23.09.2015., srijeda
Medaljon – prikaz Tomislava Đonlića
|
Roman, upečatljivog naziva, Medaljon - prvo je prozno djelo spisateljice Anite Martinac ali je ujedno i jedno od prvih proznih djela uopće o istinitim događajima i o stvarnim ljudima te njihovim tragičnim sudbinama u razdoblju između 1945. i 1951. godine. U vrijeme kada institucionalizirano državno nasilje, komunistička represija i organizirane čistke KP postaju sastavnim dijelom svakodnevice, u različitim dijelovima tada već propale NDH, kao refleksni odgovor na to stanje javljaju se razni pokreti otpora. Isprva su to bile neorganizirane skupine pojedinaca ili sami pojedinci koji se u strahu od masovnih čistki, koje su se događala u sjeni bleiburške tragedije i križnih puteva, nisu željeli predati komunističkim vlastima. Čitajući u dahu ovaj roman, i analizirajući ga, dolazim do zaključka kako je naslov romana promišljeno odabran. Medaljon sa sličicom Čudotvorne Gospe, kao dio identiteta i obiteljske memorije koja se prenosi kroz pokoljenja u obitelji Marić simbolizira duboku ukorijenjenost hrvatske obitelji u katoličkoj vjeri i privrženost Crkvi koja je bila i ostala temeljna okosnica očuvanja vjerskog i nacionalnog identiteta. U tom smislu tema ovoga romana o Križarima-škriparima-kamišarima-jamarima-šumnjacima ili bijelim partizanima, kako su ih sve kolokvijalno nazivali, puno je dublja od same priče o Križarima jer ona uz tu priču evocira i povijesnu memoriju na herojsku, epsku, junačku prošlost našeg naroda i njegovu potrebu za golim preživljavanjem ukorijenjenu još od vremena osmanlijskog – turskog zuluma. Škripari su nasljednici legendarnih junaka, odmetnika, hajduka koji su se u Hercegovini od turskih vremena odupirali vlasti koja nije od Boga. Autorica romana Anita Martinac je osjetila tu poveznicu škripara s mitom o hajducima, predanjem i epskim kazivanjem koji su hercegovačkim Hrvatima ostali kao jedina mogućnost zajedničkog sjećanja i preživljavanja. Na tim i sličnim temama proslavili su se mnogi hrvatski pisci (Dinko Šimunović ili akademik Ivan Aralica). Ipak, ovim romanom otvara se nova dragocjenu riznicu neispričanih priča nekih novih epskih likova koji su zapravo stvarne osobe duboko urezane u memoriju. O njima se nije smjelo niti pričati a kamo li pisati u vrijeme komunizma. Zapravo je čudno da nitko od hrvatskih književnika u novije vrijeme nije otvorio ove teme, ako izuzmemo emigrantskog pisca fra Gracijana Raspudića koji ju je djelomično dotaknuo u svome romanu Djevojka Drina koji je izašao u Madridu 1951. Za vrijeme komunizma ova tema je bila zatvorena za javni diskurs zbog straha kojeg su komunisti utjerali u kosti narodu nemilosrdnim progonima, prijetnjama, zastrašivanjima i pogubljenjima. Međutim, zbog čega je do danas to bilo tako ostaje otvoreno pitanje. Autorica Anita Martinac sa ovim romanom taj strah i šutnju razbija i na tome joj upućujem svoje iskrene čestitke. A o čemu nam to autorica piše i tko su uopće junaci njene priče? Kroz priču o povratniku s istočnog bojišta Anti Mariću Keniću iz Goranaca, njegovom rođaku Nikoli Mariću iz Goranaca i Benediktu Penaviću Benku iz Širokoga Brijega autorica želi približiti sudbinu ljudi koji se, potpuno svjesni događaja koji se oko njih redaju, nisu željeli staviti na milost i nemilost komunističkim vlastima, približavajući tako neistražene događaje koji su se zbivali na samom koncu i u godinama nakon službenog okončanja II. svjetskog rata. Radnja se zbiva u Zapadnoj Hercegovini na potezu od Mostara i Goranaca do Risovca na Blidinju. Protagonisti pogibaju a sporedni likovi s njima povezani završavaju na dugogodišnjim robijama po zatvorima diljem Bosne i Hercegovine. Pripovjedajući ove tri tragične životne priče, autorica svjesno ili nesvjesno otkriva i cijeli spektar detalja vezanih za metodologiju djelovanja komunističkog sustava koji se tada uspostavljao, kao i odnosa komunista prema svjetonazorskim neistomišljenicima. Iako je tijekom pisanja romana vrlo uspješno izbjegla svrstavanje u definirane svjetonazorske okvire, cijelu ovu priču nemoguće je sagledati izvan povijesnog konteksta iz vrlo jednostavnog razloga jer je riječ o povijesnom romanu inspiriranom stvarnim osobama i događajima. Stoga, pojedini detalji ovoga romana jasno potvrđuju model kako se to komunistički režim obračunavao sa svojim neistomišljenicima, što se na žalost u političkoj praksi tih revolucionarnih skupina i njihovih sljedbenika održalo do današnjih dana. U moru nepravde, podmetanja, izdaja i zločina i svih ostalih oblika društvenog nereda Ante Marić, bivši legionari 369. divizije i sudionik bitke za Staljingrad, nakon povratka kući nastoji živjeti svoj život koliko je moguće normalno i u tome ne uspjeva. Nepravedno je osumnjičen, optužen pa osuđen, zatim navođen na izdaju vlastite savjesti, biježi iz zatvora, odmeće se u škripare i preživljava kao odmetnik od nove vlasti koja ga progoni kao opasnu zvijer. Na njegovu primjeru može se jasno uočiti kako su se komunističke vlasti obračunavale s onima koji su imali tu sreću da su preživjeli masovne egzekucije i likvidacije bez suda i osude. Prvi momenat te priče jest činjenica kako je Ante Marić pod lažnom optužbom zbog navodnog ubojstva simpatizera nove vlasti - priča o navodnom "prepoznavanju bratovih opanaka" bio pritvoren. Međutim, dok je on u zatvoru promišljao o načinima kako dokazati da je krivo osumnjičen, konstruktori prve lažne optužbe željeli su ga „slomiti“ i u zamjenu za slobodu iskoristiti ga kao lažnog svjedoka protiv tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Čule, koji se komunistima zamjerio jer je, zajedno s ostalim biskupima, bio suautor znamenitog "Pastirskog pisma". Zahvaljujući tomu pismu domaća je i međunarodna javnost bila je upoznata s postupcima komunističkih vlasti prema katoličkim svećenicima i narodu. Kako bi izbjegao lažno svjedočenje i osobno sudjelovanje u očito konstruiranom sudskom procesu protiv biskupa glavni junak ove tragične priče izabire treće riješenje a to je bjeg u šumu, nadajući se i vjerujući u "bolje sutra". I tu dolazimo do ključnog detalja ove povijesne priče. Naime, u hrvatskoj historiografiji pretežno prevladava teza kako su Križari, ili u ovoj priči hercegovački škripari, nastali svjesno i smišljeno kao organizirana skupina koja je planirala i provodila rušenje novouspostavljene komunističke Jugoslavije. Ta se teza ne može u potpunosti odbaciti ali u većem dijelu je režim sam bio odgovoran za nastajanje tih skupina koje su nastajale spontano i nepovezano, jer su komunističke vlasti svojim postupcima i organiziranom institucionalnom represijom same proizvodile svoje protivnike. Očiti dokaz je slučaj Ante Marića Kenića. Zajedničko je bilo tim skupinama da su većim dijelom nastale od članova ili simpatizera ustaško-domobranskih snaga i da im je strana i neprihvatljiva bila uspostava svake državne tvorevine koja se suprostavljala ideji hrvatske državne samostalnosti. Stvaranje jugoslavenske države poništavalo je njihov temeljni ideal i ta ih je činjenica povezivala. No međutim, kako razbijene skupine ili pokreti otpora nisu stvorile političku organizaciju koja bi objedinila i artikulirala njihove stavove niti koordinirala njihove operacije sva njihova nastojanja bila su osuđena na neuspjeh jer se u međuvremenu komunistička vlast i prije samog završetka rata neviđenom represijom i čistkom te organiziranim terorom uspjela učvrstiti. Pokušaji ustaškog vodstva u emigraciji stvaranjem HNO (Hrvatskog narodnog otpora) i nastojanja kako bi se stvorilo političko pokroviteljstvo nad pokretima otpora u tada već uspostavljenoj FNJ nisu uspjeli. Naime, nakon propasti NDH Pavelić je raspustio Ustaški pokret i razriješio prisege sve njegove članove. Već u ljeto 1945. započima reorganizaciju i na njegovu sugestiju u zastupstvo emigracije izabrani su Lovro Sušić, Božidar Kavran i Mate Frković, a sam Božidar Kavran djelovao je kao njegov zamjenik i bio je zadužen za uspostavu veze sa Domovinom. Ambicije ustaškog vodstva su bile da se križarske skupine objedine i da im se nametne vojno, političko i upravno vodstvo te da se njihovom borbom izvede prevrat u Jugoslaviji računajući na podršku zapadnih saveznika u kontekstu sukoba između Zapada i Istoka. Međutim taj plan se nije ostvario, dijelom zbog toga jer je dio križara u startu iskazivao nepovjerenje prema vodstvu ustaškog pokreta osjećajući se prevarenim i izdanima te im je bila bliža ideja o tješnjem povezivanju sa HSS-om obzirom na ugled i autoritet Vlatka Mačeka, ujedno se nadajući potpori Katoličke crkve koja je i sama bila desetkovana obzirom na stradanja (663 svećenika i progon biskupa i svećenika nakon rata). Plan ustaškog pokreta da ovlada križarskim skupinama u potpunosti se rasplinuo nakon propasti akcije - 10. travanj kada je Kavranova skupina bila razbijena. Naime, UDBA je operativnom akcijom Gvardijan prodrla u vodstvo Hrvatskog narodnog otpora i znala za sve korake. Način na koji je to uspjela i dan-danas je ostao nerazjašnjen i spada među veće zagonetke koje su ostale neriješene u novijoj hrvatskoj povijesti. Tako je propao plan vodstva ustaškog pokreta u emigraciji o ostvarivanju političkog utjecaja nad križarima, nakon čega započima s prebacivanjem emigranata u prekooceanske zemlje dok su križari bili prepušteni sami sebi još uvijek vjerujući u pomoć sa Zapada. Ta iluzija o rušenju komunističke Jugoslavije bila je razbijena nakon 1948. i razlaza između Staljina i Tita kada je zapad zbog geopolitičkih razloga prihvatio jednopartijsku diktaturu i zatečeno stanje. Pitanje križara time je bilo zapečaćeno a njihov kraj obzirom na komunističku praksu, nažalost - logično tragičan. Obzirom na svršetak križarske epopeje, njeno elegijsko i mitsko značenje za povijesnu memoriju naroda vrlo je značajno. Dokaz je tomu i ovaj roman ali i tisuće i tisuće ispričanih priča ili ispjevanih pjesama koje se i danas prepričavaju ili pjevaju u brojnim obiteljima Hercegovine, Dalmatinske zagore i ostalim dijelovima Hrvatske. Priče o „ovovremenim Šimićima“, Mirku Kapulici, Boži Mandiću, Benki Penaviću, Ćokoti i drugima ušle su u narodnu legendu i postale sinonimi za otpor prema komunističkom ugnjetavanju i teroru. Ovaj roman, iako govori o teškoj sudbini jedne obitelji - obitelji Marić, svojevrsni je spomenik svima njima (znanima i neznanima) kao i brojnim obiteljima koje su patile i trpjele zbog stigme koja im je bila nametnuta. Medaljon, koji prenosi tu memoriju i obiteljsko nasljeđe obitelji Marić najveći je dokaz tragediji koju su proživljavale hrvatske obitelji u Hercegovini, Dalmaciji i u drugim djelovima Domovine samo zbog toga jer se nisu dali „preodgajati“ niti su bili spremni zanijekati Boga i izdati svoju savijest. To je skupo koštalo Antu Marića Kenića ali i brojne druge. Zbog toga i žive u sjećanju. Medaljon je zapravo paradigma strašne sudbine jednog naroda u godinama komunističke tiranije pa se i pojavljuje uoči sedamdesete obljetnice stradanja na Bleiburgu i Križnom putu. Biblijska borba između Davida i Golijata, škripara i Udbe okončala je davne 1951., ostale su priče, sjećanja i rijetki predmeti koji su mogli svjedočiti o vremenu, događajima i ljudima. Medaljon tako postaje svjetionik koji osvjetljava prošlost, ali i simbol nade, vjere, slobode kao i ravnopravnosti koju potomci junaka ove priče još uvijek išćekuju. Autorici još jednom čestitam i želim nastavak spisateljskog rada jer ako se po jutru dan poznaje onda je uspjeh zagarantiran! |
