smrznuta
Zima eto, minusi stisli, grijanje se nafrljilo, suše mi se ruke, noge, glava, tekućih slina u sinusima nemam otkad sam doselila u centralno grijanje, godinama dakle, zaprijetila sam sušenjem vaginalnog kanala, mužjak je brže bolje nabavio strojček za proizvodnju vlage, pa sad on već lagano zuji u hodniku između spavaće i dnevnog. Imamo i vlagomjetar i na njemu mjerimo borbu stroja i centralnog. Borba neujednačena, koža mi i dalje suha, ali strojček makar pomaže bebi da mirnije spava. Zujanje i to. Pa sad mogu malo duže od jednog sata u komadu odmarati izmučene zglobove i ravnati kičmu i zamišljati da radim neke poslove. Porodiljni se primiče kraju a roditeljski neću koristiti sada radi ugovora s hzzom nego jednom. Ne znam kad ću raditi. Bebi kao da kreću zubi, nervozna je i trpa stopala u usta. Makar se mogu hvaliti da je svladala tu impresivnu tehniku gutanja najudaljenijih ekstremiteta. Napreduje, osvaja svijet. Za to vrijeme je moja školska kolegica udala svoju tridesetgodišnju kćer. Njena je dakle već pri vrhuncu osvajanja svijeta. Od usporedbi me uglavnom boli glava, od zamišljanja budućnosti uglavnom panični strahovi, gledam se ograničiti na godinu, dvije. Pa onda poslije, pomalo, pomalo, dok dura...
Muči me smrt prijateljice. Ne smrt toliko, ona je svoj život preživjela razapeta u zazivanju smrti i priželjkivanju da čim prije ode i te neke životne sile koja joj to ipak nije dala. Ako postoji taj neki drugi svijet zaslužila je tamo podugačak jedan odmor pod palmama i na pješčanoj plaži ili tom nekom raju, ne mogu reć da je svu tu muku ovdašnjeg svijeta sama proizvodila jer ipak smo svi mi samo programirane lutke i nemoćna nejačad u tim svojim cipelama i kožama, ali tu sam negdje između mišljenja da eto, konačno se spasila i ipak, šteta života. U tom nečem između trebala bih možda poslat telegram sućuti njenima a ne znam ni sama zašto nakon svih tih godina nejavljanja i nekontakta. I da li neki telegram sućuti išta znači ljudima koji su pokopali svu svoju djecu, da li ih uopće dotakne ili im se samo gomila to smeće od papira nekih dalekih sretnih ljudi koji su se eto, sjetili su se, red je. I koliko toga se dadne ugurati u tih par redaka sužalosti i da li je to samo sol na ranu i da li pomaže imalo i da li se uopće može pomoći? Ne znam što činiti, nekako sam smrznuta a vrijeme curi i klizi, kažu i da liječi rane, da, naravno...