Anita Martinac, književnica

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (5)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (3)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (5)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (8)
Siječanj 2018 (9)
Studeni 2017 (9)
Rujan 2017 (7)
Kolovoz 2017 (8)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (7)
Ožujak 2017 (7)
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (11)
Studeni 2016 (7)
Listopad 2016 (8)
Rujan 2016 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Ovdje možete pratiti najave književnih susreta, promocije knjiga i ostale književne manifestacije na kojim sudjelujem. Predstavit ću prikaze i kritike o mom radu i naravno predstaviti svako novo djelo. Slobodno me kontaktiranje i postavljajte pitanja, radu ću odgovoriti. Svako Vam dobro u radu i životu. Vaša Anita Martinac
Anita Martinac



martinac.anita@gmail.com

BIOGRAFIJA:

Anita Martinac, djevojačko Mihić, rođena je 7. ožujka 1973. u Mostaru gdje živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Sudionica je Domovinskoga rata, te nositeljica Spomenice Domovinskoga rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja. Nakon desetljeća provedenog u vojnoj službi, radila je kao grafička dizajnerica i konzultantica za ISO norme, zatim u državnoj službi u FMF, Aluminiju d.d. Mostar, a trenutno je zaposlena u Ministarstvu za pitanja branitelja HNŽ.

Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, udruge Hrvatska žena, Napredak Mostar, Hrvatske izvandomovinske lirike te je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskoga kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.


BIBLIOGRAFIJA:
• pjesme Krvari brig 1994.
• pjesme Ljubim te pjesmama 2012.
• pjesme U pogledu 2012.
• pjesme U susret Riječi 2013.
• pjesme Druga riječ je ljubav 2014.
• roman Medaljon 2015.
• audio recital ljubavne poezije uz glazbu (CD) Sretno Valentinovo 2015.
• roman Medaljon, drugo izdanje 2015.
• roman Posljednji 2016.
• pjesme Budna 2017.
• roman Od Franje do Franje 2017.
• roman Posljednji, drugo izdanje 2018.
• roman Od Franje do Franje, drugo izdanje 2018.
• novele Život nema naslova 2018.
• bajka Kako je Pjev naučio raditi 2019.
• roman Grad bez ptica 2019.

NAGRADE I PRIZNANJA:
• Zlatna povelja Matice hrvatske za troknjižje Medaljon, Posljednji i Od Franje do Franje, na Glavnoj skupštini 2018.
• Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
• Medalja "Oluja" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Medalja "Ljeto 95" Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
• Spomenica Domovinskog rata, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske,
druge književne nagrade:
• Prva nagrada na manifestaciji „Grah Ilije Ladina“ za 2019.
• Međunarodna književna nagrada „Marko Martinović Car“ za 2019. koju raspisuje HKD Napredak Podružnica Vitez za najbolju priču. Drugu nagradu dobila je priča Sretan čovjek.
• Treća nagrada za Međunarodnom susretu književnika „Trojica iz Gradišta“ 2018. za pjesmu Virtuozi naive
• Nagrada Utjecajna hrvatska žena za kulturu 2018. od Mreže hrvatskih žena (Croation Women's Network) pod pokroviteljstvom Predsjednice RH i Državnog ureda za Hrvate izvan RH
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VIII. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2017.
• Treća nagrada na natječaju Kaštelanske storije u 2017., za priču Jordan Viculin
• Prva nagrada na VII. danima pobijenih hercegovačkih franjevaca u 2017., za priču Samo je želio učiti, za najbolje radove pristigle na Nagradni natječaj o pobijenim franjevcima, za uzrast odrasle
• Prva nagrada "Kula" na manifestaciji "Dani Hercegovačkog ustanka u 2016." za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Ovako više ne može i nećemo, pa makar svi izginuli
• Prva nagrada za najljepši književni uradak povodom 25 godina rada Matice hrvatske Čitluk u 2016, pjesma Svoj sam
• Prva nagrada na pjesničkoj manifestaciji "Stjeg slobode", Knin - Pakoštane 2015., za najljepšu domoljubnu pjesmu, pjesma Vojnik u srcu
• Priznanje za osvojeno drugo mjesto na VI. večeri domoljubne poezije "Rasplamsaj oluju u pjesmi i srcu" u Zeljovićima 2015.,
• Druga književna nagrada "Fra Martin Nedić" za 2015., za roman Medaljon
• Nagrada na festivalu "Pjesmom protiv zaborava" Vukovarsko-srijemske županije za najbolju domoljubnu pjesmu, 2014.,
• Nagrada Matice hrvatske "Ilija Ladin" u Vitezu, 2013.,
• Nagrada "Najljepše ljubavno pismo" od HP Mostar, 2013.,
• Priznanje Matice hrvatske za najljepšu pjesmu povodom "Dana knjige", 1997.,
• Priznanje za najljepšu pjesmu na temu Zaštite okoliša od Opštinske konferencije Mostar, 1987.,



KONTAKT
Anita Martinac
00 387 63 319 843
Kralja Tomislava 4 B, 88000 Mostar
martinac.anita@gmail.com
info@anitamartinac.com
www.anitamartinac.com

https://www.facebook.com/anita.martinac

30.01.2014., četvrtak

najava


- 22:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.01.2014., srijeda

P O Z I V


- 20:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

USKORO :)



KAKO MRAK OTJERATI SVEJTLOM LJUBAVI
(Uz novu knjigu Anite Martinac Druga riječ je ljubav, Društvo književnik HB, 2014)



Knjige, poput ove koju pred nas iznosi darovita, u našem književnom prostoru sve prisutnija i zapaženija, pjesnikinja Anita Martinac, rijetke su u suvremenoj literaturi. Rijetke, najprije po smjelosti autorice da cijelu stihozbirku tematski omeđi motivom ljubavi, temom o kojoj je u poeziji i u književnosti, uopće, “sve rečeno”, u kojoj i znatno iskusnija pera lako upadaju u razne zamke, najčešće u zamku melodramske patetike, …. i opetovanja. Sklisko je to tlo, bez obzira što je svaka ljubav unikatna, jedinstvena i drugačija od svih koje su se prije nje dogodile i koje će poslije nje doći. Jednostavno zato što su svi ljudi, kojima se javila ta, ni sa čim usporediva, čarolija, drugačiji.
Smjela ideja pjesnikinje da tako koncipira stihozbirku, očit je dokaz stvaralačkog samopouzdanja, vjere ne samo u vještinu, umijeće i darovitost, koju neosporno posjeduje, nego, prije svega, rekao bih, u iskrenost, u životnost, u dubinu i snagu ljubavi koju osjeća (ili je osjećala, ili u drugima prepoznala i razumjela), u tu magiju koja nenadano (jer: nisam ja kriva što su šutjele školjke skrivajući biser, koji čuvam za tebe) ovlada našim duhom i čini ono što ni jedno drugo osjećanje ne može.
U tu bogatu paletu, u tu svojevrsnu dramaturgiju različitih ljubavnih pojavnih oblika i stanja, pjesnikinja nas uvodi kao u bujan vrt, prepun boja i mirisa, raznolikih cvjetova, koji jesu njeni, njenom rukom „zasađeni“, ali se i nama prepoznatljivo osmjehuju. Svakom ponaosob. Jer, ljubav koju opjevava, nije knjiška, nije imaginarna, nije sanjana – to je istinska, stvarna, postojana živa i životna – dosanjana i doživljena. Provedena kroz spokoj „nijeme tišine koja nadglasava violine“, kroz nježnost, drhtaje, kroz tihu strepnju, ali i kroz bure čežnje, kroz oganj strasti do „vječnosti razvučene paukovom mrežom na koju se love suha srca“. Provjerena na način kako je svatko do nas, bar jednom, osjetio njenu raskoš, njenu svekoliku blagodet, u kojoj se „smije suncem“, ili njen usud, u kome se „umire sutra, a jučer se dočekuje uspomenama“.
I, mada je riječ o ljubavi koja nije „izmišljena“, o njoj u cijeloj knjizi, zapravo, govori Anitin unutarnji glas. Onaj, koji je skriven, u dušu zapretan, tajanstven, duboko intiman, mjestimično čak i mističan, ali istodobno duboko iskren, nepatvoren, pošten prema sebi i drugima, a time i ranjiv. Taj i takav unutarnji pjesnikinjin glas, provjerenim će lirskim modernističkim manirom, iznijeti bezbroj unikatnih lirskih slika i originalnih metafora („nosim osmijeh kao kaput dragi“, „kupujem sunce, prodajem oblake, liježem u vjetar“, „na licu brazde – valjda šuti usađena mudrost“) i iskazati mnoštvo briljantnih misli, poput one da ljubav, u stvari, nije ništa drugo do sloboda.
I da ništa drugo nije donijela ova zbirka, a jeste mnogo, i ova originalna definicija ljubavi bila bi dovoljan razlog da se ona objavi, čita i promišlja. Jer, što je drugo sloboda – do ljubav prema sebi i svemu što raste, hoda i diše, i što je drugo ljubav do sloboda da se živi, misli, osjeća?... Što je drugo nesloboda – nego mrak, što je drugo sloboda nego svjetlo, svjetlo ljubavi? Što drugo donosi ova knjiga – nego što nas uči kako mrak otjerati svjetlom ljubavi? Kako naučiti voljeti, kako se dati „za tren koji traje“?
Ovoj knjizi, stoga, predskazujem svijetlu stazu uspjeha kod čitatelja. Naročito onog nježnijeg, osjetljivijig dijela čitateljske populacije. Onih, kod kojih „sve gore rečeno i kad bi tko zan koliko puta bilo ponovljeno, sve može stati u dvije male riječi“.

Šimo Ešić

Slapovi ljubavne poetike
(recenzija stihozbirke SRUGA RIJEČJE LJUBAV Anite Martinac)



Pred nama je nova stihozbirka mlade, nadarene i već afirmirane pjesnikinje Anite Martinac. Ovaj put je riječ o ljubavnim pjesmama. Stihozbirka je podijeljena u pet ciklusa: Moje sunce jedino / Ne pitaj za pjesme / Osjećaš li kišu / Ostavljena kriška tišine / Stihovi uz čaj.
Snagom iskrenosti i temperamenta, lirskim senzibilitetom, ženskom intuicijom, Anita Martinac unosi novu svježinu, nove tonove i boje u suvremenu hrvatsku poeziju i time je obogaćuje. Njena poezija nosi tragove osobnog iskustva, što njene stihove čini bliskim svakom čitatelju. Ali pjesnikinja ne zlorabi tu činjenicu, Naprotiv, ona sve to pretače u fino ljubavno tkanje, u nemirni vjetar, u more koje obalu ljubi...

...zastani
dok more obalu ljubi... (PSSST)

u sjaj u očima... Pjesnikinja ne moli za ljubav, ona ju živi. Pa i kad je „zabranjena“, ona ne očajava, ona ne moli, ne plače jer zna da će „njihove“ neostvarene snove sanjati „njihova“ djeca:

snove će sanjati naša djeca... (Korak).

Ona tješi i hrabri svog ljubljenog antologijskim stihovima:

...nevažno je
u sekundi istine
čija sam
dok tebi pripadam... (Čija sam pjesma).

Zvukom ponekih stihova pjesnikinja asocira na stihove Vesne Parun, ali joj to nije nedostatak nego prednost, jer Anita Martinac, ipak, ostaje jedinstveno svoja:

...jer ako je voliš
neka bude behar za tvoja proljeća
neka bude ti blaga
i njena ruka nježnija od zaborava... (Tuđe vrijeme).

Ponekad se, pak, javi haiku ritam kao u pjesmi Kad žena voli:

Kada žena voli
tada
nema boli
cijelu sebe daje
za tren
koji traje

Ljubav. Oduvijek i sveprisutna. Ljubav iz koje nastaje čovjek, ljubav iz koje se rađa poezija, sjedinjenje misli i osjećaja koji se dijele s drugima, a sve što se dijeli, paradoksalno, ali uvećava se. Ljubav i poezija, dvije stvari koje nesebično bogate druge, a samim tim oplemenjuju sebe. Energija ljubavi koja izbija iz stihova Anite Martinac je energija njene duše. Sinergija riječi i osjećaja, njihove refleksije. Glazba, ritam, boje, nadglasana violina, kristalni pogled, posljednji zagrljaj... Redaju se slike, teku riječi snagom duše iznjedrene, riječi od čežnje, riječi od tišine, riječi izgubljene ljubavi, riječi zabranjene ljubavi, riječi hrabrosti, svanuća, nade u novi susret... Pjesnikinja izriče sebe kroz metafizičko; ona nije

... ni pjesma, ni priča
ni žena
tek nježna zraka
sunca... (Dodir sunca)


Ljubav je Anitino ishodište i odredište. Od nje sve počinje, s njom sve traje, k njoj se teži... Anita Martinac nosi genski kod ljubavnice, fatalne žene za kojom čeznu, koju sanjaju, koju proganjaju... Ona je Kleopatra, ona je carica, ona je Muza. Stoga su joj osjećaji ljubavi bliskiji nego mnogima. Ponekad, pjesnikinja sve to skriva velom, ponekad glazbenim drhtajima, čežnjom koja se provlači kroz sferu sna i opojnosti ili neuhvatljivim tonovima ženske slutnje. Ponekad je sve to dato u čistoj jednostavnosti ljubavi, ponekad u zanjihanosti glazbe unutarnjih emocija:

...želim sanjati
žudim voljeti
sjajim
putujem
nepomična... (Snovi)

Ljubav u poeziji Anite Martinac je duboko proživljena, samim tim uzvišena. Ona se prelama kroz filtar samorodne nadarenosti koji ju preobražava na svoj način. Njena poezija je čista, fluidna, neposredna. Pjesnikinja pjeva o najtananijim drhtajima ljudske duše:

...tek nježno čuvaj
leptirov san zaboravu ne daj... (Leptir na dlanu),

Ona prašta i kad je povrijeđena:

... u čašu sudbine
točim med
i oprost gutam... (Živim)

Kod nje nema igranja, zavlačenja, zadrške, ona daje cijelu sebe u ljubavi:

...cijelu sebe daje
za tren koji traje... (Kad žena voli)

Ona pjeva i kad joj kiša života umiva prozore, ona riše sunce života, oslikava zidove riječima ljubavi:

...oslikala zidove
probranim riječima
na prozoru života
narisala sunce
slušam kišne note... (Živim)

Pjesnikinja pastelnom ljepotom svojim stihovima udahnjuje dušu, laganu, prozračnu, treperavu, bez oštrine, bez težine. Njene pjesme su igra svjetla i sjene, svjetla ljubavi i sjene sumnje, igra u kojoj uvijek pobjeđuje svjetlo:

...tjeraj mrak
svjetlom ljubavi... (Mrak)

Njena čula posjeduju čarobnu moć za upijanje svih zvukova, boja, drhtaja, mirisa:

...miris cvijeća ljubim
vapim smiraj
život gubim... (Leptir na dlanu)

Njene pjesme imaju poseban ritam, ritam ljubavi koji nas diže, nosi, podgrijava maštu...

...slušaj melodiju
i u tišini
a usred noći
imaj toplinu sunca... (Ljubav pjesnika)

Nova i svoja, kroz ples riječi i osjećaja, autorica tka motive ljubavi koja je bit postojanja, temeljno usmjerenje, gospodarica sna i jave. Ona ne banalizira ljubav niti je uokviruje u patetične velove. Njena ljubav je radosna, nježna poput noćnog leptira, glazbena, ritmična. Ljubav kao vladarica svega. Ljubav od postanka čovjeka, od prapočela, ljubav kao vremenska trajnica, iz praha prošlosti, do zvjezdane beskonačnosti. Stoga je poezija jamstvo i poslije života.
Pjesnikinja ljubi svom silinom duše, bilo da nesuđenog pronalazi u pogledu, u osmijehu, u dodiru, u poljupcu...
Unutar zahvatne širine ljubavi pjesnikinja često provlači boje i raskoš godišnjih doba koji upotpunjuju sliku ljubavi:

...na sebi si nosio terete snijega
a ja sam čuvala kišu
na dlanovima lišća
rasuli smo se s jeseni u zlato
i sasjekli sve osušeno granje
da bi pod suncem propupali život
rađajući plodove čežnje... (Čežnjiva)


U pojedinim trenutcima pjesnikinja se prepušta potpunom iskušenju koje je dovodi do spoznaje da je prava ljubav jača i od života i od smrti, da je trenutak prave ljubavi vrjedniji od tisuća ispraznih života:

...povedi me opet
vrtovima
budi moja
ispunjenost
trenutka... (Ispunjenost)

Anita Martinac koristi odabrani pjesnički jezik, riječi koje istovremeno - kako je rekao Tagore - slikaju i pjevaju.
Dok znatan broj pjesnika piše poeziju „zatvorenog smisla“ i teško razumljivu, poezija Anite Martinac je čista, jasna, kristalna, jednostavna i jednostavno topla, čitateljima bliska i razumljiva. To su odlike dobrog pjesnika, a dobrih pjesnika nam uvijek treba, posebno danas, kad svatko piše svašta i to se još objelodanjuje i hvalospjeva. Antun Gustav Matoš je još davne 1910. g. rekao: „Gdje svatko čita, tamo i svatko piše, a gdje svatko piše, tamo se ne piše... Nikad se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo; nikada se glupost nije kočoperila u toliko svezaka kao u doba kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan“ (Naši ljudi i krajevi). Zato je danas teško biti originalan i svoj. Anita Martinac je iskrena, dakle originalna i svoja. Ona je napisala svoju „Pjesmu nad pjesmama“, knjigu punu senzibilne metaforike, ali istovremeno i jasne riječi, nježne deskripcije, pastelnih boja, ritma, spontane glazbe u izmjenama stihovne metrike.

Da ljubav može mijenjati svijet i sudbine, pokazuju nam stihovi Anite Martinac. Na čitatelju je samo da se prepusti slapovima ljepote kojima nas obasipa nadarena, čista, dobra i prava pjesnička duša autorice.



Ružica Soldo






- 20:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.01.2014., ponedjeljak

KUPLJENA ZEMLJA



skoro sam stigla
prevalih strme planine
uskim putovima priđoh
samo da te sustignem
taknem
zar bi mogla na koljena pasti
dok te ne vidjeh

kroz prste prosipam prašinu
od koje sam načinila veo
ukopani pozdravljamo se zalaskom sunca
srest ćemo se opet na mramornoj ploči
ti prepiši planove
a ja ću režirati povijest
zanijekana tišina potpisana je prevarom
zatravimo

u oranici dozrijet će žito
kosci će nositi vesla
drugi će klesati stepenice k nebu
pusti nek prvo prođu oblaci
poslije će dozvati kišu

u presušenom kanjonu iskopali smo rupu
iz očiju rijeka samo što nije
u brazdama majčinih ruku raste bršljan pupkovine
djeca će sutra tražiti mlijeko
a mi ćemo u travi loviti ribe

na uramljenom platnu pustinja cvjeta
bila bi zemlja da nije pijeska
nevažno je što boja je ista
slikar je vidio budućnost
drugi su pili sok od bambusa

Anita Martinac
- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

vrijeme je poći



dodaj plavu boju
na platno života
zlatno sunce s lica nek bljesne
razvedri me srećom
ne reci da si tužan
i dalje ću cvjetati u vrtu tišine
biti tu kad uvenu ciklame
samo ne beri me
iskrenost nije za vaze
nastavi trčati poljem nade
mlada se trava prostire
pod svakim stručkom bubamara
skinuli smo ogradu za slučajne prolaznike
sjenka pada iza leđa
i vrijeme je poći
oprašenih vjeđa

Anita Martinac
- 01:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.01.2014., utorak

Osuđena na zaborav



Kapije zaključane
Korodiraju
Popušta posljednji sloj
I predaje se vremenu
A tamo iza
Živjela je ljubav

Anita Martinac
- 01:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.