30.01.2014., četvrtak
najava
22.01.2014., srijeda
P O Z I V
USKORO :)
 KAKO MRAK OTJERATI SVEJTLOM LJUBAVI (Uz novu knjigu Anite Martinac Druga riječ je ljubav, Društvo književnik HB, 2014) Knjige, poput ove koju pred nas iznosi darovita, u našem književnom prostoru sve prisutnija i zapaženija, pjesnikinja Anita Martinac, rijetke su u suvremenoj literaturi. Rijetke, najprije po smjelosti autorice da cijelu stihozbirku tematski omeđi motivom ljubavi, temom o kojoj je u poeziji i u književnosti, uopće, “sve rečeno”, u kojoj i znatno iskusnija pera lako upadaju u razne zamke, najčešće u zamku melodramske patetike, …. i opetovanja. Sklisko je to tlo, bez obzira što je svaka ljubav unikatna, jedinstvena i drugačija od svih koje su se prije nje dogodile i koje će poslije nje doći. Jednostavno zato što su svi ljudi, kojima se javila ta, ni sa čim usporediva, čarolija, drugačiji. Smjela ideja pjesnikinje da tako koncipira stihozbirku, očit je dokaz stvaralačkog samopouzdanja, vjere ne samo u vještinu, umijeće i darovitost, koju neosporno posjeduje, nego, prije svega, rekao bih, u iskrenost, u životnost, u dubinu i snagu ljubavi koju osjeća (ili je osjećala, ili u drugima prepoznala i razumjela), u tu magiju koja nenadano (jer: nisam ja kriva što su šutjele školjke skrivajući biser, koji čuvam za tebe) ovlada našim duhom i čini ono što ni jedno drugo osjećanje ne može. U tu bogatu paletu, u tu svojevrsnu dramaturgiju različitih ljubavnih pojavnih oblika i stanja, pjesnikinja nas uvodi kao u bujan vrt, prepun boja i mirisa, raznolikih cvjetova, koji jesu njeni, njenom rukom „zasađeni“, ali se i nama prepoznatljivo osmjehuju. Svakom ponaosob. Jer, ljubav koju opjevava, nije knjiška, nije imaginarna, nije sanjana – to je istinska, stvarna, postojana živa i životna – dosanjana i doživljena. Provedena kroz spokoj „nijeme tišine koja nadglasava violine“, kroz nježnost, drhtaje, kroz tihu strepnju, ali i kroz bure čežnje, kroz oganj strasti do „vječnosti razvučene paukovom mrežom na koju se love suha srca“. Provjerena na način kako je svatko do nas, bar jednom, osjetio njenu raskoš, njenu svekoliku blagodet, u kojoj se „smije suncem“, ili njen usud, u kome se „umire sutra, a jučer se dočekuje uspomenama“. I, mada je riječ o ljubavi koja nije „izmišljena“, o njoj u cijeloj knjizi, zapravo, govori Anitin unutarnji glas. Onaj, koji je skriven, u dušu zapretan, tajanstven, duboko intiman, mjestimično čak i mističan, ali istodobno duboko iskren, nepatvoren, pošten prema sebi i drugima, a time i ranjiv. Taj i takav unutarnji pjesnikinjin glas, provjerenim će lirskim modernističkim manirom, iznijeti bezbroj unikatnih lirskih slika i originalnih metafora („nosim osmijeh kao kaput dragi“, „kupujem sunce, prodajem oblake, liježem u vjetar“, „na licu brazde – valjda šuti usađena mudrost“) i iskazati mnoštvo briljantnih misli, poput one da ljubav, u stvari, nije ništa drugo do sloboda. I da ništa drugo nije donijela ova zbirka, a jeste mnogo, i ova originalna definicija ljubavi bila bi dovoljan razlog da se ona objavi, čita i promišlja. Jer, što je drugo sloboda – do ljubav prema sebi i svemu što raste, hoda i diše, i što je drugo ljubav do sloboda da se živi, misli, osjeća?... Što je drugo nesloboda – nego mrak, što je drugo sloboda nego svjetlo, svjetlo ljubavi? Što drugo donosi ova knjiga – nego što nas uči kako mrak otjerati svjetlom ljubavi? Kako naučiti voljeti, kako se dati „za tren koji traje“? Ovoj knjizi, stoga, predskazujem svijetlu stazu uspjeha kod čitatelja. Naročito onog nježnijeg, osjetljivijig dijela čitateljske populacije. Onih, kod kojih „sve gore rečeno i kad bi tko zan koliko puta bilo ponovljeno, sve može stati u dvije male riječi“. Šimo Ešić Slapovi ljubavne poetike (recenzija stihozbirke SRUGA RIJEČJE LJUBAV Anite Martinac) Pred nama je nova stihozbirka mlade, nadarene i već afirmirane pjesnikinje Anite Martinac. Ovaj put je riječ o ljubavnim pjesmama. Stihozbirka je podijeljena u pet ciklusa: Moje sunce jedino / Ne pitaj za pjesme / Osjećaš li kišu / Ostavljena kriška tišine / Stihovi uz čaj. Snagom iskrenosti i temperamenta, lirskim senzibilitetom, ženskom intuicijom, Anita Martinac unosi novu svježinu, nove tonove i boje u suvremenu hrvatsku poeziju i time je obogaćuje. Njena poezija nosi tragove osobnog iskustva, što njene stihove čini bliskim svakom čitatelju. Ali pjesnikinja ne zlorabi tu činjenicu, Naprotiv, ona sve to pretače u fino ljubavno tkanje, u nemirni vjetar, u more koje obalu ljubi... ...zastani dok more obalu ljubi... (PSSST) u sjaj u očima... Pjesnikinja ne moli za ljubav, ona ju živi. Pa i kad je „zabranjena“, ona ne očajava, ona ne moli, ne plače jer zna da će „njihove“ neostvarene snove sanjati „njihova“ djeca: snove će sanjati naša djeca... (Korak). Ona tješi i hrabri svog ljubljenog antologijskim stihovima: ...nevažno je u sekundi istine čija sam dok tebi pripadam... (Čija sam pjesma). Zvukom ponekih stihova pjesnikinja asocira na stihove Vesne Parun, ali joj to nije nedostatak nego prednost, jer Anita Martinac, ipak, ostaje jedinstveno svoja: ...jer ako je voliš neka bude behar za tvoja proljeća neka bude ti blaga i njena ruka nježnija od zaborava... (Tuđe vrijeme). Ponekad se, pak, javi haiku ritam kao u pjesmi Kad žena voli: Kada žena voli tada nema boli cijelu sebe daje za tren koji traje Ljubav. Oduvijek i sveprisutna. Ljubav iz koje nastaje čovjek, ljubav iz koje se rađa poezija, sjedinjenje misli i osjećaja koji se dijele s drugima, a sve što se dijeli, paradoksalno, ali uvećava se. Ljubav i poezija, dvije stvari koje nesebično bogate druge, a samim tim oplemenjuju sebe. Energija ljubavi koja izbija iz stihova Anite Martinac je energija njene duše. Sinergija riječi i osjećaja, njihove refleksije. Glazba, ritam, boje, nadglasana violina, kristalni pogled, posljednji zagrljaj... Redaju se slike, teku riječi snagom duše iznjedrene, riječi od čežnje, riječi od tišine, riječi izgubljene ljubavi, riječi zabranjene ljubavi, riječi hrabrosti, svanuća, nade u novi susret... Pjesnikinja izriče sebe kroz metafizičko; ona nije ... ni pjesma, ni priča ni žena tek nježna zraka sunca... (Dodir sunca) Ljubav je Anitino ishodište i odredište. Od nje sve počinje, s njom sve traje, k njoj se teži... Anita Martinac nosi genski kod ljubavnice, fatalne žene za kojom čeznu, koju sanjaju, koju proganjaju... Ona je Kleopatra, ona je carica, ona je Muza. Stoga su joj osjećaji ljubavi bliskiji nego mnogima. Ponekad, pjesnikinja sve to skriva velom, ponekad glazbenim drhtajima, čežnjom koja se provlači kroz sferu sna i opojnosti ili neuhvatljivim tonovima ženske slutnje. Ponekad je sve to dato u čistoj jednostavnosti ljubavi, ponekad u zanjihanosti glazbe unutarnjih emocija: ...želim sanjati žudim voljeti sjajim putujem nepomična... (Snovi) Ljubav u poeziji Anite Martinac je duboko proživljena, samim tim uzvišena. Ona se prelama kroz filtar samorodne nadarenosti koji ju preobražava na svoj način. Njena poezija je čista, fluidna, neposredna. Pjesnikinja pjeva o najtananijim drhtajima ljudske duše: ...tek nježno čuvaj leptirov san zaboravu ne daj... (Leptir na dlanu), Ona prašta i kad je povrijeđena: ... u čašu sudbine točim med i oprost gutam... (Živim) Kod nje nema igranja, zavlačenja, zadrške, ona daje cijelu sebe u ljubavi: ...cijelu sebe daje za tren koji traje... (Kad žena voli) Ona pjeva i kad joj kiša života umiva prozore, ona riše sunce života, oslikava zidove riječima ljubavi: ...oslikala zidove probranim riječima na prozoru života narisala sunce slušam kišne note... (Živim) Pjesnikinja pastelnom ljepotom svojim stihovima udahnjuje dušu, laganu, prozračnu, treperavu, bez oštrine, bez težine. Njene pjesme su igra svjetla i sjene, svjetla ljubavi i sjene sumnje, igra u kojoj uvijek pobjeđuje svjetlo: ...tjeraj mrak svjetlom ljubavi... (Mrak) Njena čula posjeduju čarobnu moć za upijanje svih zvukova, boja, drhtaja, mirisa: ...miris cvijeća ljubim vapim smiraj život gubim... (Leptir na dlanu) Njene pjesme imaju poseban ritam, ritam ljubavi koji nas diže, nosi, podgrijava maštu... ...slušaj melodiju i u tišini a usred noći imaj toplinu sunca... (Ljubav pjesnika) Nova i svoja, kroz ples riječi i osjećaja, autorica tka motive ljubavi koja je bit postojanja, temeljno usmjerenje, gospodarica sna i jave. Ona ne banalizira ljubav niti je uokviruje u patetične velove. Njena ljubav je radosna, nježna poput noćnog leptira, glazbena, ritmična. Ljubav kao vladarica svega. Ljubav od postanka čovjeka, od prapočela, ljubav kao vremenska trajnica, iz praha prošlosti, do zvjezdane beskonačnosti. Stoga je poezija jamstvo i poslije života. Pjesnikinja ljubi svom silinom duše, bilo da nesuđenog pronalazi u pogledu, u osmijehu, u dodiru, u poljupcu... Unutar zahvatne širine ljubavi pjesnikinja često provlači boje i raskoš godišnjih doba koji upotpunjuju sliku ljubavi: ...na sebi si nosio terete snijega a ja sam čuvala kišu na dlanovima lišća rasuli smo se s jeseni u zlato i sasjekli sve osušeno granje da bi pod suncem propupali život rađajući plodove čežnje... (Čežnjiva) U pojedinim trenutcima pjesnikinja se prepušta potpunom iskušenju koje je dovodi do spoznaje da je prava ljubav jača i od života i od smrti, da je trenutak prave ljubavi vrjedniji od tisuća ispraznih života: ...povedi me opet vrtovima budi moja ispunjenost trenutka... (Ispunjenost) Anita Martinac koristi odabrani pjesnički jezik, riječi koje istovremeno - kako je rekao Tagore - slikaju i pjevaju. Dok znatan broj pjesnika piše poeziju „zatvorenog smisla“ i teško razumljivu, poezija Anite Martinac je čista, jasna, kristalna, jednostavna i jednostavno topla, čitateljima bliska i razumljiva. To su odlike dobrog pjesnika, a dobrih pjesnika nam uvijek treba, posebno danas, kad svatko piše svašta i to se još objelodanjuje i hvalospjeva. Antun Gustav Matoš je još davne 1910. g. rekao: „Gdje svatko čita, tamo i svatko piše, a gdje svatko piše, tamo se ne piše... Nikad se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo; nikada se glupost nije kočoperila u toliko svezaka kao u doba kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan“ (Naši ljudi i krajevi). Zato je danas teško biti originalan i svoj. Anita Martinac je iskrena, dakle originalna i svoja. Ona je napisala svoju „Pjesmu nad pjesmama“, knjigu punu senzibilne metaforike, ali istovremeno i jasne riječi, nježne deskripcije, pastelnih boja, ritma, spontane glazbe u izmjenama stihovne metrike. Da ljubav može mijenjati svijet i sudbine, pokazuju nam stihovi Anite Martinac. Na čitatelju je samo da se prepusti slapovima ljepote kojima nas obasipa nadarena, čista, dobra i prava pjesnička duša autorice. Ružica Soldo |
13.01.2014., ponedjeljak
KUPLJENA ZEMLJA
 skoro sam stigla prevalih strme planine uskim putovima priđoh samo da te sustignem taknem zar bi mogla na koljena pasti dok te ne vidjeh kroz prste prosipam prašinu od koje sam načinila veo ukopani pozdravljamo se zalaskom sunca srest ćemo se opet na mramornoj ploči ti prepiši planove a ja ću režirati povijest zanijekana tišina potpisana je prevarom zatravimo u oranici dozrijet će žito kosci će nositi vesla drugi će klesati stepenice k nebu pusti nek prvo prođu oblaci poslije će dozvati kišu u presušenom kanjonu iskopali smo rupu iz očiju rijeka samo što nije u brazdama majčinih ruku raste bršljan pupkovine djeca će sutra tražiti mlijeko a mi ćemo u travi loviti ribe na uramljenom platnu pustinja cvjeta bila bi zemlja da nije pijeska nevažno je što boja je ista slikar je vidio budućnost drugi su pili sok od bambusa Anita Martinac |
vrijeme je poći
 dodaj plavu boju na platno života zlatno sunce s lica nek bljesne razvedri me srećom ne reci da si tužan i dalje ću cvjetati u vrtu tišine biti tu kad uvenu ciklame samo ne beri me iskrenost nije za vaze nastavi trčati poljem nade mlada se trava prostire pod svakim stručkom bubamara skinuli smo ogradu za slučajne prolaznike sjenka pada iza leđa i vrijeme je poći oprašenih vjeđa Anita Martinac |
07.01.2014., utorak
Osuđena na zaborav
 Kapije zaključane Korodiraju Popušta posljednji sloj I predaje se vremenu A tamo iza Živjela je ljubav Anita Martinac |
