smrznuta
Zima eto, minusi stisli, grijanje se nafrljilo, suše mi se ruke, noge, glava, tekućih slina u sinusima nemam otkad sam doselila u centralno grijanje, godinama dakle, zaprijetila sam sušenjem vaginalnog kanala, mužjak je brže bolje nabavio strojček za proizvodnju vlage, pa sad on već lagano zuji u hodniku između spavaće i dnevnog. Imamo i vlagomjetar i na njemu mjerimo borbu stroja i centralnog. Borba neujednačena, koža mi i dalje suha, ali strojček makar pomaže bebi da mirnije spava. Zujanje i to. Pa sad mogu malo duže od jednog sata u komadu odmarati izmučene zglobove i ravnati kičmu i zamišljati da radim neke poslove. Porodiljni se primiče kraju a roditeljski neću koristiti sada radi ugovora s hzzom nego jednom. Ne znam kad ću raditi. Bebi kao da kreću zubi, nervozna je i trpa stopala u usta. Makar se mogu hvaliti da je svladala tu impresivnu tehniku gutanja najudaljenijih ekstremiteta. Napreduje, osvaja svijet. Za to vrijeme je moja školska kolegica udala svoju tridesetgodišnju kćer. Njena je dakle već pri vrhuncu osvajanja svijeta. Od usporedbi me uglavnom boli glava, od zamišljanja budućnosti uglavnom panični strahovi, gledam se ograničiti na godinu, dvije. Pa onda poslije, pomalo, pomalo, dok dura...
Muči me smrt prijateljice. Ne smrt toliko, ona je svoj život preživjela razapeta u zazivanju smrti i priželjkivanju da čim prije ode i te neke životne sile koja joj to ipak nije dala. Ako postoji taj neki drugi svijet zaslužila je tamo podugačak jedan odmor pod palmama i na pješčanoj plaži ili tom nekom raju, ne mogu reć da je svu tu muku ovdašnjeg svijeta sama proizvodila jer ipak smo svi mi samo programirane lutke i nemoćna nejačad u tim svojim cipelama i kožama, ali tu sam negdje između mišljenja da eto, konačno se spasila i ipak, šteta života. U tom nečem između trebala bih možda poslat telegram sućuti njenima a ne znam ni sama zašto nakon svih tih godina nejavljanja i nekontakta. I da li neki telegram sućuti išta znači ljudima koji su pokopali svu svoju djecu, da li ih uopće dotakne ili im se samo gomila to smeće od papira nekih dalekih sretnih ljudi koji su se eto, sjetili su se, red je. I koliko toga se dadne ugurati u tih par redaka sužalosti i da li je to samo sol na ranu i da li pomaže imalo i da li se uopće može pomoći? Ne znam što činiti, nekako sam smrznuta a vrijeme curi i klizi, kažu i da liječi rane, da, naravno...
Nema tih riječi ali ipak ...
Spustila se srebrna kapa od magle nad blatograd, sve je sivo i nebo gore i asfalt dole i zrak u sredini, idealna klima za doček loših vijesti, javili su mi da je umrla nekoć najbolja mi prijateljica u srednjoj školi a s kojom se nisam čula zadnjih petnajst godina i koju sam negdje još onomad u zaboravljene ladice potisnula, išlo nam je to naše prijateljstvo sve teže i teže, zapinjalo na svakom kamenčiću a onda se kola nakraju izvrnula i nekako smo odustale. Ona je odustajala od života sve više, još onomad, na neki izvitoperen način zvala upomoć, nitko nije mogao pomoć, nitko ne može pomoć onome tko sam sebe minira, pripala sam skupini onih štakora koji bježe s broda dok je još vrijeme, spašavaju svoje dlakave guzice i nemaju se više vremena ni volje osvrtati, što me život duže drži to je sve više takvih brodova i sve manje zamjeram drugim glodavcima, a sad se nekim čudom tako oceanima izdaleka prisjećam te neke vesele srednjoškolske balavurdije i svog tog veselja novog svijeta koji nam se otvara i svih tih teškiih vrata koja su nam ubrzo lupala u naivne obraze i, u što smo se pobogu pretvorili kroz sve te godine, kako li smo samo postali tako umorni i tupavi... ti neki ostarjeli mi.
Obljetnice
Na današnji dan prije točno godinu dana otkrili smo malenu Kraljicu u obliku osam i pol tjedana staroga fetusa koji se ugodno zavalio na ekranu ultrazvuka i otamo nam mahao nerazvijenim batrljicama od rukica, i veselo nas pritom otpratio u horor vikend u kojemu smo morali odlučiti što ćemo i kako ćemo i da li ćemo. Doktorica je vikala božje dijete i jackpot, a mužjak nije uopće htio gledati u slikice s ultrazvuka jer to je zamka, a treba ostati hladne glave u tako velebno prekretnički situacijama. Hladne glave i tvrda srca vijećali smo cijeli vikend. Ali to više nije bitno. Rekli smo tog vikenda da štogod odlučili nema nazad i nikad više nećemo biti isti. Bzvz, iste smo lijene i stare bitange koje sada imaju samo malo manje mjesta na onom kauču na kojem i dalje trule u predahu od presvlačenja pelena.
Na današnji dan prije točno godinu dana a još točnije sat vremena prije kupovanja testa za trudnoću, skupila sam sve vrijedno nagomilane papire od svojeg novog obrta i svečano ih predala u Zvonimirovu. Činilo mi se tada da to je velika jedna stvar i prekretnica u životu i da sam, eto, učinila nešto. Imala sam cijelo to vrijeme osnivanja i premišljanja na pameti onu malenu curicu - sebe koja još nije krenula u školu ali je zato otkrila da se od hladnog crnog katrana koji je curio iz temelja novogradnje jako lijepo dadne šarati po svježe bijelo ofarbanim fasadama, a na kraju je najvažnije potpisati se velikim slovima. Da se zna. Nisam onda još znala pisati slova pa sam ime svoje pisala krivo, ali to krivo ime dala sam zato obrtu tek toliko da pokažem toj malenoj curici da nije bezveze šarala po novim fasadama iako se to ne smije. Ali zato sada zatvaram krug. Simbolično. Nešto. Bila sam prije malo više od godinu dana u posjeti selu svojem malome i pohodila pritom sad već pomalo oronulu a nekad svježe bijelu novogradnju i osjećala se pritom čudno nekako, nikad tako, stajala glupo pred tim blijedim zidom na kojem je nekad bila nacrtana velika curica i krivo je pisalo moje ime i mama je vikala i ne znam više tko je to oprao. I da li se katran ikada dao oprati ili se morao prefarbati? Ali ni to više nije bitno. Umiješala se u priču neka druga curica i napravila zaokret u krugu. Obrt je sada na mirovanju. Porodiljni i to. A poslije... predaleko je sada to poslije. Mjesec, možda dva, čini se ionako kao godina.
Na današnji dan bio ti je rođendan. Nismo ga nikada slavili, nisi bio od slavlja. Nešto kao rođenje nije tvoja zasluga, nešto kao negiranje važnosti svojeg postojanja, nešto kao usađeni sram od samog sebe, nešto kao, ne znamo ni sami reći mi koji ne slavimo svoje rođendane. Lenje smo bitange, valjda. Ne volimo centre pažnje. Nismo dovoljno vrijedni... tko zna? I tko zna da li bi bilo drukčije da si još uvijek tu. Sada, kada je sve toliko drukčije, iako smo i dalje svi iste lenje bitange...