Pročitavši roman Medaljon gospođe Anite Martinac otvorila su se vrata sjećanja na jedno putovanje vlakom davne 1946. iz Koprivnice do Zagreba. Imao sam pet godina, majka i ja vraćali smo se iz sela u kojem je živio moj djed Đuro. U Koprivnici u naš je vagon ušlo nekoliko vojnika i njihov zapovjednik. Knojevci, proširio se šapat među putnicima, hvataju križare. Osjećalo se kako se strah širi vagonom. Knojevci! Zauvijek sam zapamtio ta imena, knojevci i križari. Žamor putnika potpuno je utihnuo, stali su buljiti kroz prozore u mrak ili su se pravili da drijemaju. Jedan Knojevac sa strojnicom sjeo je nasuprot mame i mene. Valjda sam mu se svidio, pokretom ruke pokazao mi je na strojnicu i pružio je da je dotaknem. Mama me instiktivno privukla k sebi i okrenula mi glavu prema prozoru da gledam u mrak. Pri svakom zastanku vlaka u malim stanicama, daleko od sela, okružene šumom i obroncima Kalnika i Bilogore, Knojevci bi ustajali i uzimali oružje na gotovs kao da svaki čas očekuju napad. Na sreću, u tih tri četvrt sata ništa se nije dogodilo, nikakav prepad, pucnjava ni krvoproliće. Kad su Knojevci izašli u vagonu se osjetilo olakšanje. Putnik, koji je sjedio do nas, tiho je počeo objašnjavati zašto su nas pratili. Štitili su nas od Križara, vojnika bivše NDH, koji su se i dalje skrivali u šumama i povremeno napadali novu vlast, miliciju, tek osnovane zadruge, dućane, vlakove i usamljene željezničke postaje. Navodno su u jednoj od postaja, kroz koje smo netom prošli, ušli u vlak, opljačkali putnike i poveli sa sobom milicionera, pratitelja vlaka. Prije toga su upali u jednu od stanica i ubili dvojicu željezničara. Knojevci i Križari su tako postali dio moje uobrazilje, u kojoj su slabiji i progonjeniji –križari¬ postali moji mitski junaci. Opiru se vlasti, vješto se skrivaju i izmiču potjerama poput odmetnika, hajduka, Robina Hooda, usamljenih jahača iz romana Zane Graya ili Karla Maya. Križari su tako godinama ostali u mom sjećanju kao tajnoviti, smjeli junaci, protivnici komunističke vlasti i privrženici katoličke vjere. Tek mnogo godina kasnije, iz rijetkih knjiga u kojima se o tome pisalo, saznao sam više o križarima, škriparima, špiljarima, no tek kad sam pročitao roman Medaljon ti ljudi i događaji dobili su svoju umjetničku, književnu punoću, život i dostojanstvo, postali su stvarna, živa lica u kojima se zrcali sva tragičnost hercegovačkih Hrvata. Medaljon je roman, dokumentarno-fikcionalna proza motivirana istinskim životopisima trojice škripara: Ante Marića Kenića, Benedikta Penavića Benka i Nikole Marića, u kojima se zrcali život cijelog naroda Hercegovine u strašnim vremenima poslije Drugoga svjetskog rata. Sudbine trojice škripara samo su podloga književnog djela u kojem otkrivamo mnoštvo strašnih, danas nepojmljivih sudbina škripara i mnogih koji su ovako ili onako bili s njima povezani. Roman Medaljon je zapravo paradigma strašne sudbine cijelog jednog naroda, Hrvata Hercegovine, u godinama komunističke tiranije. Sačinjen je preplitanjem sudbina trojice škripara, trojice ljudi koje je čudan povijesni splet okolnosti odveo u odmetnike, narodne neprijatelje, križare, škripare. Oni su tragične ličnosti, njihovo dosljedno prihvaćanje sudbine, pa čak i zla koje je u nju uključeno ¬ Rat je stvarao zvijeri. Veliki su bili oni koji su se tomu oduprli i ostali ljudi (str. 203.)- vode neumitnom, tragičnom svršetku. Ako su ti borci za slobodu odmah poslije rata i gajili neke nade u sraz Istoka i Zapada i povratak države i sustava koji su držali svojim, ona se vrlo brzo topila u novoj, okrutnoj stvarnosti komunističkog društva koje se stvaralo u vatri i krvi. Ante Marić Kenić, Benedikt Penavić Benko i Nikola Marić priprosti su ljudi koje je rat, Drugi svjetski rat, izbacio iz kolotečine njihovih jednostavnih života, prisilo ih na ratovanje, na obranu onoga što su držali vrijednostima slobode, a poslije poraza i nestanka njihove države, NDH, na bespogovorno prihvaćenje ideologije i vlasti. Toj novoj vlasti su se svime, što ih je činilo ljudima, oduprli. Ta nova ideologija i politika, vlast i njeni organi nasilja počeli su ih siliti da budu protiv Boga i vjere njihovih otaca koji su im značili spas i izvor života, da budu protiv domovine, države, obitelji i starih običaja, tradicije i svega što ih je stoljećima očuvalo i činilo bogobojaznim i dobrim ljudima. Svemogući im je bio mjera svega dobroga i brana zlu kroz stoljeća i sad odjednom od njih traže da ga zaniječu, zaborave i prezru. To je bilo previše za njih i oni su se prirodno oduprli nadmoćnoj sili, tuđoj ideologiji, opasnom svjetonazoru onda kad se činilo da je to besmisleno i nemoguće. Borili se protiv komunizma kad je sve postalo beznadno i bilo samo borba za preživljavanje ¬ Ante i Nikola nestali su u noći noseći smrtni grijeh na dušama koje su se s razumom i odrješenjem ionako već bile pozdravile. Sada su njihova tijela čekala da se negdje u nekoj zasjedi i izdaji dotuku da se pozdrave sa životom. (str. 138.). Takvim činom, pobunom protiv zla, postali su i ostali simbol narodu¬ U narodu se stvarao i umnažao mit o njemu, čovjeku utvari, duhu koji se pojavljuje gdje hoće i nestaje kad hoće ( str. 213.) ¬ narodu koji je nakon stoljeća ropstva i tiranije napokon htio biti samo svoj, uživati u plodovima svojih ruku, ljepoti svoje škrte, ali prelijepe zemlje, prijateljstvu i ljubavi. Iako je zavladao mir zlo se ponovno nadvilo nad narod... Zlo se sprema(...) Zlo se danas sprema, samo što nije došlo(str. 103.). Tom strašnom zlu uprkos škripari su se oduprli onda kad su mnogi ljudi izgubili oslonac, neki su postali zli, drugi se povinovali sili koja se valjala amo¬tamo preko te kamenite zemlje, pojedinci su postali izdajice, rijetki ostali uspravni, ponosni i svoji, poduprti vjerom i svojom savješću. To je imalo svoju cijenu, cijenu života, no oni su je bili spremni platiti.Trojica škripara tragične su ličnosti koje njihovo dosljedno prihvaćanje sudbine, pa čak i zla¬ Samo sad je drukčiji, ali nije spoznao da postaje zao i nepredvidiv. Niti je preispitivao svoje postupke(str. 139.) - koje je u nju uključeno, neumitno vode tragičnom kraju. Škripari su nasljednici onih legendarnih junaka, odmetnika, hajduka koji su se u Hercegovini od turskih vremena odupirali vlasti koja nije od Boga. Autorica romana gospođa Anita Martinac intuitivno je osjetila tu nit poveznicu škripara s mitom, predanjem i epskim kazivanjem koji su Hercegovcima ostali kao jedina mogućnost zajedničkog sjećanja i preživljavanja. Ona ep uklapa u svoju knjigu, preuzima pjesmu koju narod i danas zna i pjeva, u kojoj se to zajedničko pamćenje produljuje u budućnost. Epski deseterac koji se pjeva tiho... Na 'iljadu i devet stotina četrdeset i sedame godine....(str. 140.-141.).Mnogo je toga što me je u ovom romanu zapanjilo, potreslo i obradovalo. Zapanjio me strašan zločin, njena širina i dubina koji je Hercegovcima činila jedna ideologija, jedna partija, jedan režim, njegovi poslušnici i izvršitelji. Anita Martinac je kroz stvarnost dopunjenu PAGE 5 maštom ukazala na razmjere tog zločina kojeg dugo nismo bili svjesni niti smo znali za njega. Potresla me strašna osamljenost toga naroda, Hrvata Hercegovine, kojima je u još jednom strašnom času jedino ostala njihova zemlja – da ih krije, štiti, hrani ¬ Crkva da ih krijepi, čuva im dušu, hrabri za bolja, buduća vremena, i pojedinci¬škripari, personifikacije njihovih želja i nada. S njima i uz njih narod je preživio, usprkos sili, ideologiji, strašnoj okrutnosti i teroru. Narod se gazio kao mlada trava što tek probije, ispruži se k suncu, a onda je zgazi vojnička čizma ili cokula: vapio je narod za kapljom vode, a prskala ga krv.(...) Narod uvik priživi i podigne se(...)Žilav je naš narod(str. 28.). Komunizam je hercegovačke Hrvate drakonski kaznio. Takva kazna cijelom jednom narodu može se naći tek u Bibliji, junaci koji dosljedno, bez očaja, ponekad s inatom, uvijek s velikom vjerom u Svevišnjega, nose to breme tragičnosti, jednaki su velikim Shakespeareovim ili Sofoklovim junacima i junakinjama. Ti junaci, križari, škripari personifikacija su časti i dostojanstva Hrvata Hercegovine, tih, malih običnih ljudi koji nemoćno padaju na koljena i predaju se u ruke Božje“(str. 111.). Postali su junaci, podigli se i uspravljeni stali nasuprot sili koja je zanijekala čovjeka i Boga~ postali su legenda, mit, utjeha i nada.Ostao je živjeti u uspomeni i pričama po selima, koje se nikad nisu prestale prenositi, a još bi poneko, neoprezan i odviše povjerljiv prema tuđem uhu, zbog njih znao biti utamničen( str. 234.). Čime me roman obradovao?Knjiga je pisana lijepim hrvatskim jezikom u kojem otkrivamo riječi koje nas ugodno iznenade svojim zvukom i značenjem. Zaboravili smo ih, proglasili južnohrvatskom ruralnom inačicom, a toliko svježine unose u hrvatsku književnost. Stil je raskošan i opor, samodostatan i bogat. Kratke rečenice, staccato ritam, ponegdje lirski umetak, proplamsaji poetskog jezika ¬ da omekšaju, osvijetle tu oporost, tu škrtost¬ izmjenjuju se s dugim lirskim opisima. U nekoliko poteza karakteriziraju se likovi, nekoliko naznaka, bez mnogo psihologije. Osjećamo neku rezerviranost prema osjećanjima, škrtost, skrivenost, velike geste su zatomljene, osjećaji skriveni, zatomljeni, sve je u pogledu, razumijevanju, odanosti i ljubavi. Sve im je osim ljubavi oduzeto, a nju siju gdje god stižu.(str. 249.). Ispod tog sloja suzdržanosti sve vrije, sve kipti uzbuđenjem, napetošću, strahotom, besmislom i zlom.Svijet u kojima žive lica romana je jednostavan, lako razumljiv ako se prihvate osnovna načela u kojima se točno razabire što je dobro za čovjeka, što protiv njega i njegove prošlosti, tradicije, običaja i vjere. Sure slike pejsaža istovremeno pojačavaju ljepotu škrtosti zemlje koju narod drži Božjim darom. Roman je prepun osjećaja ljubavi prema hercegovačkoj prirodi, prema njenom pejsažu, ispunjen je odom zemlji koju s pravom Hercegovci nazivaju domom, domovinom, mjestom svojih predaka, svojim ognjištem. Glatke stijene okupane suncem zabijelile su ljepotom kao da ih je sama Božja ruka gladila, a cijeli taj rajski prizor uljepšavali su niski grmovi žutog cvjeća, sitnih latica, kao vijenac oko stijene stalno dojen vodom. Poput vilinske postelje(...).Anita Martinac je u svom Medaljonu dosegnula čudesan spoj divljine i pitomog naroda(str. 9. Medaljon)Autorica uspijeva ostati u priči i biti stalno udaljena od nje, čini se kao da ta objektivnost kazuje kako je svoje karaktere ostavila same. To je zapravo privid, ona strastveno brani lica svojega romana i s njima je duboko povezana. Ta prividna odmaknutost, ne zauzimanje strane, dezideologizacija, književni je postupak kojim nas autorica zapravo maksimalno zbližava sa svojim protagonistima. Živi opisi pejsaža, snažni junački karakteri, epska borba dobra i zla, tragični pojedinci protiv nadmoćne sile, još neistraženo vrijeme i burni procesi stvaranja komunističke Jugoslavije čine ovaj roman odličnom podlogom za igrani film.Biblijska borba Davida i Golijata, škripara i Udbe¬Oznemilicije¬ jugovojske, trajala je sve do 1951. kad su u zapadnoj Hercegovini nestali posljednji škripari. Ostala su sjećanja, epski deseterci, rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o nestalima, njihovim obiteljima, pomagačima, zaseocima, selima koje je zatirao komunistički teror. I nešto malo predmeta poput medaljona Majke Božje ¬ Medaljon čudotvorne gospe... Bilo je to sve naslijeđe što je ostalo od nekoć velike obitelji Marića Kenića iz Goranaca(str. 247.¬248.) koji je poslužio autorici isplesti ovu potresnu knjigu o Hrvatima Hercegovine, o pojedincima, tragičnim junacima koji su plamen slobode čuvali u najtežim vremenima i tako svome narodu postali i ostali svjetionicima slobode, nade i vjere. Moje srdačne čestitke autorici na romanu koji nam je otkrio još jednu tabu¬ temu iz hrvatske tragične prošlosti. Miroslav Međimorec Zagreb 28. svibanj 2015.
|
