15.04.2018., nedjelja
Iz pera Miljenka Stojića
|
Crtice uz romane Anite Martinac Bjelina lista papira pred nama skroz je zahtjevan trenutak. Možemo ga ispisati ovakvim i onakvim sadržajem. Ovisit će to od toga što nosimo u sebi. Znala su to dobro gibanja kroz protekla vremena pa su nam pokušala podvaliti priču da nije važno što taj sadržaj predstavlja, važno je da smo to izrazili umješno. Kasnije je i to prestalo biti važno. Na pozornici je ostala samo anarhija. I time su ta gibanja došla na svoje. Ispražnjeni smo duhovno, može se nama manipulirati do mile volje. Za razliku od svega ovoga Anita Martinac ide skroz drugim putem. Slušala je u svojoj sredini određene priče, osjetila da je to njezina povijest i onda ju je pokušala iznijeti na svjetlo dana. Tako su sada, uz ostalo, pred nama tri romana. Književna kritika, koja nije podlegla sirenskom zovu njihove suvremenosti, rekla je da su uspješni, dapače odlični. Ako Bog dadne, spisateljica će svoj rad nastaviti, pa će ovakve ocjene biti izbrušenije i teže će se usuditi napadati ih. Krenimo mi sada kratko redom. Medaljon Škripari. Humska zemlja dobro zna o čemu se radi, ostali ih poznaju kao križare, kamišare ili odmetničku bandu. Neopredijeljenih gotova da i nema, dan danas, nakon mnogo desetljeća. Još peku suze ucviljenih, još se pristalice jugokomunizma pjene. Ipak, književnih djela o ovoj epskoj tematici jednostavno gotovo da nema. Za vrijeme jugokomunizma govorili su uglavnom o njima novinarski ili u naporu njihove paradigme reinterpretacije povijesti, za vrijeme, nazovimo, demokracije još se uglavnom čeka na konačnu ocjenu tih revolucionarnih skupina pa da se onda, vjerojatno, krene u umjetničko stvaranje. Anita Martinac ništa ne čeka, ali ništa i ne prejudicira. Ona samo iznosi na vidjelo kako je sve doživio puk, onaj koji je to nosio na svojim plećima. Čitajući roman spoznat ćemo da mu nije bilo nimalo lako. Kad se sve pročita, u zraku ostaje lebdjeti pitanje je li ishod vrijedio svih podnesenih patnji? Bilo je ubijenih, bilo je pustih tamničkih godina. Čini mi se da nema smisla na to odgovarati. Treba samo zahvaliti onima koji su u to vrijeme krvavo nosili našu baklju slobode. Sjatili su se sa svih strana da je utrnu. Mnogi od škripara jednostavno nisu imali izbora, kao što ga ni Kenić, glavni lik, nije imao. Njih novonastala država sa svojim jugokomunistima jednostavno nije voljela. Takvi nisu samo nastojali pobijediti protivnika, oni su ga nastojali pod svaku cijenu i tjelesno uništiti. Zbog toga su kao bijesni psi klali sve oko sebe. Prisjetimo se samo Hude jame, da o drugim mnogobrojnim stratištima ne govorimo. Pritom su uvjeravali narod da to čine za njegovo dobro. A on je znao što je po srijedi. »Svirepo ubojstvo Mande, Franje i Jure zauvijek je zatvorilo vrata komunizmu u Gorancima. Mještani su tada uvidjeli da ideologija komunizma jede ljude, pa makar bili i nevini.« (str. 131.) Jugokomunistički progonitelji nisu, dakle, štedjeli ni jatake škripara, ni one koji su samo slučajno došli s njima u doticaj, ni one koji... Bila je dovoljna tek sitnica da progonitelji uzviknu »U ime naroda« i naprave zločin. Odigralo se tako i sa spomenutom Mandom. Nije ih zanimalo što je imala djecu, što je jedno još dojila. Dok su se teatralno spremali da je ubiju zajedno s drugima, ona ih je preduhitrila. »A'mete, pucaj, šta čekaš«. (str. 129.) Iznenadila je krvnike i pokvarila im predstavu. Ova rečenica kao da daje odgovore na mnoga pitanja, kako prije tako i danas. Ima onih koji se ne daju okovati, ima onih koji sanjaju slobodu. Iako književnost, pogotovo današnja, ne trpi realnost u opisivanju, ovdje je ona dobro došla. Sve ono o čemu se govori istina je, umjetnička imaginacija poslužila je samo u oblikovanju nekih vezivih podrobnosti kako bi sve bilo čitljivo. Da to nije tako, teško bismo prihvatili ovaj roman i dopustili mu da nam uputi određene poruke. Tu jednostavno dotičemo zlo svojim rukama, ne vjerujući samima sebi da takve stvari mogu biti istina. Nažalost dogodi se spomenuto i produži se sve do naših dana. Spisateljica iz obzirnosti ne navodi prezimena zlikovaca, iako je svima jasno o kome se radi. Ona time želi reći da njihova djeca nisu kriva za ono što su im očevi radili. Međutim, suprotna strana itekako navodi sve što zna ili što je izmislila o roditeljima, pa i djeci, onih koje je progonila. Bilo bi zanimljivo razmotriti što su u životu, i kako, postigla djeca zlikovaca iz romana. Iznenadili bismo se spoznatim i shvatili da nije važno zaboraviti, važno je se pokajati. Tek na tome djeca škripara i djeca progonitelja mogu nastaviti graditi zajednički život. Posljednji Radnja i ovoga romana je stvarna, baš poput one iz Anitina prethodnog romana »Medaljon«. Veliki rat prelama se preko leđa jednog malog mjesta i njegova pučanstva. Nije njima ni do čega posebnog, samo da mogu živjeti i biti svoji na svome. Ali stvarnost ne da mira. Netko je zakuhao ratne strahote i one se doselile sve do mirnih Goranaca. Već su na vrata pokucali i jugokomunisti, iako se svatko nadao da ih nikada ne će vidjeti. Gazili su nesmiljeno nedaleki Široki Brijeg i obližnja mjestašca. Kasnije se tek saznalo da su za tih nekoliko dana napravili 330 što većih, što manjih stratišta i grobišta. Dečki s Goranaca otišli su na put ne znajući što će im biti s roditeljima, a još manje što će biti s njima. Zgusla se povijest, zgusli se osobni životi. Vrlo brzo ćemo primijetiti da u središtu radnje nisu neki glavni junaci, već zapravo sama ta radnja. Muka se nadvila nad vjerujući hrvatski narod. Stoljećima nije imao države, pa ju je dobio i onda su se počele događati teške stvari. Nasrnuli su na nju s raznih strana. Ona se branila kako je znala i mogla. Sudarili se snovi i stvarnost. Tko je jači? Možemo i trebamo tu nit slijediti kroz čitav ovaj roman. Ona nam zapravo objašnjava što je progonjene održavalo kad se na njih sručilo ratno zlo. Ma nema Boga, džaba se molite budale, vikali su sprovoditelji sprovođenima kad su upravljali nebu svoje molitve da im Bog kišom navlaži ispaćena tijela. Bila je to skupina Hrvata pristigla u četveroredima do Šida i određena tko zna za kamo, najvjerojatnije i za likvidaciju. Sve je počelo na povlačenju prema bajkovitom Zapadu. Izgubljen rat, snovi o spasu, razoružavanje na Bleiburgu i njegovoj okolici te Križni put. Samo njihove skupine bilo je 25.000 duša na polasku iz Maribora. A sada? Žudjeli su tek kap vode i ništa više. Preko sunčanog neba približavao se gusti crni kišni oblak. Zastao je baš nad njihovim kopom, kamo su ih stjerali kao stoku, i okupao ih do gole kože. Uživali su u okusu vode, u skidanju nesnosne prljavštine sa sebe. Obavivši posao oblak je iščezao ne polivši kišom okolno područje. Vratilo se sunce i osušilo ih. Zbunjeni jugokomunistički sprovoditelji prestali su ih tući i ubijati. Patnici su znali tko je pravi gospodar ljudske sudbine. Spisateljičino pero očito u svemu ne vodi mržnja, iako opisuje zločine nad kojima nam se ledi krv u žilama. Ne razglaba što je u pozadini postupaka onih koji sprovode na prijevaru izručene Hrvate njihovoj milosti ili nemilosti. Sami zaključujemo da dotičnima njihovi roditelji i bližnji nisu govorili ono što su njihovi govorili Šimunu i njegovim kolegama. Da jesu, sve bi se odvilo drukčije, ne bi pobjednici bili surovi te tako uništavali i sebe i druge. Šteta! Pa ako i mislimo da nema Boga, ima onoga čovjeka kraj nas. No, jugokomunistima to ništa nije značilo. Navodnu izočnost Boga shvatili su kao poziv prepustiti se svojim strastima, samo trebaš paziti da to bude u skladu s bogovima koji su zasjeli na Božje mjesto. Oni su bili baš nezgodni. S Bogom bi bilo lakše izići na kraj. Takve su ih misli vodile sve do devedesetih godina prošloga stoljeća, do našega pobjedonosnoga Domovinskog rata. Od Franje do Franje Svaki kraj, pa tako i Hercegovina, posjeduje priču o svojoj ljepoti. Međutim, tek kroz ovaj roman tuđinac, pa i domaći, može zaviriti u predjele hercegovačke duše ili početi shvaćati zbog čega je ljepota tako lijepa. Iznjedrila ju je patnja, kroz duga stoljeća i desetljeća. Ovdje je prikazana samo ona od cara Franje Josipa do predsjednika dr. Tuđmana. Nositelj radnje je majka Anica Škrobo, ali zapravo tipična hrvatska majka s obje strane granice ozemlja gdje obitava hrvatski narod. Život ju je bacao s obje te strane, dok je ona uvijek ostajala ono što je bila, nježna i ponosita majka koja zna što je vjera i domovina, što znači žrtvovati se za njih. Drugi svjetski rat pozobao joj je trojicu sinova, od kojih je najpoznatiji Vinko, škripar. Sa svojim prijateljima dugo je odolijevao jugokomunistima, a oni su i zbog toga nemilosrdno proganjali i ubijali hrvatski puk, naročito škriparske obitelji. No, svanuo je Domovinski rat, svanula je sloboda Anici i drugim hrvatskim majkama. Ispripovjedila nam je sve ovo Anita Martinac jasnim i prepoznatljivim stilom dokazanim u uspješnicama »Medaljon« i »Posljednji«. Jugokomunizam je lomio hrvatski puk, dok je on ostajao svoj. Pritom je čuvao i svoj jezik, što autorica vješto rabi u romanu dodajući svemu i neke svoje riječi iskovane u tom duhu. Zbog svega djelo se čita u jednom dahu i ponosno izaziva hrvatsku književnost da se više posveti ovakvim temama. Epilog Lako se da primijetiti da je tema ovih romana vrlo zahvalna. Može se napisati bezbroj romana, priča, pjesama..., uroniti u dušu svoga naroda. Međutim, vidimo da s druge strane nema tako umjetnika koji na njoj rade. Oni jugokomunistički rekli su svoje, povijest ih je pregazila, ali ovi drugi nikako da se probude. Očito je još prevelik strah u njima, kao i želja za karijerom. Ne valja prerano kukuriknuti ili kako vole reći, ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti. Ne odgovaraju kako će biti te budućnosti bez jasnog sagledavanja prošlosti. Zbog toga je Anita Martinac, uz prethodno izrečene ocjene, odlično obavila posao i na ovom polju. Neka joj Bog samo dadne dovoljno ustrajnosti! Miljenko Stojić Predstavljanje, Mostar, 13. travnja 2018. |
