23.09.2015., srijeda
Anita Martinac „Medaljon“ MH Ogranak MH u Čitluku, Čitluk 2015. - prikaz Miroslava Međimurca
|
Pročitavši roman Medaljon gospođe Anite Martinac otvorila su se vrata sjećanja na jedno putovanje vlakom davne 1946. iz Koprivnice do Zagreba. Imao sam pet godina, majka i ja vraćali smo se iz sela u kojem je živio moj djed Đuro. U Koprivnici u naš je vagon ušlo nekoliko vojnika i njihov zapovjednik. Knojevci, proširio se šapat među putnicima, hvataju križare. Osjećalo se kako se strah širi vagonom. Knojevci! Zauvijek sam zapamtio ta imena, knojevci i križari. Žamor putnika potpuno je utihnuo, stali su buljiti kroz prozore u mrak ili su se pravili da drijemaju. Jedan Knojevac sa strojnicom sjeo je nasuprot mame i mene. Valjda sam mu se svidio, pokretom ruke pokazao mi je na strojnicu i pružio je da je dotaknem. Mama me instiktivno privukla k sebi i okrenula mi glavu prema prozoru da gledam u mrak. Pri svakom zastanku vlaka u malim stanicama, daleko od sela, okružene šumom i obroncima Kalnika i Bilogore, Knojevci bi ustajali i uzimali oružje na gotovs kao da svaki čas očekuju napad. Na sreću, u tih tri četvrt sata ništa se nije dogodilo, nikakav prepad, pucnjava ni krvoproliće. Kad su Knojevci izašli u vagonu se osjetilo olakšanje. Putnik, koji je sjedio do nas, tiho je počeo objašnjavati zašto su nas pratili. Štitili su nas od Križara, vojnika bivše NDH, koji su se i dalje skrivali u šumama i povremeno napadali novu vlast, miliciju, tek osnovane zadruge, dućane, vlakove i usamljene željezničke postaje. Navodno su u jednoj od postaja, kroz koje smo netom prošli, ušli u vlak, opljačkali putnike i poveli sa sobom milicionera, pratitelja vlaka. Prije toga su upali u jednu od stanica i ubili dvojicu željezničara. Knojevci i Križari su tako postali dio moje uobrazilje, u kojoj su slabiji i progonjeniji –križari¬ postali moji mitski junaci. Opiru se vlasti, vješto se skrivaju i izmiču potjerama poput odmetnika, hajduka, Robina Hooda, usamljenih jahača iz romana Zane Graya ili Karla Maya. Križari su tako godinama ostali u mom sjećanju kao tajnoviti, smjeli junaci, protivnici komunističke vlasti i privrženici katoličke vjere. Tek mnogo godina kasnije, iz rijetkih knjiga u kojima se o tome pisalo, saznao sam više o križarima, škriparima, špiljarima, no tek kad sam pročitao roman Medaljon ti ljudi i događaji dobili su svoju umjetničku, književnu punoću, život i dostojanstvo, postali su stvarna, živa lica u kojima se zrcali sva tragičnost hercegovačkih Hrvata. Medaljon je roman, dokumentarno-fikcionalna proza motivirana istinskim životopisima trojice škripara: Ante Marića Kenića, Benedikta Penavića Benka i Nikole Marića, u kojima se zrcali život cijelog naroda Hercegovine u strašnim vremenima poslije Drugoga svjetskog rata. Sudbine trojice škripara samo su podloga književnog djela u kojem otkrivamo mnoštvo strašnih, danas nepojmljivih sudbina škripara i mnogih koji su ovako ili onako bili s njima povezani. Roman Medaljon je zapravo paradigma strašne sudbine cijelog jednog naroda, Hrvata Hercegovine, u godinama komunističke tiranije. Sačinjen je preplitanjem sudbina trojice škripara, trojice ljudi koje je čudan povijesni splet okolnosti odveo u odmetnike, narodne neprijatelje, križare, škripare. Oni su tragične ličnosti, njihovo dosljedno prihvaćanje sudbine, pa čak i zla koje je u nju uključeno ¬ Rat je stvarao zvijeri. Veliki su bili oni koji su se tomu oduprli i ostali ljudi (str. 203.)- vode neumitnom, tragičnom svršetku. Ako su ti borci za slobodu odmah poslije rata i gajili neke nade u sraz Istoka i Zapada i povratak države i sustava koji su držali svojim, ona se vrlo brzo topila u novoj, okrutnoj stvarnosti komunističkog društva koje se stvaralo u vatri i krvi. Ante Marić Kenić, Benedikt Penavić Benko i Nikola Marić priprosti su ljudi koje je rat, Drugi svjetski rat, izbacio iz kolotečine njihovih jednostavnih života, prisilo ih na ratovanje, na obranu onoga što su držali vrijednostima slobode, a poslije poraza i nestanka njihove države, NDH, na bespogovorno prihvaćenje ideologije i vlasti. Toj novoj vlasti su se svime, što ih je činilo ljudima, oduprli. Ta nova ideologija i politika, vlast i njeni organi nasilja počeli su ih siliti da budu protiv Boga i vjere njihovih otaca koji su im značili spas i izvor života, da budu protiv domovine, države, obitelji i starih običaja, tradicije i svega što ih je stoljećima očuvalo i činilo bogobojaznim i dobrim ljudima. Svemogući im je bio mjera svega dobroga i brana zlu kroz stoljeća i sad odjednom od njih traže da ga zaniječu, zaborave i prezru. To je bilo previše za njih i oni su se prirodno oduprli nadmoćnoj sili, tuđoj ideologiji, opasnom svjetonazoru onda kad se činilo da je to besmisleno i nemoguće. Borili se protiv komunizma kad je sve postalo beznadno i bilo samo borba za preživljavanje ¬ Ante i Nikola nestali su u noći noseći smrtni grijeh na dušama koje su se s razumom i odrješenjem ionako već bile pozdravile. Sada su njihova tijela čekala da se negdje u nekoj zasjedi i izdaji dotuku da se pozdrave sa životom. (str. 138.). Takvim činom, pobunom protiv zla, postali su i ostali simbol narodu¬ U narodu se stvarao i umnažao mit o njemu, čovjeku utvari, duhu koji se pojavljuje gdje hoće i nestaje kad hoće ( str. 213.) ¬ narodu koji je nakon stoljeća ropstva i tiranije napokon htio biti samo svoj, uživati u plodovima svojih ruku, ljepoti svoje škrte, ali prelijepe zemlje, prijateljstvu i ljubavi. Iako je zavladao mir zlo se ponovno nadvilo nad narod... Zlo se sprema(...) Zlo se danas sprema, samo što nije došlo(str. 103.). Tom strašnom zlu uprkos škripari su se oduprli onda kad su mnogi ljudi izgubili oslonac, neki su postali zli, drugi se povinovali sili koja se valjala amo¬tamo preko te kamenite zemlje, pojedinci su postali izdajice, rijetki ostali uspravni, ponosni i svoji, poduprti vjerom i svojom savješću. To je imalo svoju cijenu, cijenu života, no oni su je bili spremni platiti.Trojica škripara tragične su ličnosti koje njihovo dosljedno prihvaćanje sudbine, pa čak i zla¬ Samo sad je drukčiji, ali nije spoznao da postaje zao i nepredvidiv. Niti je preispitivao svoje postupke(str. 139.) - koje je u nju uključeno, neumitno vode tragičnom kraju. Škripari su nasljednici onih legendarnih junaka, odmetnika, hajduka koji su se u Hercegovini od turskih vremena odupirali vlasti koja nije od Boga. Autorica romana gospođa Anita Martinac intuitivno je osjetila tu nit poveznicu škripara s mitom, predanjem i epskim kazivanjem koji su Hercegovcima ostali kao jedina mogućnost zajedničkog sjećanja i preživljavanja. Ona ep uklapa u svoju knjigu, preuzima pjesmu koju narod i danas zna i pjeva, u kojoj se to zajedničko pamćenje produljuje u budućnost. Epski deseterac koji se pjeva tiho... Na 'iljadu i devet stotina četrdeset i sedame godine....(str. 140.-141.).Mnogo je toga što me je u ovom romanu zapanjilo, potreslo i obradovalo. Zapanjio me strašan zločin, njena širina i dubina koji je Hercegovcima činila jedna ideologija, jedna partija, jedan režim, njegovi poslušnici i izvršitelji. Anita Martinac je kroz stvarnost dopunjenu PAGE 5 maštom ukazala na razmjere tog zločina kojeg dugo nismo bili svjesni niti smo znali za njega. Potresla me strašna osamljenost toga naroda, Hrvata Hercegovine, kojima je u još jednom strašnom času jedino ostala njihova zemlja – da ih krije, štiti, hrani ¬ Crkva da ih krijepi, čuva im dušu, hrabri za bolja, buduća vremena, i pojedinci¬škripari, personifikacije njihovih želja i nada. S njima i uz njih narod je preživio, usprkos sili, ideologiji, strašnoj okrutnosti i teroru. Narod se gazio kao mlada trava što tek probije, ispruži se k suncu, a onda je zgazi vojnička čizma ili cokula: vapio je narod za kapljom vode, a prskala ga krv.(...) Narod uvik priživi i podigne se(...)Žilav je naš narod(str. 28.). Komunizam je hercegovačke Hrvate drakonski kaznio. Takva kazna cijelom jednom narodu može se naći tek u Bibliji, junaci koji dosljedno, bez očaja, ponekad s inatom, uvijek s velikom vjerom u Svevišnjega, nose to breme tragičnosti, jednaki su velikim Shakespeareovim ili Sofoklovim junacima i junakinjama. Ti junaci, križari, škripari personifikacija su časti i dostojanstva Hrvata Hercegovine, tih, malih običnih ljudi koji nemoćno padaju na koljena i predaju se u ruke Božje“(str. 111.). Postali su junaci, podigli se i uspravljeni stali nasuprot sili koja je zanijekala čovjeka i Boga~ postali su legenda, mit, utjeha i nada.Ostao je živjeti u uspomeni i pričama po selima, koje se nikad nisu prestale prenositi, a još bi poneko, neoprezan i odviše povjerljiv prema tuđem uhu, zbog njih znao biti utamničen( str. 234.). Čime me roman obradovao?Knjiga je pisana lijepim hrvatskim jezikom u kojem otkrivamo riječi koje nas ugodno iznenade svojim zvukom i značenjem. Zaboravili smo ih, proglasili južnohrvatskom ruralnom inačicom, a toliko svježine unose u hrvatsku književnost. Stil je raskošan i opor, samodostatan i bogat. Kratke rečenice, staccato ritam, ponegdje lirski umetak, proplamsaji poetskog jezika ¬ da omekšaju, osvijetle tu oporost, tu škrtost¬ izmjenjuju se s dugim lirskim opisima. U nekoliko poteza karakteriziraju se likovi, nekoliko naznaka, bez mnogo psihologije. Osjećamo neku rezerviranost prema osjećanjima, škrtost, skrivenost, velike geste su zatomljene, osjećaji skriveni, zatomljeni, sve je u pogledu, razumijevanju, odanosti i ljubavi. Sve im je osim ljubavi oduzeto, a nju siju gdje god stižu.(str. 249.). Ispod tog sloja suzdržanosti sve vrije, sve kipti uzbuđenjem, napetošću, strahotom, besmislom i zlom.Svijet u kojima žive lica romana je jednostavan, lako razumljiv ako se prihvate osnovna načela u kojima se točno razabire što je dobro za čovjeka, što protiv njega i njegove prošlosti, tradicije, običaja i vjere. Sure slike pejsaža istovremeno pojačavaju ljepotu škrtosti zemlje koju narod drži Božjim darom. Roman je prepun osjećaja ljubavi prema hercegovačkoj prirodi, prema njenom pejsažu, ispunjen je odom zemlji koju s pravom Hercegovci nazivaju domom, domovinom, mjestom svojih predaka, svojim ognjištem. Glatke stijene okupane suncem zabijelile su ljepotom kao da ih je sama Božja ruka gladila, a cijeli taj rajski prizor uljepšavali su niski grmovi žutog cvjeća, sitnih latica, kao vijenac oko stijene stalno dojen vodom. Poput vilinske postelje(...).Anita Martinac je u svom Medaljonu dosegnula čudesan spoj divljine i pitomog naroda(str. 9. Medaljon)Autorica uspijeva ostati u priči i biti stalno udaljena od nje, čini se kao da ta objektivnost kazuje kako je svoje karaktere ostavila same. To je zapravo privid, ona strastveno brani lica svojega romana i s njima je duboko povezana. Ta prividna odmaknutost, ne zauzimanje strane, dezideologizacija, književni je postupak kojim nas autorica zapravo maksimalno zbližava sa svojim protagonistima. Živi opisi pejsaža, snažni junački karakteri, epska borba dobra i zla, tragični pojedinci protiv nadmoćne sile, još neistraženo vrijeme i burni procesi stvaranja komunističke Jugoslavije čine ovaj roman odličnom podlogom za igrani film.Biblijska borba Davida i Golijata, škripara i Udbe¬Oznemilicije¬ jugovojske, trajala je sve do 1951. kad su u zapadnoj Hercegovini nestali posljednji škripari. Ostala su sjećanja, epski deseterci, rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o nestalima, njihovim obiteljima, pomagačima, zaseocima, selima koje je zatirao komunistički teror. I nešto malo predmeta poput medaljona Majke Božje ¬ Medaljon čudotvorne gospe... Bilo je to sve naslijeđe što je ostalo od nekoć velike obitelji Marića Kenića iz Goranaca(str. 247.¬248.) koji je poslužio autorici isplesti ovu potresnu knjigu o Hrvatima Hercegovine, o pojedincima, tragičnim junacima koji su plamen slobode čuvali u najtežim vremenima i tako svome narodu postali i ostali svjetionicima slobode, nade i vjere. Moje srdačne čestitke autorici na romanu koji nam je otkrio još jednu tabu¬ temu iz hrvatske tragične prošlosti. Miroslav Međimorec Zagreb 28. svibanj 2015. |
Medaljon – prikaz Tomislava Đonlića
|
Roman, upečatljivog naziva, Medaljon - prvo je prozno djelo spisateljice Anite Martinac ali je ujedno i jedno od prvih proznih djela uopće o istinitim događajima i o stvarnim ljudima te njihovim tragičnim sudbinama u razdoblju između 1945. i 1951. godine. U vrijeme kada institucionalizirano državno nasilje, komunistička represija i organizirane čistke KP postaju sastavnim dijelom svakodnevice, u različitim dijelovima tada već propale NDH, kao refleksni odgovor na to stanje javljaju se razni pokreti otpora. Isprva su to bile neorganizirane skupine pojedinaca ili sami pojedinci koji se u strahu od masovnih čistki, koje su se događala u sjeni bleiburške tragedije i križnih puteva, nisu željeli predati komunističkim vlastima. Čitajući u dahu ovaj roman, i analizirajući ga, dolazim do zaključka kako je naslov romana promišljeno odabran. Medaljon sa sličicom Čudotvorne Gospe, kao dio identiteta i obiteljske memorije koja se prenosi kroz pokoljenja u obitelji Marić simbolizira duboku ukorijenjenost hrvatske obitelji u katoličkoj vjeri i privrženost Crkvi koja je bila i ostala temeljna okosnica očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta. U tom smislu tema ovoga romana o Križarima-škriparima-kamišarima-jamarima-šumnjacima ili bijelim partizanima, kako su ih sve kolokvijalno nazivali, puno je dublja od same priče o Križarima jer ona uz tu priču evocira i povijesnu memoriju na herojsku, epsku, junačku prošlost našeg naroda i njegovu potrebu za golim preživljavanjem ukorijenjenu još od vremena osmanlijskog – turskog zuluma. Škripari su nasljednici legendarnih junaka, odmetnika, hajduka koji su se u Hercegovini od turskih vremena odupirali vlasti koja nije od Boga. Autorica romana Anita Martinac je osjetila tu poveznicu škripara s mitom o hajducima, predanjem i epskim kazivanjem koji su hercegovačkim Hrvatima ostali kao jedina mogućnost zajedničkog sjećanja i preživljavanja. Na tim i sličnim temama proslavili su se mnogi hrvatski pisci (Dinko Šimunović ili akademik Ivan Aralica). Ipak, ovim romanom otvara se nova dragocjenu riznicu neispričanih priča nekih novih epskih likova koji su zapravo stvarne osobe duboko urezane u memoriju. O njima se nije smjelo niti pričati a kamo li pisati u vrijeme komunizma. Zapravo je čudno da nitko od hrvatskih književnika u novije vrijeme nije otvorio ove teme, ako izuzmemo emigrantskog pisca fra Gracijana Raspudića koji ju je djelomično dotaknuo u svome romanu Djevojka Drina koji je izašao u Madridu 1951. Za vrijeme komunizma ova tema je bila zatvorena za javni diskurs zbog straha kojeg su komunisti utjerali u kosti narodu nemilosrdnim progonima, prijetnjama, zastrašivanjima i pogubljenjima. Međutim, zbog čega je do danas to bilo tako ostaje otvoreno pitanje. Autorica Anita Martinac sa ovim romanom taj strah i šutnju razbija i na tome joj upućujem svoje iskrene čestitke. A o čemu nam to autorica piše i tko su uopće junaci njene priče? Kroz priču o povratniku s istočnog bojišta Anti Mariću Keniću iz Goranaca, njegovom rođaku Nikoli Mariću iz Goranaca i Benediktu Penaviću Benku iz Širokoga Brijega autorica želi približiti sudbinu ljudi koji se, potpuno svjesni događaja koji se oko njih redaju, nisu željeli staviti na milost i nemilost komunističkim vlastima, približavajući tako neistražene događaje koji su se zbivali na samom koncu i u godinama nakon službenog okončanja II. svjetskog rata. Radnja se zbiva u Zapadnoj Hercegovini na potezu od Mostara i Goranaca do Risovca na Blidinju. Protagonisti pogibaju a sporedni likovi s njima povezani završavaju na dugogodišnjim robijama po zatvorima diljem Bosne i Hercegovine. Pripovjedajući ove tri tragične životne priče, autorica svjesno ili nesvjesno otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za metodologiju djelovanja komunističkog sustava koji se tada uspostavljao, kao i odnosa komunista prema svjetonazorskim neistomišljenicima. Iako je tijekom pisanja romana vrlo uspješno izbjegla svrstavanje u definirane svjetonazorske okvire, cijelu ovu priču nemoguće je sagledati izvan povijesnog konteksta iz vrlo jednostavnog razloga jer je riječ o povijesnom romanu inspiriranom stvarnim osobama i događajima. Stoga, pojedini detalji ovoga romana jasno potvrđuju model kako se to komunistički režim obračunavao sa svojim neistomišljenicima, što se na žalost u političkoj praksi tih revolucionarnih skupina i njihovih sljedbenika održalo do današnjih dana. U moru nepravde, podmetanja, izdaja i zločina i svih ostalih oblika društvenog nereda Ante Marić, bivši legionari 369. divizije i sudionik bitke za Staljingrad, nakon povratka kući nastoji živjeti svoj život koliko je moguće normalno i u tome ne uspjeva. Nepravedno je osumnjičen, optužen pa osuđen, zatim navođen na izdaju vlastite savjesti, biježi iz zatvora, odmeće se u škripare i preživljava kao odmetnik od nove vlasti koja ga progoni kao opasnu zvijer. Na njegovu primjeru može se jasno uočiti kako su se komunističke vlasti obračunavale s onima koji su imali tu sreću da su preživjeli masovne egzekucije i likvidacije bez suda i osude. Prvi momenat te priče jest činjenica kako je Ante Marić pod lažnom optužbom zbog navodnog ubojstva simpatizera nove vlasti - priča o navodnom "prepoznavanju bratovih opanaka" bio pritvoren. Međutim, dok je on u zatvoru promišljao o načinima kako dokazati da je krivo osumnjičen, konstruktori prve lažne optužbe željeli su ga „slomiti“ i u zamjenu za slobodu iskoristiti ga kao lažnog svjedoka protiv tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Čule, koji se komunistima zamjerio jer je, zajedno s ostalim biskupima, bio suautor znamenitog "Pastirskog pisma". Zahvaljujući tomu pismu domaća je i međunarodna javnost bila je upoznata s postupcima komunističkih vlasti prema katoličkim svećenicima i narodu. Kako bi izbjegao lažno svjedočenje i osobno sudjelovanje u očito konstruiranom sudskom procesu protiv biskupa glavni junak ove tragične priče izabire treće riješenje a to je bjeg u šumu, nadajući se i vjerujući u "bolje sutra". I tu dolazimo do ključnog detalja ove povijesne priče. Naime, u hrvatskoj historiografiji pretežno prevladava teza kako su Križari, ili u ovoj priči hercegovački škripari, nastali svjesno i smišljeno kao organizirana skupina koja je planirala i provodila rušenje novouspostavljene komunističke Jugoslavije. Ta se teza ne može u potpunosti odbaciti ali u većem dijelu je režim sam bio odgovoran za nastajanje tih skupina koje su nastajale spontano i nepovezano, jer su komunističke vlasti svojim postupcima i organiziranom institucionalnom represijom same proizvodile svoje protivnike. Očiti dokaz je slučaj Ante Marića Kenića. Zajedničko je bilo tim skupinama da su većim dijelom nastale od članova ili simpatizera ustaško-domobranskih snaga i da im je strana i neprihvatljiva bila uspostava svake državne tvorevine koja se suprostavljala ideji hrvatske državne samostalnosti. Stvaranje jugoslavenske države poništavalo je njihov temeljni ideal i ta ih je činjenica povezivala. No međutim, kako razbijene skupine ili pokreti otpora nisu stvorile političku organizaciju koja bi objedinila i artikulirala njihove stavove niti koordinirala njihove operacije sva njihova nastojanja bila su osuđena na neuspjeh jer se u međuvremenu komunistička vlast i prije samog završetka rata neviđenom represijom i čistkom te organiziranim terorom uspjela učvrstiti. Pokušaji ustaškog vodstva u emigraciji stvaranjem HNO (Hrvatskog narodnog otpora) i nastojanja kako bi se stvorilo političko pokroviteljstvo nad pokretima otpora u tada već uspostavljenoj FNJ nisu uspjeli. Naime, nakon propasti NDH Pavelić je raspustio Ustaški pokret i razriješio prisege sve njegove članove. Već u ljeto 1945. započima reorganizaciju i na njegovu sugestiju u zastupstvo emigracije izabrani su Lovro Sušić, Božidar Kavran i Mate Frković, a sam Božidar Kavran djelovao je kao njegov zamjenik i bio je zadužen za uspostavu veze sa Domovinom. Ambicije ustaškog vodstva su bile da se križarske skupine objedine i da im se nametne vojno, političko i upravno vodstvo te da se njihovom borbom izvede prevrat u Jugoslaviji računajući na podršku zapadnih saveznika u kontekstu sukoba između Zapada i Istoka. Međutim taj plan se nije ostvario, dijelom zbog toga jer je dio križara u startu iskazivao nepovjerenje prema vodstvu ustaškog pokreta osjećajući se prevarenim i izdanima te im je bila bliža ideja o tješnjem povezivanju sa HSS-om obzirom na ugled i autoritet Vlatka Mačeka, ujedno se nadajući potpori Katoličke crkve koja je i sama bila desetkovana obzirom na stradanja (663 svećenika i progon biskupa i svećenika nakon rata). Plan ustaškog pokreta da ovlada križarskim skupinama u potpunosti se rasplinuo nakon propasti akcije - 10. travanj kada je Kavranova skupina bila razbijena. Naime, UDBA je operativnom akcijom Gvardijan prodrla u vodstvo Hrvatskog narodnog otpora i znala za sve korake. Način na koji je to uspjela i dan-danas je ostao nerazjašnjen i spada među veće zagonetke koje su ostale neriješene u novijoj hrvatskoj povijesti. Tako je propao plan vodstva ustaškog pokreta u emigraciji o ostvarivanju političkog utjecaja nad križarima, nakon čega započima s prebacivanjem emigranata u prekooceanske zemlje dok su križari bili prepušteni sami sebi još uvijek vjerujući u pomoć sa Zapada. Ta iluzija o rušenju komunističke Jugoslavije bila je razbijena nakon 1948. i razlaza između Staljina i Tita kada je zapad zbog geopolitičkih razloga prihvatio jednopartijsku diktaturu i zatečeno stanje. Pitanje križara time je bilo zapečaćeno a njihov kraj obzirom na komunističku praksu, nažalost - logično tragičan. Obzirom na svršetak križarske epopeje, njeno elegijsko i mitsko značenje za povijesnu memoriju naroda vrlo je značajno. Dokaz je tomu i ovaj roman ali i tisuće i tisuće ispričanih priča ili ispjevanih pjesama koje se i danas prepričavaju ili pjevaju u brojnim obiteljima Hercegovine, Dalmatinske zagore i ostalim dijelovima Hrvatske. Priče o „ovovremenim Šimićima“, Mirku Kapulici, Boži Mandiću, Benki Penaviću, Ćokoti i drugima ušle su u narodnu legendu i postale sinonimi za otpor prema komunističkom ugnjetavanju i teroru. Ovaj roman, iako govori o teškoj sudbini jedne obitelji - obitelji Marić, svojevrsni je spomenik svima njima (znanima i neznanima) kao i brojnim obiteljima koje su patile i trpjele zbog stigme koja im je bila nametnuta. Medaljon, koji prenosi tu memoriju i obiteljsko nasljeđe obitelji Marić najveći je dokaz tragediji koju su proživljavale hrvatske obitelji u Hercegovini, Dalmaciji i u drugim djelovima Domovine samo zbog toga jer se nisu dali „preodgajati“ niti su bili spremni zanijekati Boga i izdati svoju savijest. To je skupo koštalo Antu Marića Kenića ali i brojne druge. Zbog toga i žive u sjećanju. Medaljon je zapravo paradigma strašne sudbine jednog naroda u godinama komunističke tiranije pa se i pojavljuje uoči sedamdesete obljetnice stradanja na Bleiburgu i Križnom putu. Biblijska borba između Davida i Golijata, škripara i Udbe okončala je davne 1951., ostale su priče, sjećanja i rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o vremenu, događajima i ljudima. Medaljon tako postaje svjetionik koji osvjetljava prošlost, ali i simbol nade, vjere, slobode kao i ravnopravnosti koju potomci junaka ove priče još uvijek išćekuju. Autorici još jednom čestitam i želim nastavak spisateljskog rada jer ako se po jutru dan poznaje onda je uspjeh zagarantiran! |
