Anita Martinac, književnica

< lipanj, 2016 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Prosinac 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (8)
Siječanj 2018 (9)
Studeni 2017 (9)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (8)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (7)
Ožujak 2017 (7)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (11)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (8)
Rujan 2016 (9)
Kolovoz 2016 (5)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (5)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (7)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (4)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (6)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovdje možete pratiti najave književnih susreta, promocije knjiga i ostale književne manifestacije na kojim sudjelujem. Predstavit ću prikaze i kritike o mom radu i naravno predstaviti svako novo djelo. Slobodno me kontaktiranje i postavljajte pitanja, radu ću odgovoriti. Svako Vam dobro u radu i životu. Vaša Anita Martinac
Anita Martinac



martinac.anita@gmail.com

Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskoga rata, te nositeljica Spomenice Domovinskoga rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, a trenutno je zaposlena u Aluminiju d. d. Mostar.

Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, udruge Hrvatska žena, Napredak Mostar, te je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH i predsjednica udruge Hrvatska izvandomovinka lirika. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.


BIBLIOGRAFIJA :
• pjesme Krvari brig 1994.
• pjesme Ljubim te pjesmama 2012.
• pjesme U pogledu 2012.
• pjesme U susret Riječi 2013.
• pjesme Druga riječ je ljubav 2014.
• roman Medaljon 2015.
• audio recital ljubavne poezije uz glazbu (CD) Sretno Valentinovo 2015.
• roman Medaljon, drugo izdanje 2015.
• roman Posljednji 2016.
• pjesme Budna 2017.
• roman Od Franje do Franje 2017.
• roman Posljednji, drugo izdanje 2018.
• roman Od Franje do Franje, drugo izdanje 2018.
• novele Život nema naslova 2018.

NAGRADE I PRIZNANJA:
• Zlatna povelja Matice hrvatske za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje, na Glavnoj skupštini 2018.
• Treća nagrada za Međunarodnom susretu književnika „Trojica iz Gradišta“ 2018. za pjesmu Virtuozi naive
• Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VIII. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2017.
• Treća nagrada na natječaju Kaštelanske storije u 2017., za priču Jordan Viculin
• Prva nagrada na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca u 2017., za priču Samo je želio učiti, za najbolje radove pristigle na Nagradni natječaj o pobijenim franjevcima, za uzrast odrasle
• Prva nagrada "Kula" na manifestaciji "Dani Hercegovačkog ustanka u 2016." za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Ovako više ne može i nećemo, pa makar svi izginuli
• Prva nagrada za najljepši književni uradak povodom 25 godina rada Matice hrvatske Čitluk u 2016, pjesma Svoj sam
• Prva nagrada na pjesničkoj manifestaciji "Stjeg slobode", Knin - Pakoštane 2015., za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Vojnik u srcu
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VI. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2015.,
• Druga nagrada "Fra Martin Nedić" za 2015 godinu, za roman Medaljon
• Nagrada na festivalu "Pjesmom protiv zaborava" Vukovarsko-srijemske županije za najbolju domoljubnu pjesmu, 2014.,
• Nagrada Matice hrvatske "Ilija Ladin" u Vitezu, 2013.,
• Nagrada "Najljepše ljubavno pismo" od HP Mostar, 2013.,
• Priznanje Matice hrvatske za najljepšu pjesmu povodom "Dana knjige", 1997.,
• Medalja "Oluja" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Medalja "Ljeto 95" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Spomenica Domovinskog rata, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Priznanje za najljepšu pjesma na temu Zaštite okoliša od Opštinske konferencije Mostar, 1987.,



KONTAKT

Anita Martinac
00 387 63 319 843
Kralja Tomislava 4 B, 88000 Mostar
martinac.anita@gmail.com
info@anitamartinac.com
www.anitamartinac.com


https://www.facebook.com/anita.martinac

28.06.2016., utorak

Lipanjske zore u Cimu i Ilićima, 2016.


- 12:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2016., nedjelja

Dani Hercegovačkog ustanka, 2016.

Povodom 141. obljetnice Hercegovačkoga ustanka 1875.-1878. god., Udruga mladih sela Draćevo ''Hercegovac'' organizirala je četverodnevnu manifestaciju pod nazivom ''Dani Hercegovačkoga ustanka 2016.'' uz generalno pokroviteljstvo Općine Čapljina i Federalno Ministarstvo kulture i sporta.

Manifestacija slogana ''Da se ne zaboravi naša povijest slavna'' obilježava se u spomen na Hercegovački ustanak 1875-1878. godine, najvažniji povijesni događaj u 19.stoljeću za Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Pobuna katoličkoga puka protiv neizdrživih višegodišnjih turskih nameta i poreza, pod vodstvom don Ivana Musića koja je započela u Dračevu 19.06.1875.god. završena je Berlinskim kongresom 1878. god. kada je upravljanje Bosnom i Hercegovinom povjereno Austro – Ugarskoj, čime je završena višegodišnja vladavina Osmanskog Carstva.

Na drugoj večeri manifestacije 17.lipnja 2016. godine pored Nacionalnoga kulturnog spomenika Rt Kula / Kulina – Dračevo okupila su se renomirana pjesnička imena na večeri domoljubne poezije pod nazivom „Munja od Gabele“.

Čuli su se izvrsni stihovi a nastupili su pjesnici: Anita Martinac, Pero Pavlović, Ružica Soldo, Jozo Jakiša, fra Miljenko Stojić, Ivan Baković, Marina Kljajo, Stanko Krnjić, Srećko Marijanović, Grgo Mikulić, Mario Knežević, Dušan Musa, Ivo Raguž, Ljubo Krmek.

Nagradu „Kula“ – skulptura akademskog kipara Stjepana Skoke dodijeljena je književnici Aniti Martinac za pjesmu „Dalje ovako ne može i nećemo, pa makar svi izginuli“ kojom je opjevala Hercegovački ustanak.

Anita Martinac rođena je u Mostaru, gdje živi i radi. Objavila je pet zbirki poezije, nosač zvuka također sa svojom ljubavnom poezijom te vrlo uspješan roman „Medaljon“ koji je ukratko vrijeme doživio dva izdanja, a kako doznajemo uskoro će biti objavljen i njen novi roman „Posljednji“.

Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja za svoja djela i uvijek je rado viđena na književnim manifestacijama, priopćeno je.


- 12:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.06.2016., ponedjeljak

Medaljon putuje svijetom ... hvala na još jednom prikazu i lijep pozdrav Švicarskoj

Anita Martinac: Medaljon – prvi roman o hercegovačkom škriparu
06. 06. 2016. 20:05
Nedavno sam dobio paketić od jednog poznanika, koji već niz godina ne živi u Švicarskoj. Kad sam otvorio pošiljku, u rukama mi se pojavila knjiga s neobičnim naslovom Medaljon, autorice Anite Martinac

iz Mostara, za koju nikad ranije nisam čuo. Na naslovnici fotka zrelije žene s bujnom kosom na glavi, duboko zamišljenom, poluspuštenih trepavica, pogled uperen u zemlju kao da poručuje spas ove zemlje je uvjet našeg opstanka. Oko vrata obješena Gospina medaljica leži na razodjenulim prsima i pokazuje prisnost žene s onom kojoj vjeruje i u čiju se pomoć i zaštitu ufa. Svojim dostojanstvenim držanjem, uzvišenom nedodirljivošću, ponosnim prkosom i ženstvenom nježnošću osjetih da ova žena šalje u svijet neku poruku. Listam i naiđoh na posvetu, meni, sasvim nepoznatom čovjeku u tuđini. Počeh čitati i ne prestadoh do zore, premda sam se u jednom trenutku, približavajući se polovici knjige, zapitao mogu li uopće u ovoj tami noći podnijeti brutalnost, koju u prvom trenutku ne mogoh spojiti s opisanom fotkom. Mršavi, gladni, iscrpljeni, poderani, konopima povezani seljani, muškarci i žene, mladi i stari, ostavljajući iza sebe dojenčad i starice, solidarno stoje pred ubojicama s riječima na usnama: Tu smo, pucajte, što čekate! Dirnut do suza umjetničkom obradom onoga što sam kao dijete, u večernjim satima dugih zimskih noćiju, upijao pripovijedanjem muževa s duhanom u usnama i bukarom na stocu, koja je od vremena do vremena kružila od jednog do drugoga, i žena s kudiljama i vretenom ili pletivom u rukama, uz vatru, koja je pucketala u šporetima, u prostorijama osvijetljenim lućerdama. U sjećanju mi je ostalo da ljudi u zapadnoj Hercegovine nisu doživjeli okrutni Drugi svjetski rat ni približno krvavo kao samo poraće do polovice pedesetih godina.

Tema romana Medaljon je upravo to razdoblje koje pisci, kako se čini, uporno izbjegavaju opisati. Naknadno sam uočio na mrežama da je roman, koji je objavljen prije više od godinu dana, predstavljan na više mjesta te da ga se čita i tumači isključivo politički, što uopće ne iznenađuje, jer je politika postala najomiljenija dokolica i najizravniji put do stjecanja društvenog ugleda i ničim opravdivog bogatstva. Tom površnošću i zamagljivanjem se čini velika nepravda ne samo autorici i njezinom uspjelom djelu, nego i povijesnim događajima i sudionicima tih događaja.

*****

Protagonist priče i brat autoričine bake, Ante Marić Kenić iz Goranaca, mjesta ispod planine Čabulje, koja je najjužnije smještena u planinskom lancu Čvrsnica, Vran, Ljubuša, bio je naočit momak kakvog se nije moglo zaobići pri izboru za bitku pod Staljingradom. Tamo je ranjen, liječen u Poljskoj i Njemačkoj, i čim je ponovno prohodao, uputio se u posjet svojima u Gorance. Kako je uspio sačuvati glavu probijajući se kroz bosanske klance, tjesnace, šume i bespuća, ostaje tajna koju je Ante ponio sa sobom u grob za koji se još uvijek ne zna. Tek što je započeo novi život na očevom posjedu, bivši legionar 369. divizije lažno je optužen da je ubio simpatizera nove vlasti. Osuđen je na višegodišnju robiju, a kao dokaz sudu je dovoljno bilo lažno svjedočenje sestre ubijenog da je na Anti vidjela opanke svoga ubijenog brata. Namještena uhidba i osuda je, međutim, krila u sebi sotonski plan. Komunistički vlastodršci su u Anti vidjeli osobu s pogodnom biografijom da svjedoči protiv tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa dr. Petra Čule, koji se komunistima zamjerio budući da je, zajedno s ostalim biskupima iz Jugoslavije, bio suautor i supotpisnik glasovitog "Pastirskog pisma" od 20. rujna 1945. Upravo je to Pismo potreslo domaću javnost i upoznalo međunarodnu s nehumanim postupcima komunističkih vlasti prema Katoličkoj crkvi i narodu. Saznavši što mu se sprema, Ante Marić Kenić se odluči na bijeg i postane škriparom (škrape ili škripe su uski žljebovi i brazde na vapnenačkim terenima, međusobno odvojeni oštrim bridovima i izduženi u smjeru otjecanja vode).

Škripari su zapravo isto što i Križari čiju su jezgru činile Hrvatske oružane snage. Radilo se o pojedincima i skupinama po svaku cijenu spremnima na otpor sveprisutnoj državnoj represiji. Politički cilj im je doduše bio uspostava neovisne hrvatske države, ali ona iskonska potreba za povratkom ljudskog dostojanstva i slobode je tinjala u dubini njihova bića, koje je gazio nametnuti i nehumani režim. Ante Marić Kenić i suseljanin mu Nikola Marić se ne priključuju ni jednoj skupini. Znali su za krhkost ljudskog bića i da vjernost i izdaja ne ovise samo o karakteru već i o životnim okolnostima. S vremenom im se pridružuju njihove djevojke. Nepogdno tlo za život i volidbu, ne manje i za ljubav. Kako vrijeme prolazi, život postaje iz dana u dan nepodnošljiviji: udbaši likvidiraju skupinu po skupinu, bestijalno muče sumnjive, izživljavaju se nad nemoćnima, krug jataka se smanjuje, prijateljstva postaju opreznija, neizvjesnost se povećava, nesigurnost sveprisutnija, Nikola psihički rastrojeniji. Tek što je stigla vijest o ranjavanju poznatog škripara Benedikta Penavića Benka, već je uslijedila nova o izdaji i njegovoj smrti. Benko se skrivao u pojati svojih rođaka, koji su ga dvorili. Nakon ispitivanja suseljana i dotičnih rođaka, nitko nije htio odati tajnu gdje se Benko skriva. Stiže naredba da se izbaci sijeno iz pojata. Kako je sijeno izbacivano i vilama i rukama, žena uzme veću količinu sijena, u kojoj se nalazio i Benko, i iznese vani, a drugi nabacuju da hrpa bude veća. Opet nema Benka. Na to su vojnici samo počeli pročešljavati sijeno i kad su došli do hrpe, pod kojom je ležao Benko, on si oduzme život. Uslijedila je nemilosrdna kazna. Vlasnici štale - otac, sin i nevjesta - su, svezani jednim konopom, odvedeni na jarak i poubijani. Ostaje četvoro djece, jedno još na majčinoj sisi, sa staricom bakom. Nakon šestogodišnje borbe, skrivanja po šumama, škripama, pojatama i nedostupnim prostorima, Ante pokušava pronaći vezu za bijeg u inozemstvo, najprije za se i za Nikolu, a onda će, mislio je, za njima doći žene legalnim putom. No, udbaški doušnici su mu namjestili „vezu“ tako da je on uhićen i odveden na mučenje, a Nikola u bijegu ubijen. Iz života su prešli u legendu. Djevojke se prijavlju na postaji i odvode u zgloglasnu mostarsku Ćelovinu. Nikolina djevojka rodi sina i preživi torturu, Antina umire od tuge i jada u njoj.

*****

Za razliku od političkog, literarno čitanje slojevitog romana Medaljon je primjerenije samom djelu i plodonosnije za čitatelja. Zanemarujući svoj izvorni posao, čiji su temelj djelovanja hladne činjenice i surova stvarnost, politika lukavo ubacuje u igru emocije i ono što čovjeka dira, da bi zamaglila stvarnost. To se, na žalost, dogodilo i ovom romanu, premda njegovo pozornije čitanje upućuje puno više na literarne i antropološke odrednice. Medaljon nije roman općenito o škriparima, nego o jednom s emocijama, simpatijama i kuražom zorno predstavljenom škriparu Anti Mariću Keniću i njegovom slojevitom životu. Druga dvojica škripara, Nikola i Benko, su dodatne sudbine neiskazive stvarnosti čiji su motivi za otpor druge prirode.

Likovi su točno ocrtani sa svojim osobnim pričama, osobinama, predodžbama, molitvama, zabludama, lažnim nadama, krivim procjenama, lutanjima, razočaranjima i sebeprecjenjivanjima i daju romanu raskošan život. Svaki lik je za se subjekt i kao takav je vjerodostojan. Veliki je autoričin uspjeh što glavnim likovima nije dopustila da predstavljaju nešto drugo osim samih sebe. Ante se ne bori za neku ideologiju nego za svoju čast. On se ponaša poput lisca pred zamkom, pretvara se u lava tek onog trenutka kad mu se ne dopušta da živi svoj spokoj i mir, da bude svoj na svome. Traženje da nakon lažne optužbe i uhidbe lažno svjedoči protiv biskupa bilo je za Antu osobno ponižavanje. On traži spas u bijegu. Nečasni ljudi koriste njegovu bezizlaznu situaciju i prave mu smrtonosnu zamku. Za razliku od njega Benko je bio intelektualac, prošao rat, izbjegao Bleiburg, preživio Križni put i podliježe pred kućnim vratima ljudskoj podlosti i izdaji. Premda su škripari i križari, politički gledano, gledali spas u neovisnoj hrvatskoj državi kao krajnjem cilju, pojedinci su se pak upustili u bezizglednu pustolovinu iz različitih motiva i osobnih iskustava. Oni su subjekti koji u potresnoj drami ne gube svoju individualnost i jednokratnost.

U literarnom kontekstu posebno valja istaknuti autoričine originalne metafore čija je slikovitost jača od bilo kakvog opisa. "No, u posljednje vrijeme sve se kraće zadržavalo na bilo kojem otvorenom prostoru, češće se držalo gustih šuma, jer su olovne plahte straha pritisnule zapadnu Hercegovinu, te ona utihnula“. „Miris svježe pogače grlio je nasmiješena dječja lica, koja su se gotovo bosonoga tiskala oko ognjišta.“ „Svaki kamen kao da je imao uši i gotovo nitko se nije usuđivao ništa glasno reći.“ „Ničim se nije mogla zaštiti, visjela je nemoćno kao odstrijeljena i umrtvljena srna kojoj spremaju oguliti kožu.“ „Osluškivao je zvuk suhe trave razaznajući svaku kako zvuči. Svaka vlat doimala mu se kao da je balvan i svaki zvuk poput praporca odzvanjao mu je u ušnoj školjci. Čak mu se činilo da čuje na oči i usta, a ne na uši. Osluškivao je ne puštajući ni daha.“ Čovjek može samo poželjeti da hrvatska knjižvnost dobije više ovakvih glasova i metafora unatoč političkoj instrumentalizaciji.

*****

Daljnji način čitanja i tumačenja romana Medaljon je odsutnost i prisutnost smisla u ljudskim postupcima. Ante Marić Kedić je u narodu postao legenda ili junak, ali on nije neporočan čovjek niti su svi njegovi postupci etički opravdivi. Antini postupci su brojnim članovima obitelji nanijeli velike patnje i gotovo je ugasili s gubitkom imanja. U načelu je hvalevrijedno njegovo zapisivanje podupiratelja škripara i onih koji su iz bilo kojih razloga, pod prisilom ili ne, postali doušnicima. Njegova je bilježnica pri uhidbi došla u ruke udbašima i nanijela veliko zlo narodu, najviše onima koji su mu pomagali da preživi.

Ovdje se ne smije zaboraviti Antina i Nikolina ljubavna sveza s djevojkama koje su poveli sa sobom u beznađe. Tim su činom pokazali da je ljubav sve, a sve bez ljubavi ništa. Što je ljubav? „Ljubav je prisutnost riječi i djela ljubljenog s ushićenim srcem ljubećeg i čežnjom njegovih želja i suza za prisutnošću ljubljenog“ kaže Ramon Lull i nastavlja: „Ljubav i ravnodušnost su nespojivi. Blago ljubljenoga su misli, želje, boli, suze i nevolje. Znakovi ljubavi su milosrđe i sućut. Umnažanje ljubavi uništava ravnodušnost. Ljubav i milosrđe su isto. Milosrđe znači napuštenost, osamljenost; milosrđe prati bol kako bi ljubav bila potpunija i krasnija. Ljubav je mješavina smjelosti, straha i strasti.“ Autoričin odgovor , na pitanje „što je ljubav“, nije manje znakovit, budući da se ljubav ne može oduzeti. Kad se njezina prabaka Ruža vratila iz slavonskog progonstva da umre na svom kamenu, pred smrt je uzela svoju kapu, izvratila je, otrgnula šav i izvukla medaljon Čudotvorne Gospe kojega je naslijedila od svoje matere Pavkuše. Preda ga kćeri Ivi, autoričinoj baki, s još nekoliko medaljica iz kape, kao jedino naslijeđe. To je zrnce proklijalo ljubavlju iz koje je nikao ovaj roman.

Manda, udata žena s četvoro nejake djece, je Benkove rane u sijenu ispirala rakijom i privijala ih svojim vjenčanim košuljkom (rubačom). Fratar je ubijen, u crkvu više ne može ići, najcijenjeniji i najčistiji dio odjeće trga na vezice i privija Benkove rane da ne bi došlo do zatrovanja. U ispitivanjima ga ne samo nije htjela otkriti, već ga je i iznijela skrivenog u hrpi sijena kako bi zavarala udbaške ubojice. Kasnije je strijeljana s mužem i puncom s uzvikom „pucajte, što čekate“, premda je iza nje ostalo četvoro nejake djece.

Udbaši su navodnu Benkovu djevojku Ivicu, njezinog brata i nevjestu, bestijalno mučili da bi iz njih iscijedili otkrivanje mjesta gdje se krije Benko. Ivicu su skinuli do gola, noge joj svezali za gredu tukli mokrim konopom, pa kolcom, pa probadali iglama, dok nije izgubila svijest. Priznanje nisu ishodili.

Spomenimo još i Peru čija je sudbina krenula drugim pravcem. Bio je u ustaškim postrojbama, vratio se kući nakon raspada postrojbe, oženio se i živio s roditeljima na imanju. Udbaši su mu uhitili suprugu i roditelje i rekli da će ih ubiti ako on ne pristane na surdanju. Postaje doušnikom i spašava roditelje i suprugu, ali trajno ostaje izdajnikom. „Pokunjen i uplašne za živote svojih najmilijih, podvijena repa kao poražen očnjak, Pero je došao pred Ahmeta koji ga je ucjenom primorao na suradnju, nipošto ne izostavljajući nijedan njegov grijeh iz skorašnje prošlosti, i Pero više nije imao kuda. Bilo mu je jasno da će Ahmet ubiti sve njegove.“

Ovi gubitci metafizičkih razmjera nameću pitanje o smislu i besmislu ljudskih postupaka u svijetu olakotnih prosudbi. Stojimo pred otvorenom provalijom pitanja na koja gotovo i nema odgovora.

*****

Autorica, Anita Martinac rođena Mihić, je u svojoj mladosti bila sudionica obrambenog rata protiv srpsko-jugoslavenske agresije. Na svojoj je koži iskusila što znači Heraklitova tvrdnja da je rat otac i kralj svih stvari. Jedne čini božanstvima, druge ljudima – jedni postaju robovima, drugi slobodnima. To iskustvo joj izoštrava diferencirani pogled na poraće, koje tako sugestivno opisuje. „Istina, bilo je među partizanima i onih što su svoju čovječnost držali iznad simbola koji su nosili na čelu, ali dovoljno je bilo sresti jednog kojem je mržnja sijevala iz očiju, da poniženom ogadi sve i da ih sve svrsta pod isto. Uostalom, ni svi gubitnici nisu imali savjest čistu u istoj mjeri, no komunisti su ih svejedno sve isto tretirali“. I nastavlja: „Istina, bilo je i partizana koji su onih godina nakon rata pomogli rasutoj vojsci te ih potajice puštali preko granice u emigraciju; netko je imao rodbine ili prijatelja pa bi našao vezu da se izvuče. Bilo je onih koji su gledali čovjeka u odori, a ne znakovlje i obilježja kojoj vojsci su pripadali. Tako su i sami mnogo riskirali. Ali svijest o tome da nikada ni u jednom ratu svi nisu mogli biti u istoj vojsci niti imati istu ideologiju, bila je jača od logike pobjednika. Nisu htjeli biti među onima koji su gorljivo činili zločine nad pobijeđenima, ni vojnicima ni civilima. Jednako se odnosilo i na pobjednike i na poražene; rat je stvarao zvjeri. Veliki su bili oni koji su se tomu oduprli i ostali ljudi“. Ukratko, onaj tko je u sebi uspio zadržati barem malo ljudskosti, mogao je dokazati da ljubav prema čovjeku ne izmiče pred puščanim prahom i ideološkom magijom. U bitku se ušlo zbog onečovječenja čovjeka. Paranoičnim moćnicima samo mrtav podanik nije bio opasan i nepouzdan. Moćnici su najveći žderači („Meist-Esser“), kako zapisa Elias Canetti u svojoj antropološkoj studiji Gomile i moć, koji su mračnom banketu cara Domicijana dali svemirske dimenzije.

Da čovjek fizički ne može istodobno biti visok i sitan svima nam je jasno. Ali da čovjek u duhovnom smislu može biti u isto vrijeme velik i malen ostaje ljudskom aporijom, koja nas prati od postanka čovječanstva. To je duboki razlog za izbjegavanje poopćavanja. Da rat ne oslobađa ljude, pokazuje nam kazalo imena, prezimena i osobnih podataka pri kraju knjige kojim autorica dokazuje da su svi likovi u romanu povijesne osobe. Za ispuštanje imena i prezimena nekih u romanu spomenutih osoba, autorica navodi slijedeće razloge: „Svi ostali likovi u romanu koji se spominju su stvarni, a zbog želje obitelji i straha koji još nije iskorijenjen, ne navode se prezimena i detalji o njima“. Okovi prošlosti stežu hrvatski narod više nego što se misli, a njegova politika mu pruža nestabilnost i nesigurnost.

I ne na posljetku valja priznati da ovaj roman odlikuje sve ono što jedno umjetničko djelo ove vrste čini velikom literaturom: narativ i sudbina, utopija i tragedija, razigranost i melankolija, dubina, širina i napetost. Da bi postalo svjetskim djelom nedostaju mu jezična dosljednost, stilska neujednačenost te ozbiljni nakladnik s kompetetnim lektorom.

Tihomir Nuić
- 11:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.