom protiv zaborava" Vukovarsko-srijemske županije za najbolju domoljubnu pjesmu, 2014.,
• Nagrada Matice hrvatske "Ilija Ladin" u Vitezu, 2013.,
• Nagrada "Najljepše ljubavno pismo" od HP Mostar, 2013.,
• Priznanje Matice hrvatske za najljepšu pjesmu povodom "Dana knjige", 1997.,
• Priznanje za najljepšu pjesmu na temu Zaštite okoliša od Opštinske konferencije Mostar, 1987.,



KONTAKT
Anita Martinac
00 387 63 319 843
Kralja Tomislava 4 B, 88000 Mostar
martinac.anita@gmail.com
info@anitamartinac.com
www.anitamartinac.com

https://www.facebook.com/anita.martinac

15.04.2018., nedjelja

Iz pera Miljenka Stojića

Crtice uz romane Anite Martinac

Bjelina lista papira pred nama skroz je zahtjevan trenutak. Možemo ga ispisati ovakvim i onakvim sadržajem. Ovisit će to od toga što nosimo u sebi. Znala su to dobro gibanja kroz protekla vremena pa su nam pokušala podvaliti priču da nije važno što taj sadržaj predstavlja, važno je da smo to izrazili umješno. Kasnije je i to prestalo biti važno. Na pozornici je ostala samo anarhija. I time su ta gibanja došla na svoje. Ispražnjeni smo duhovno, može se nama manipulirati do mile volje.

Za razliku od svega ovoga Anita Martinac ide skroz drugim putem. Slušala je u svojoj sredini određene priče, osjetila da je to njezina povijest i onda ju je pokušala iznijeti na svjetlo dana. Tako su sada, uz ostalo, pred nama tri romana. Književna kritika, koja nije podlegla sirenskom zovu njihove suvremenosti, rekla je da su uspješni, dapače odlični. Ako Bog dadne, spisateljica će svoj rad nastaviti, pa će ovakve ocjene biti izbrušenije i teže će se usuditi napadati ih.

Krenimo mi sada kratko redom.

Medaljon

Škripari. Humska zemlja dobro zna o čemu se radi, ostali ih poznaju kao križare, kamišare ili odmetničku bandu. Neopredijeljenih gotova da i nema, dan danas, nakon mnogo desetljeća. Još peku suze ucviljenih, još se pristalice jugokomunizma pjene. Ipak, književnih djela o ovoj epskoj tematici jednostavno gotovo da nema. Za vrijeme jugokomunizma govorili su uglavnom o njima novinarski ili u naporu njihove paradigme reinterpretacije povijesti, za vrijeme, nazovimo, demokracije još se uglavnom čeka na konačnu ocjenu tih revolucionarnih skupina pa da se onda, vjerojatno, krene u umjetničko stvaranje. Anita Martinac ništa ne čeka, ali ništa i ne prejudicira. Ona samo iznosi na vidjelo kako je sve doživio puk, onaj koji je to nosio na svojim plećima. Čitajući roman spoznat ćemo da mu nije bilo nimalo lako.

Kad se sve pročita, u zraku ostaje lebdjeti pitanje je li ishod vrijedio svih podnesenih patnji? Bilo je ubijenih, bilo je pustih tamničkih godina. Čini mi se da nema smisla na to odgovarati. Treba samo zahvaliti onima koji su u to vrijeme krvavo nosili našu baklju slobode. Sjatili su se sa svih strana da je utrnu. Mnogi od škripara jednostavno nisu imali izbora, kao što ga ni Kenić, glavni lik, nije imao. Njih novonastala država sa svojim jugokomunistima jednostavno nije voljela. Takvi nisu samo nastojali pobijediti protivnika, oni su ga nastojali pod svaku cijenu i tjelesno uništiti. Zbog toga su kao bijesni psi klali sve oko sebe. Prisjetimo se samo Hude jame, da o drugim mnogobrojnim stratištima ne govorimo. Pritom su uvjeravali narod da to čine za njegovo dobro. A on je znao što je po srijedi. »Svirepo ubojstvo Mande, Franje i Jure zauvijek je zatvorilo vrata komunizmu u Gorancima. Mještani su tada uvidjeli da ideologija komunizma jede ljude, pa makar bili i nevini.« (str. 131.)

Jugokomunistički progonitelji nisu, dakle, štedjeli ni jatake škripara, ni one koji su samo slučajno došli s njima u doticaj, ni one koji... Bila je dovoljna tek sitnica da progonitelji uzviknu »U ime naroda« i naprave zločin. Odigralo se tako i sa spomenutom Mandom. Nije ih zanimalo što je imala djecu, što je jedno još dojila. Dok su se teatralno spremali da je ubiju zajedno s drugima, ona ih je preduhitrila. »A'mete, pucaj, šta čekaš«. (str. 129.) Iznenadila je krvnike i pokvarila im predstavu. Ova rečenica kao da daje odgovore na mnoga pitanja, kako prije tako i danas. Ima onih koji se ne daju okovati, ima onih koji sanjaju slobodu.

Iako književnost, pogotovo današnja, ne trpi realnost u opisivanju, ovdje je ona dobro došla. Sve ono o čemu se govori istina je, umjetnička imaginacija poslužila je samo u oblikovanju nekih vezivih podrobnosti kako bi sve bilo čitljivo. Da to nije tako, teško bismo prihvatili ovaj roman i dopustili mu da nam uputi određene poruke. Tu jednostavno dotičemo zlo svojim rukama, ne vjerujući samima sebi da takve stvari mogu biti istina. Nažalost dogodi se spomenuto i produži se sve do naših dana. Spisateljica iz obzirnosti ne navodi prezimena zlikovaca, iako je svima jasno o kome se radi. Ona time želi reći da njihova djeca nisu kriva za ono što su im očevi radili. Međutim, suprotna strana itekako navodi sve što zna ili što je izmislila o roditeljima, pa i djeci, onih koje je progonila. Bilo bi zanimljivo razmotriti što su u životu, i kako, postigla djeca zlikovaca iz romana. Iznenadili bismo se spoznatim i shvatili da nije važno zaboraviti, važno je se pokajati. Tek na tome djeca škripara i djeca progonitelja mogu nastaviti graditi zajednički život.


Posljednji

Radnja i ovoga romana je stvarna, baš poput one iz Anitina prethodnog romana »Medaljon«. Veliki rat prelama se preko leđa jednog malog mjesta i njegova pučanstva. Nije njima ni do čega posebnog, samo da mogu živjeti i biti svoji na svome. Ali stvarnost ne da mira. Netko je zakuhao ratne strahote i one se doselile sve do mirnih Goranaca. Već su na vrata pokucali i jugokomunisti, iako se svatko nadao da ih nikada ne će vidjeti. Gazili su nesmiljeno nedaleki Široki Brijeg i obližnja mjestašca. Kasnije se tek saznalo da su za tih nekoliko dana napravili 330 što većih, što manjih stratišta i grobišta. Dečki s Goranaca otišli su na put ne znajući što će im biti s roditeljima, a još manje što će biti s njima. Zgusla se povijest, zgusli se osobni životi.

Vrlo brzo ćemo primijetiti da u središtu radnje nisu neki glavni junaci, već zapravo sama ta radnja. Muka se nadvila nad vjerujući hrvatski narod. Stoljećima nije imao države, pa ju je dobio i onda su se počele događati teške stvari. Nasrnuli su na nju s raznih strana. Ona se branila kako je znala i mogla. Sudarili se snovi i stvarnost. Tko je jači? Možemo i trebamo tu nit slijediti kroz čitav ovaj roman. Ona nam zapravo objašnjava što je progonjene održavalo kad se na njih sručilo ratno zlo.

Ma nema Boga, džaba se molite budale, vikali su sprovoditelji sprovođenima kad su upravljali nebu svoje molitve da im Bog kišom navlaži ispaćena tijela. Bila je to skupina Hrvata pristigla u četveroredima do Šida i određena tko zna za kamo, najvjerojatnije i za likvidaciju. Sve je počelo na povlačenju prema bajkovitom Zapadu. Izgubljen rat, snovi o spasu, razoružavanje na Bleiburgu i njegovoj okolici te Križni put. Samo njihove skupine bilo je 25.000 duša na polasku iz Maribora. A sada? Žudjeli su tek kap vode i ništa više. Preko sunčanog neba približavao se gusti crni kišni oblak. Zastao je baš nad njihovim kopom, kamo su ih stjerali kao stoku, i okupao ih do gole kože. Uživali su u okusu vode, u skidanju nesnosne prljavštine sa sebe. Obavivši posao oblak je iščezao ne polivši kišom okolno područje. Vratilo se sunce i osušilo ih. Zbunjeni jugokomunistički sprovoditelji prestali su ih tući i ubijati. Patnici su znali tko je pravi gospodar ljudske sudbine.

Spisateljičino pero očito u svemu ne vodi mržnja, iako opisuje zločine nad kojima nam se ledi krv u žilama. Ne razglaba što je u pozadini postupaka onih koji sprovode na prijevaru izručene Hrvate njihovoj milosti ili nemilosti. Sami zaključujemo da dotičnima njihovi roditelji i bližnji nisu govorili ono što su njihovi govorili Šimunu i njegovim kolegama. Da jesu, sve bi se odvilo drukčije, ne bi pobjednici bili surovi te tako uništavali i sebe i druge. Šteta! Pa ako i mislimo da nema Boga, ima onoga čovjeka kraj nas. No, jugokomunistima to ništa nije značilo. Navodnu izočnost Boga shvatili su kao poziv prepustiti se svojim strastima, samo trebaš paziti da to bude u skladu s bogovima koji su zasjeli na Božje mjesto. Oni su bili baš nezgodni. S Bogom bi bilo lakše izići na kraj. Takve su ih misli vodile sve do devedesetih godina prošloga stoljeća, do našega pobjedonosnoga Domovinskog rata.


Od Franje do Franje

Svaki kraj, pa tako i Hercegovina, posjeduje priču o svojoj ljepoti. Međutim, tek kroz ovaj roman tuđinac, pa i domaći, može zaviriti u predjele hercegovačke duše ili početi shvaćati zbog čega je ljepota tako lijepa. Iznjedrila ju je patnja, kroz duga stoljeća i desetljeća. Ovdje je prikazana samo ona od cara Franje Josipa do predsjednika dr. Tuđmana.

Nositelj radnje je majka Anica Škrobo, ali zapravo tipična hrvatska majka s obje strane granice ozemlja gdje obitava hrvatski narod. Život ju je bacao s obje te strane, dok je ona uvijek ostajala ono što je bila, nježna i ponosita majka koja zna što je vjera i domovina, što znači žrtvovati se za njih. Drugi svjetski rat pozobao joj je trojicu sinova, od kojih je najpoznatiji Vinko, škripar. Sa svojim prijateljima dugo je odolijevao jugokomunistima, a oni su i zbog toga nemilosrdno proganjali i ubijali hrvatski puk, naročito škriparske obitelji. No, svanuo je Domovinski rat, svanula je sloboda Anici i drugim hrvatskim majkama.

Ispripovjedila nam je sve ovo Anita Martinac jasnim i prepoznatljivim stilom dokazanim u uspješnicama »Medaljon« i »Posljednji«. Jugokomunizam je lomio hrvatski puk, dok je on ostajao svoj. Pritom je čuvao i svoj jezik, što autorica vješto rabi u romanu dodajući svemu i neke svoje riječi iskovane u tom duhu. Zbog svega djelo se čita u jednom dahu i ponosno izaziva hrvatsku književnost da se više posveti ovakvim temama.


Epilog

Lako se da primijetiti da je tema ovih romana vrlo zahvalna. Može se napisati bezbroj romana, priča, pjesama..., uroniti u dušu svoga naroda. Međutim, vidimo da s druge strane nema tako umjetnika koji na njoj rade. Oni jugokomunistički rekli su svoje, povijest ih je pregazila, ali ovi drugi nikako da se probude. Očito je još prevelik strah u njima, kao i želja za karijerom. Ne valja prerano kukuriknuti ili kako vole reći, ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti. Ne odgovaraju kako će biti te budućnosti bez jasnog sagledavanja prošlosti. Zbog toga je Anita Martinac, uz prethodno izrečene ocjene, odlično obavila posao i na ovom polju. Neka joj Bog samo dadne dovoljno ustrajnosti!

Miljenko Stojić

Predstavljanje, Mostar, 13. travnja 2018.
- 21:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.